Nitko nije nezamjenjiv, kažu ljudi. Ipak, trag koji ostavljamo za sobom umnogome jest nezamjenjiv. A ako netko ima čast baviti se umjetnošću, tada je trag iza njegovog života – neizbrisiv. Vječno urezan u nevidljivom spomeniku povijesti. Trajni plamen u dušama koje čeznu za neizrecivim, neopisivim. Vječito gladnim, u potrazi koja ne prestaje.

Prije dva dana harmonikaški i glazbeni svijet ostao je osiromašen za jednu iznimnu pojavu – osebujnog virtuoza Aleksandra Skljarova. "Narodni umjetnik Rusije", kako je sebe nazivao ovaj skromni, a neopisivo veliki umjetnik, no prije svega Čovjek, svojom je interpretacijom dotaknuo duše mnogih ljudi širom svijeta. Jer, gotovo da i nije bilo kutka na ovoj zemaljskoj kugli gdje Skljarov nije došao i sjeo, pa uzevši harmoniku u ruke slušatelje i gledatelje odveo u neka posve daleka prostranstva, a istovremeno u najtankoćutniju dubinu bića svakoga onoga tko je odlučio otvoriti dušu njegovim melodijskim nizovima i harmonijama od kojih bi zatitralo i najtvrđe srce.

U dva navrata svojim je nastupom počastio i Pulu. Posljednji put u kolovozu 2015. godine, održavši jednoipolsatni koncert u crkvi svetog Franje, u sklopu Međunarodne škole harmonike, u organizaciji OKUD-a Istra, gdje je bio jedan od predavača.

Koncertni nastupi Skljarova bili su čista i iskrena interakcija s publikom, bez imalo zadrške. Jer, zadrške u davanju sebe kroz glazbu nije imao. Uvijek je isticao da je običan čovjek, otac, djed, koji je volio provoditi vrijeme sa svojom obitelji. No, s instrumentom u rukama, postajao je i jedan od nas, dio publike koja ga je osjećala svojim ikojoj se davao posve nesebično.

Na koncert bi došao pred publiku toliko skromno, gotovo kao u nevjerici da uopće ima čast nastupiti pred njom. U očima mu se, pak, ocrtavala sva bol svijeta, ona ruska duša kakvu je moguće doživjeti jedino u Tolstojevim romanima, ili u otkrivanju slutnji koje je znao opisati samo Dostojevski, kao ljubav domovine koju je kroz glazbu mogla opisati samo Ruska Petorka.

Sve to, uz svoj osobni i uistinu nezamjenjiv pečat, nosio je Skljarov u svom koferu. Nakon koncerta jednako skroman, vidno potresen ljepotom glazbe, zahvalan harmonici prema kojom je uvijek rukama pokazivao kad bi mu publika aplauzima mamila bis. Svoj instrument je smatrao zaslužnim, kao i svi veliki umjetnici i ljudi. Nikada ego, nikada ispred umjetnosti. Samo posrednik između nje i slušatelja smrtnika. Kako sam zahvalna što sam imala priliku biti jedna od njih.

Aleksandar Skljarov je rođen 1949. godine u Borisogljebsku, oblast grada Voronježa, Rusija. Srednju glazbenu školu završio je 1968. godine u klasi harmonike A. T. Gacenka. Diplomirao je na Državnom muzičko-pedagoškom institutu "Gnjesini" u klasama A. A. Lubenjikova i S. M. Kolobkova 1973. godine i od tada je predavao na Institutu umjetnosti (današnja Akademija umjetnosti) u Voronježu, gdje je od 1989. godine bio u zvanju redovitog profesora. Od 1978. godine bio je solist Voronješke filharmonije. Bio je laureat mnogobrojnih međunarodnih natjecanja, među kojima se ističe "Svjetski kup" (Belgija, 1971. godine) te "Srebrnim disk" na Međunarodnom festivalu "Bajan i bajanisti" (Moskva, 1994. godine).