O 70 godina Pulskog filmskog festivala, njegovoj budućnosti i prošlosti raspravljalo se na 28. Sa(n)jmu knjige u sklopu programa Hollybook, a uz moderatora Daniela Rafaelića svoja viđenja sučelili su Rajko Grlić, Dana Budisavljević, Gorka Ostojić Cvajner i Srđan Karanović. Šteta što u toj diskutantskoj podjeli nije na pozornici bilo nikoga iz aktualnog vodstva PFF-a jer se pokazalo da ta tema jako zanima diskutante, a i publiku, sudeći po brojnosti.

Najfilmičniji grad

Kako je konstatirao Rafaelić, riječ je o festivalu "koji nas je veselio i ljutio, ali smo bili magnetski vezani za njega, ne znamo i ne želimo ga se riješiti". Ispalo je preksinoć da se nitko tog festivala ne želi riješiti, ali nekima nedostaje veselje koje se u njemu nekada osjećalo. Rafaelić je rekao i da ono što se vidi na festivalu utječe ne samo na filmaše, nego i na živote ljudi koji žive u "najfilmičnjem gradu koji postoji na ovim prostorima", objasnivši da je Pula jedini grad u Hrvatskoj koji sustavno odgaja filmsku publiku.

Dugogodišnja direktorica festivala i ugledna povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner prisjetila se kako je preuzela festival 1984. u to neko, kako je nazvala "zlatno doba Pule", a festival je bio u potrazi za prostorom. Ona se prihvatila zadaće - "duboko oranje za festivalsko dobro".

- Pulski filmski festival jest veliki izazov, velika radost i velika čast, istaknula je Ostojić Cvajner koja je ispričala i kako su Pula kao grad i Arena snažno djelovali na velikog glumca Johna Malkovicha.

Rajka Grlića, inače jednog od osnivača i glavnih ljudi Motovun film festivala, moderator Rafaelić predstavio je kao konstruktivnog kritičara festivala i on je taj naziv preksinoć i potvrdio. U Pulu je, kaže Grlić, došao sa 16 godina, ali ne na ovaj festival o kojem su preksinoć pričali, nego na MAFAF. Kako kaže, Pulski filmski festival, odnosno ranije Festival jugoslavenskog igranog filma, bio je mjesto na kojem se određivala sudbina filmova u kinima, diskusije o filmovima trajale bi satima. Onda je, kaže, došla 1990. pa je festival postojao sve sivlji i sivlji i izgubio razlog postojanja.

- Ovdje dolaze autori jer moraju, jer im tako piše u ugovoru, dođu na par sati i bježe, ocijenio je Grlić koji je više puta tijekom večeri poentirao na ideji da pulski festival mora postati nacionalni. "Dok nema veselja kod onih koji prave filmove, neće biti veselja niti u publici", smatra on.

Bez strasti

Prvi kontakt s pulskim festivalom davno je imao i Srđan Karanović, a kada gleda na televiziji zatvaranje festivala vidi, kako kaže, samo neko tužno sivilo i poluprazno gledalište te previše nagrada, tako da jedva zapamti tko je pobijedio. Dana Budisavljević poznata po filmu "Dnevnik Diane Budisavljević" s kojim je trijumfirala u Areni, stasala je 1990-ih kada je pala bomba na akademiju u Zagrebu i njen kolega je poginuo. No, sada je optimistična jer veli da sve ide nabolje.

- Slušam priče drugih i voljela bih da bude opet tako strastveno. Mislim da je ta strast nestala. Divim se pulskoj publici koja je pogledala sve hrvatske filmove, kaže Budisavljević.

Rafaelić je u jednom trenutku otvorio temu kako privući publiku na festival. "Publika, ako vam vjeruje, dolazi. Publiku treba njegovati", odgovorila je Gorka Ostojić Cvajner. Grlić je pak iskoristio priliku da istakne važnost Arene kao takve, no istovremeno mu je zbog toga tužnije što se događa s Festivalom koji između ostalog nema prostor gdje bi se ljudi susretali kao što je nekada bio hotel Rivijera.

- Danijel Pek (novi umjetnički ravnatelj Festivala) mora učiniti nešto od tog Festivala i svesti ga na hrvatski film, ponovio je Grlić dodavši da to mora biti nešto radikalno jer inače će, smatra Grlić, "Arena potonuti". On i Karanović na istoj su liniji razmišljanja o tome da nisu svi filmovi prikladni za prikazivanje u ArenI, neki su adekvatniji za manji prostor.

- Arena je divna, ali stvarno voli spektakl i što da se radi, komentirao je preksinoć Karanović. Ipak, Danu Budisavljević zanimalo je zašto Grlić misli da Festival treba biti, kako je to rekla, "nacionalni, mali, tri dana...".

- Zar nije povijest ovog festivala nekako šira? Barem pola njegovog trajanja je južnoslavenska kinematografija, da tako kažem?, pojasnila je svoje pitanje. "Zato jer je onda bio dio jugoslavenskog filma. Kada se sveo na Hrvatsku, mislim da mu je jedina nada da postane zaista festival hrvatskog filma, da vrati to veselje.

Meni se čini da trošiti novac na strane filmove i vrtjeti nešto što se vrti na 25 festivala je potpuno suludo. Sama srž Festivala mora biti film koji su proizveli ljudi koji su tu došli. Mislim da Festival mora krenuti od nule jer je zagađen raznim konceptima i netko mora stati na loptu, smatra Grlić. Budisavljević pak drži da je publika ovih recentnih godina vapila za regionalnim naslovima, istaknuvši kao najljepšu projekciju ovoljetnog festivala, onu filma "Ljeto kada sam naučila letjeti" jer se tu osjeti kako publika "prodiše". Grlić je uzvratio da je za kombinaciju jednog i drugog.

Rafaelić je podsjetio da je PFF jedini nacionalni filmski festival u Hrvatskoj i da u svijetu postoji trend ukidanja takvih festivala. Karanović je dodao da u svijetu postoji "milijun" festivala koji zapravo postaju neka vrsta kina. Budisavljević veli da ipak prolazi vrijeme malih festivala i dolazi vrijeme velikih manifestacija, a Pula je tu u prednosti jer ima adekvatnu infrastrukturu. "Pula ima bazu, samo nema ideju", smatra Grlić.

Povezane vijesti

• Predstavljena knjiga Marte Barone naziva „Potopljeni grad“ te zvučna poezija Katalin Ladik
• Posjetitelji su očekivali veće popuste. Među najtraženijima su Dežulović, Ivančić, Pasolini i Orwell
• Pretposljednju večer obilježila su tri različita vrlo zanimljiva programa - Fićo, snaga žena i Krleža