Petra B. Blašković, pulska glumica s osječkom adresom, vrlo je aktivna u posljednje vrijeme i u Puli. Nakon iznimno uspješnog sudjelovanja u dokumentarnom serijalu Ines Pletikos "U ime oca" gdje je govorila o svome ocu Franciju iz jedne sasvim posebne perspektive, a za što je dobila brojne pohvale, 17. veljače će u pulskom kazalištu predstaviti svoj autorski projekt "Francamente", u suradnji Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula i pulske Zajednice Talijana. Riječ je o prvoj ovogodišnjoj premijernoj produkciji pulskoga kazališta i bio je to povod za razgovor s Petrom.

- Kako je krenula ideja o postavljanju monologa France Rame? Je li je to svojevrsni nastavak, kontinuitet u pulskoj kazališnoj kući zbog činjenice da su Aleksandar Bančić i Valter Roša prije nekoliko godina krenuli s prevođenjem i postavljanjem "Mistera buffa" Darija Foa, supruga France Rame, što je bio veliki uspjeh, a lani je dobio i svoj nastavak?

- Neke su ideje u nas usađene davno, vjerojatno od onda kada ni sami nismo svjesni da se to dogodilo. Odrasla sam uz talijansku televiziju na kojoj sam kao dijete gledala kazališne predstave snimane za televiziju velikog Edoarda De Filippa. Upijala sam tu kulturu, taj izričaj velikog društvenog senzibiliteta i svijesti. Nisu to bile lake komedije, već angažirani segmenti života. Nastavilo se to uz humor zadnjeg barda commedie dell’arte koju je predstavljao Toto’, pa zatim Federico Fellini, Alberto Sordi, Vittorio Gassman, Anna Magnani... Upijala sam od malena neko teško štivo i iako ga nisam razumjela tada, to me zasigurno kulturološki oblikovalo. Tako se dogodilo i sa životnim parom Franca Rame/Dario Fo. Afinitet prema njima logičan je za naše podneblje i predivno je to što je Istarsko narodno kazalište na svoje daske postavilo "Mistero Buffo" i "Potplaćeni, ne plaćamo". Mislim da se u tome prepoznajemo. Ove je godine deseta obljetnica smrti velike Franke Rame. Sazrijevala je dugo ta ideja, ili bolje rečeno potreba da joj poklonim kazališnu zahvalu i presretna sam što će se to dogoditi u velikoj i važnoj suradnji dviju 'kuća' s kojima osjećam veliku povezanost i pripadnost: Istarskog narodnog kazališta i Zajednice Talijana Pula. Franca Rame i Dario Fo uvijek su mi bili idoli u smislu onoga što su predstavljali, a to je najjednostavnije rečeno: sloboda govora. Najgori je osjećaj kada iz nekog razloga osjetiš da ne smiješ reći svoje mišljenje. Ne zato da bi ono bilo točno, točnije, ispravnije ili kako bi ga nametnuo, već samo potreba i saznanje da ga možeš izgovoriti. Plaši me društvo koje pristaje na šutnju iz straha od posljedica. U svojem su kazališnom angažiranom djelovanju bili uvijek hrabri. Usprkos cenzuri koja im je bila za petama, udaljili su se od konvencionalnih kazališnih zgrada, igrali u narodnim domovima, socijalnim centrima, gdjegod je kazalište moglo nesmetano progovoriti. Teme koje obrađuju u svojem golemom opusu uvijek su povezane s čovjekom na margini društva, pričaju o onima koje su društvo i politika zaboravili. A čine to kroz takvu komičnu prizmu koja je svojstvena talijanskoj kulturi i humoru koji stoljećima postoji ne samo u narodu, već i na daskama i kinematografiji. Hommage Franci Rame, njezinim kazališnim tekstovima ali i životu, djelu i aktivizmu, može biti na neki način "treći nastavak" pulskog kazališta. Ali ovo je dokumentarno biografski projekt/predstava koji će naravno imati onu žensku komponentu i tematiku vezanu za ženski položaj u društvu o kojoj je Franca uvijek govorila, glumila, pisala.

- Jeste li monologe sami odabrali te prilagodili/i(li preveli?

- Monolozi iz zbirke "Tutta casa, letto e chiesa" samo su jedan dio predstave. Izvori su u knjigama, člancima, intervjuima i osvrtima France ili o njoj samoj. Veliko nasljeđe koje nosi kao dijete kazališne obitelji koja je stoljećima obilazila Italiju, bitan je segment kako bismo saznali odakle potječe, ne geografski već intelektualno. U istraživanju pokušala sam složiti kolaž slika koje ju opisuju jer, želja mi je, da je i oni koji možda nisu upoznati s njenim likom, djelom i opusom saznaju o njenoj veličini. Dakako tu je i njen politički angažman koji puno govori o njoj. Odabrala sam za jezik ove predstave naš dijalekt, istrovenetski koji je uvršten na popis nematerijalne baštine UNESCO-a. Dijalekt nas lokalno, ali i karakterno-kulturološki nekako definira. On u sebi sadrži posebnu boju izričaja, više od standardnog jezika kojim se koristimo. On je naše nasljeđe. Dario i Franca često su u svojim kazališnim komadima koristili upravo dijalekte kako bi još dublje okarakterizirali i dočarali lik ali i sadržaj. Dijalekt ima "šuga", začinjen je, nikako uštogljen, blizak narodu, čovjeku, podneblju. Uz istroveneto, jedan će mali dio biti i na isto tako zaštićenom dijalektu na popisu UNESCO-a, istriotskom. U jednom tekstu Franka upravo prelazi na jedan talijanski arhaični dijalekt, pa sam željela dati na daskama prostor i tom starom dijalektu. Dok sam ostale tekstove prevela sama, ovaj dio na istriotskom preveo je Claudio Grbac. Predstave će biti titlovane tako da će i oni koji ne razumiju moći gledati, ali će istovremeno upijati melodiju i karakter dijalektalnog izričaja.

