Prošlogodišnji Sa(n)jam knjige u Puli bio je u znaku talijanskog pisca i redatelja Piera Paola Pasolinija (Bologna, 5. ožujka 1922. – Rim, 2. studenog 1975.), a jedan od stručnjaka koji se bavio ovim umjetnikom je i Valter Milovan koji je sudjelovao na okruglom stolu "Zašto čitati Pasolinija". On je i preveo Pasolinijeve pjesme koje je na otvaranju Sajma čitala glumica Dijana Vidušin. Valter Milovan, profesor je na Filozofskom fakultetu pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile, doktorirao je na temi Pasolinija, objavio knjigu "Bilješke o Pasoliniju", a prošle godine objavio je prijevode Pasolinijevih drama "Calderón" i "Svinjac". Valter Milovan je i kantautor poznat pod umjetničkim imenom Maer te je objavio tri albuma, no ovaj put tema razgovora bio je njegov recentni prevodilački pothvat.

- Zašto je Pasolini dramu "Calderón" smjestio u Španjolsku, a ne u tadašnju Italiju u kojoj nije nedostajalo zanimljivih događaja na političkoj sceni?

- Pasolini je, kako kaže, sredinom 1965. godine imao jedinu težu bolest svog života – prilično ozbiljan čir zbog kojeg je morao ležati nekoliko tjedana. U tom je vremenu čitao Platonove "Dijaloge" te počeo skicirati čak šest drama, koje se obično smatraju "građanskim tragedijama" jer se bave krizom građanskog, buržoaskog društva. On ih rado izmješta u antičku Grčku ("Pilad"), frankističku Španjolsku ("Calderón"), Češku prije Hitlerove invazije ("Stilska zvijer") i dr. No, u njima u osnovi progovara o dvije stvari – prvo, o lakoći kojom kapital i moć općenito ostaju netaknuti bilo kakvim pokušajima rušenja, revolucionariziranja, nasilne ili mirne promjene... I to je svakako talijanska, ali i europska, danas i svjetska tema koja nadilazi sukobe ljevice i desnice od kojih su neki bili samo pirotehnika. Drugo, govori o svojim osobnim, danas bi rekli identitetskim problemima, neuklopivosti određenog dijela ljudi u društvo, neprihvaćanju drugačijeg, psihologiji građanske obitelji koja se raspadala pred njegovim očima.

- Prijevod djeluje prilično tečno, dosta lako za čitanje. Je li takav i izvornik ili ste se ipak namučili u prenošenju Pasolinijevog stila?

- Neki dijelovi su išli lako, ali neki dijelovi imaju kulturnu i povijesnu pozadinu koju je valjalo približiti nekom budućem čitatelju. Na tim sam mjestima stvarno birao riječi ili pak stavio fusnotu. Najteži su ipak bili oni dijelovi "Svinjca" u kojima neki od likova citiraju Barucha de Spinozu pa je trebalo pronaći knjigu, poglavlje i što je on to točno citirao, pa prenijeti što ispravniji, "filozofski" prijevod.

Drugi rod ili drugi medij

- Ovdje imamo dvije drame čovjeka koji je poznat kao pjesnik, prozaist i redatelj. Kako bi ocijenili Pasolinijev dramski opus? Gdje je u tim književnim rodovima Pasolini najviše na svom terenu?

- Pasolini nije bio osoba koja će se zadržati samo na jednoj stvari. Htio je biti najbolji u svemu - bio je gotovo smiješno ambiciozan i megaloman još otkad je bio mladić. Furlanska pjesnikinja Novella Cantarutti posvjedočit će da im je kada su imali 16 godina svima punio glavu da želi biti Rimbaud. Kada želi biti kompozitor, onda želi više od sedam nota; kada mu kažu da može i 12 (dodekafonija), tada kaže ne, on ih želi barem 25. Kada želi biti slikar, onda traži "posebne" boje: ostatke kave, vino, ružine latice - pa su danas zato sve te slike izblijedjele. Kada piše na furlanskom, kaže da piše na "novome" jeziku iako je djela na furlanskom, sjevernijem furlanskom, već bilo. Kada piše drame, ne želi ništa novo već se poziva na stare Grke. I u filmu je opet novi, prvi, "naivan" i drugačiji. Zaključili bi, prilično naporan tip. Koji je međutim napisao par dobrih zbirki pjesama, barem dva dobra romana, više dobrih filmova... i solidne drame.

