Predstavljena monografija fotografa Branka Balića

(Hina/EPA)

Dvojezična znanstvena monografija posvećena fotografu Branku Baliću, predstavljena u utorak u Oris Kući arhitekture, donosi nove spoznaje o radu jednog od najvažnijih kroničara kulturno-društvenih i umjetničkih zbivanja u drugoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj.

Monografija je rezultat višegodišnje obrade njegove ostavštine, arhivske zbirke od oko 12 000 negativa, koja se od 1977. čuva u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, rekla je Irena Šimić, koja je uz Sandru Križić Roban autorica knjige.

Od provedenih aktivnosti izdvojila je izradu baze podataka, formiranje mrežne stranice, predavanja, razgovore i izložbu "Branko Balić – pozorni promatrač“ 2019. u MUO te dovršenje digitalizacija zbirke negativa.

Šimić vjeruje da će upravo potonje biti orijentir za registraciju njegovog arhiva zbirke negativa kao pojedinačno zaštićenog pokretnog kulturnog dobra i potaknuti izgradnju kataloga koji će biti dostupan online.

Monografij je uredila Ana Šverko, a objavio Institut za povijest umjetnosti u novoj nakladničkoj seriji Fotoarhivi.

Prva u nizu tri planirane monografije

Recenzentica Ivana Mance rekla je kako je to prva od tri monografije, objavit će se i Nenada Gattina te Krešimira Tadića, no od njih trojice Balićevo djelo dosad je bilo ponajmanje strukturirano kao opus.

Po njezinim riječima, osim za mali broj fotografija objavljenih u publikacijama i časopisima, za većinu od nešto manje od 12 tisuća fotografskih negativa nije poznato jesu li postali i fotografski pozitivi.

Ocijenila je da Balić spada među ponajbolje hrvatske fotografe svoje generacije, ne samo od onih posvećenih snimanju materijalne kulturne baštine, već i snažnih autorskih osobnosti, poput Marije Braut ili Mladena Tudora.

Sandra Križić Roban rekla je kako iza Balića nije ostala nikakva pisana građa i za najveći dio materijala ne zna se kada je točno snimljen, tek je tu i tamo ostala zapisana neka riječ.

"Krenula sam od elemenata koji su bili mala sidra u prostoru i vremenu i iz njih pokušala izgraditi priču o nekome koga nikad nisam vidjela i o kojemu sam kroz nekoliko razgovora s njegovim suvremenicima doznala izrazito malo", ustvrdila je.

Križić Roban kaže da je bilo jako osjetljivo raditi ovakvu rekapitulaciju nečijeg opusa i ocijeniti što je relevantno, jer ne znamo kako bi izgledala fotografija koju bio on razvio, koji bi bio finalni kadar koji bi izašao pred oči javnosti.

"U tom segmentu čovjek se osjeća izrazito slobodno, ali je s druge strane krajnje limitiran velikim osjećajem odgovornosti i težine o tome što je taj opus", dodala je.

Branko Balić (1930.-1976., Zagreb) snimao je od kraja 50-ih do sredine 70-ih atelijere umjetnika, arhitekata i dizajnera, a velik dio opusa su portreti javnih osoba, najviše likovnih i kazališnih umjetnika, pa je njegov arhiv vrijedan izvor za istraživanje tog razdoblja u Hrvatskoj i regiji.