- Neki su monolozi posebno snažni, teški, pa i tjeskobni. Kako je bilo sve to realizirati?

- U njezinom opusu cijela je paleta različitih tematika. Opredijelila sam se za smijeh. Dominantan je komični element, tek su mali citati vezani za monolog koji opisuje tragično iskustvo njenog kidnapiranja i iživljavanje grupe muškaraca pripadnika ambijenta ekstremne desnice u prepolovljenoj i neizvjesnoj političko društvenoj situaciji Italije sedamdesetih. Ovaj hommage želi biti pun života i kazališne strasti, onako kako je i Franca živjela. Hrabro i duhovito. Uvijek spremna komična replika i komentar. Tu joj je vještinu dalo iskustvo koje je stekla u svojoj kazališnoj obitelji koja je igrala, kako ona kaže 363 dana u godini, a nedjeljom se dijelila na dvije trupe kako bi mogli igrati dvije predstave, jednu ujutro i jednu popodne. Staro umijeće glume all’improvvisa (improviziranje po fiksiranim predlošcima karaktera i sadržaja) učinilo je od nje fleksibilnu, fluidnu, snalažljivu, kreativnu glumicu i osobu, onu koja se poput mačke uvijek dočeka na noge, bez obzira na prepreku koju treba proći, preskočiti ili s koje se može pasti.

- Hoće li taj projekt imati i svoj nastavak?

- Teško je sada o tome govoriti, i uopće o tome misliti. Sada nam je zajednički cilj pokloniti publici uvid u veličanstveno stvaranje i hrabar život ove ikone talijanskog glumišta i društva u nadi da će i novije generacije tragati za još informacija o njoj i opusu koji su iza sebe ostavili Fo/Rame.

- Pulska ste glumica s osječkom adresom? Što Vam u Osijeku najviše nedostaje od Pule?

- To je tako teško pitanje koje si i sama često postavljam i nikako naći jednostavan odgovor. Ovdje su moji korijeni, moja familija, moj identitet. Ali opet to nosim sa sobom i u sebi i kada sam u Osijeku. Uz jaku povezanost i pripadnost mjestu iz kojeg potječem uvijek to ostaje u meni jer sam i živjela naokolo, uvijek na putu. U kazalištu sam kući, gdjegod ono bilo, dokle god mogu izražavati kroz predstave, uloge i projekte ono što u meni vrije i što čini me živom. Od vitalne je važnosti da se povezanost s rodnim krajem ne prekine i djelovanjem u kulturnom sektoru kojem pripadam. Sve se oko nas mijenja i učim iz dana u dan kako živjeti s time. Osijek je grad koji trenutačno živi veliki uzlet i preporod i to je lijepo vidjeti. I to me nekako i osnažuje da se vraćam u Pulu i tražim prostore da s tom novom snagom i spoznajom doprinesem i svom rodnom gradu. Zahvalna sam što mi tu priliku pruža Zajednica Talijana i pulsko kazalište, ali i moje matično kazalište koje mi dopušta takve projekte. Živjeti u dva grada istovremeno teško je, ali za sada i moguće. Dovoljno sam često i tu i tamo pa si tako mogu priuštiti zadovoljiti u kratkom roku sve ono što mi nedostaje. Malo se strpim i eto me već kući... I u jednoj i u drugoj.

- U Puli stalno realizirate brojne projekte. Razmišljate li i o potpunom povratku?

- Naučila sam da je sve tako neizvjesno u životu i da stvarno ne znam što mi sutra nosi. Zahvalna sam dubinski što za sada ne moram birati. Ispunjava me pomisao da mogu biti potrebna i mom matičnom kazalištu i mom rodnom gradu. Realizirati projekte i predstave u mjeri u kojoj je to moguće i koja se od mene traži.

- Kako uspijevate s takvom lakoćom prelaziti iz jednog projekta u drugi, od dječje predstave, edukativnih projekata, ozbiljnih dramskih uloga, komedija, uloge voditeljice?

- Ne znam. Nisam toga ni svjesna vjerojatno jer o tome ni ne razmišljam. U trenutku nekog zadatka postoji samo on i cijelo moje biće fokusirano je na njega. Različiti izazovi čine me budnom, prisutnom. Volim što se ne mogu opustiti i "vaditi iz uobičajene ladice" alate s kojim ću realizirati neku ulogu ili projekt. Volim i susret s različitom publikom jer ona postavlja različite kriterije. Djeca ne praštaju ništa, odmah ti daju do znanja jesi li im interesantan ili ne, dok odrasli budu puno "pristojniji" u prihvaćanju onoga što je na sceni. Volim kad me djeca "zdrmaju" i podsjete da nema opuštanja. A i zabavno je biti čas državna tužiteljica, čas pripovjedačica, čas starica, čas Alida Valli... Izazovi su to u kojima propitkuješ dubinski živote koje utjelovljuješ ili o kojima pričaš.

- Planovi za budućnost?

- Rekla bih da su više nego planovi, to neki snovi... A kako se kaže, bolje ih ne izgovoriti kako bi se ostvarili!

Povezane vijesti

• Sa starim vodstvom i mladim članovima u bolju budućnost
• Glumica Amy Schumer na osebujan način OBJAVILA DA JE TRUDNA
• Ugasio se zarazni osmijeh pun pozitive naše sugrađanke PETRE CUKON-SINČIĆ