- Što kaže Vaše čitalačko i profesorsko iskustvo, je li bolje za pisca ako se drži jednog književnog roda ili ako se oproba u više njih?

- Mnogi su se oprobavali u više žanrova, mnogima kod imena piše pjesnik i prozaik, ili pjesnik, prozaik i kritičar. Neki su bili jednako dobri u oba roda, a kod nekih jedan dio ostaje samo kao fusnota ili kuriozitet. Zanimljiv je primjer Umberto Saba, Trieštin, cijenjeni pjesnik, koji u svom (nedovršenom) romanu "Ernesto" više govori o ljubavi prema muškarcima i prostitutkama nego prema ženi, potpuno drugačije od čovjeka koji je "svoje najljepše pjesme" napisao supruzi. Ali ponekad drugi rod ili drugi medij otvara neka druga psihološka ili estetska vrata. Tako je bilo i kod Pasolinija. Drame su djela u kojima je njegova podsvijest najlakše dopirala na svjetlo dana.

- Koji je razlog Pasolinijeve nepomirljivosti s talijanskom državom, kulturom, društvom...?

- U osnovi radi se o sukobu više mitova, više narativa. U pričama iz svoje povijesti nacije razgovaraju same sa sobom, vode nekakav kolektivni solilokvij. Prenose ideju koju imaju o sebi – sebi samima. Nijedan od tih mitova nije do kraja ni stvaran ni istinit, to su priče, ali su "istinite" onoliko koliko ljudi vjeruju u njih i koliko su se za njih spremni boriti, umrijeti. Pasolini je imao drugačije mitove od većine u Italiji, i od onih koje je moć uredila da se šire. A lako je biti manjina, manjina si kada vas je manje od 50 posto ili kada si neorganiziran. Zato kada je država (u Italiji) govorila da proživljavaju "il boom economico", njoj nikako nije odgovarao čovjek koji snima filmove o tome kako jadnici, mnogo jadnika, umire u bijedi, nebrizi, kriminalu i da za njih nikakvog booma neće biti, osim iz kakvog policijskog pištolja. Pasolini je (na svoj način) stvarno vjerovao u radničke i seljačke borbe i neki pravedniji svijet, a ne u neokapitalističko ludilo. On je vidio borbu furlanskih bezemljaša koji su željeli posao i zemlju, ali i totalnu nebrigu države prema tim situacijama, državi koja će prije pustiti da ljudi sami emigriraju u druge države nego što će isušiti neki močvarni teren.

Ljevica je samo rezervna desnica

- Pasolini komunist, ali i katolik...?

- Pasolini je imao kršćansku i katoličku kulturu, taj narativ, ali nije u to više vjerovao. Zato je i uzeo npr. "Litanije Majke Božje", Mariju zamijenio svojom majkom i još sve to začinio s malo erotike - prema svojoj majci. Svaki katolik će reći da je to svetogrdno, nijedan vjernik to ne bi napravio. Uopće čudo je kako mu je to prošlo bez da je imao većih problema zbog toga. Očito ni tada nitko nije čitao poeziju... Kada se kaže da je Pasolini bio katolik i komunist to dobro zvuči, ali ovo prvo nije istina. On je, poput većine nas ovdje imao katoličku kulturu, ali to ne znači da je bio vjernik. On je samo povremeno koristio taj rječnik i taj imaginarij.

- Mnogi pisci o kojima smo kao studenti učili na fakultetu su bili politički ili društveno angažirani, čak i oni koji su se nominalno držali podalje od politike (npr. za vrijeme fašizma). No, bila su to druga vremena. Mislite li da može danas književnik ili glazbenik i istovremeno biti politički angažiran a da ga drugi shvaćaju ozbiljno, a ne kao neku dvorsku ludu?

- Mislim da i oni i mi svakako moraju odnosno moramo smanjiti očekivanja. Baš mi se ne čini – nažalost - da je svijet geostrateški postao mirnije mjesto zato jer su Bob Dylan ili U2 ili John Lennon napisali neku pjesmu. A to vrijedi i za književnike, naravno. Koliko je samo lijevih intelektualaca imala Italija, a ljevica (ona prava, PCI - Talijanska komunistička partija) nikad nije osvojila vlast. Čovjek bi rekao da nije ni smjela. Ali zanimljivo je da su u novije vrijeme sve one kriminalne Berlusconijeve zakone, zakone koji su pomagali mafiji, uredno donosile i izglasavale stranke lijevog centra. Zato vjerujte kada kažu da je ljevica često samo rezervna desnica...

No, dobro je razmišljao pjesnik Franco Fortini koji je u pjesmi "Prevodeći Brechta" poeziji dao ulogu "one koja će svjedočiti". A ako će mijenjati ljude, činit će to individualno, mijenjat će jednog po jednog. "La poesia non muta nulla. Nulla è sicuro, ma scrivi" ("Poezija ne mijenja ništa. Ništa nije sigurno, ali piši").

- Što će ostati od Pasolinijevih djela u narednim desetljećima, stoljećima?

- Više filmova, roman "Ragazzi di vita", koja pjesma, koja drama, tko zna... "Daždi će ga rastopit, / vode će ga potopit, / i finiti će kako i ovi smišni svit".

- S obzirom da ste prije spomenuli važnost furlanskog dijalekta kod Pasolinija, a i ovi Vaši prethodni stihovi su na istarskom, te ste neko vrijeme vodili emisiju "Čakaviana", što mislite o pokušajima uvođenja čakavskog u institucije?

- To je mali korak one najmanje, općinske politike, ali je ipak dovoljan - dobro je da se o tome govori i da svaki grad ili općina gdje se tako odluči u svom statutu odškrine vrata čakavskom i stavi ga među jezike/idiome/dijalekte koji se mogu koristiti u tom gradu ili općini. Pa će u porečkom statutu biti njihova, porečka čakavica, u Labinu njihova, a u Savičenti ili Kastvu njihov lokalni govor. Jer ne vjerujem da netko želi čitati sudski spis na čakavici ili kaznu za parkiranje na nekom standardiziranom (znači, umjetnom) čakavskom... Ne vjerujem da je to cilj. Kada bi se čakavski jezik išlo standardizirati, bio bi to - standardni jezik više. A standardizacija je opet čin izbora i nasilja. Bi li stavili mlîko ili mlekò? Zašto ili zač? Nono, nuono ili did?

Zato mislim da je dobra (politička) odluka da se čakavicu, takvu raznoliku kakva jest, stavi u statute općina – možda baš po primjeru furlanskog, kao povijesni jezik – ako joj to daje više prostora, u smislu da je se spasi od izumiranja i da ne bude kao do sada, izgurana samo u bolnice, na groblja i u dječje recitacije.

Povezane vijesti

• Monovid-19 novi odgovor kazališne zajednice na krizu
• PASOLINI OŽIVIO U SREDIŠTU PULE: "Dragi Bože, ideja moći ne bi postojala kad ne bi postojala ideja sutrašnjice, ne samo to, bez sutrašnjice savjest ne bi imala opravdanja"
• Radijskoj drami o Carpathijinom spašavaju ljudi s Titanika glavna nagrada Marulića