Ugledna teatrologinja i književnica

Jelena Lužina: Istarskom narodnom kazalištu kronično nedostaje koncept

Još kao djevojčica, čudila sam se "praznoj" i "mrtvoj" Puli nakon filmskog festivala. Naglo "ispražnjenom" Dubrovniku nakon Ljetnih igara… Takozvani "kulturni život" valjda bi morao podrazumijevati i neki kontinuitet, neke suptilne "tišine" ispunjene autentičnim i trajnim "sadržajima"

| Autor: Vanesa BEGIĆ
Jelena Lužina (Snimio Duško Marušić Čiči)

Jelena Lužina (Snimio Duško Marušić Čiči)


Česta gošća na Pulskim danima eseja je teatrologinja i književnica Jelena Lužina, Puljanka koja već 35 godina živi u Makedoniji. Tijekom posljednjih Dana eseja razgovarali smo s njom o pulskom kulturnom životu, pulsko-makedonskim kulturnim vezama i drugim temama.

- Iako već godinama, desetljećima niste stanovnica Pule, stalno se tu vraćate, surađujete, ostvarujete kontakte, programe. Koliko se Pula promijenila kroz godine, viđeno očima Puljanke koja rodni grad ne gleda svaki dan?

- U Puli sam živjela oko 35 godina, između 1953. i 1987. Tu sam završila osnovnu i srednju školu, prvi se put zaposlila, u "ostacima" nesretnog Istarskog narodnog kazališta, ukinutog 1971., pa zatim desetljećima "reinkarniranog" u oduljem nizu uglavnom neuspješnih "izvedenica" iliti "varijacija na temu"... U Puli su se rodile moja kći i moja unuka... U Puli sam objavila svoje prve tekstove: najprije u časopisima "Istarski borac", pa "Istarski mozaik" koji je kasnije postao "Istra", sad i "Nova Istra"... Mislim da smo Albino Crnobori, Miroslav Sinčić, Miroslav Bertoša i ja "posljednji Mohikanci" koji su uredno istrčali sve te dionice... Godinama sam u Glasu Istre pisala kazališne kritike. Ranih devedesetih, kao "dopisnica iz Skopja", punih pet godina pisala sam čak i političku kolumnu "Jugoistočni kutak Europe", koja je izdržala oko 250 nastavaka... Da, u Puli sam objavila i nekoliko knjiga, u edicijama "Nove Istre" i pod čvrstom uredničkom rukom Borisa Domagoja Biletića... Dobar skor! I dobri razlozi za stalno vraćanje. Naravno, Pula se promijenila i nastavlja se mijenjati, sukladno Preradovićevom stihu "stalna na tom svijetu samo mijena jest"... Usput, u Puli je – u ona dobra/stara K.U.K. vremena – neko vrijeme živjela i Preradovićeva unuka Paula von Preradovich, austrijska pjesnikinja o kojoj je lijepo pisala još jedna naturalizirana Puljanka, Tatjana Arambašin Slišković...

- Uvelike ste se zalagali za otvaranje Istarskog narodnog kazališta u godinama kada je bilo zatvoreno. U posljednje se vrijeme dosta govori o temi - treba li Pula svoj ansambl, ili je bolje i isplativije imati suradnike angažirane po projektima. Kao ugledna teatrologinja, koje je Vaše mišljenje o tome?

- Jesam, zalagala sam se za rekonstrukciju kazališne zgrade, izgrađene još 1881. Rekonstruirana je, građevinski, prije trideset i nešto godina, tijekom kojih je, koliko znam, stalno nanovo "dopopravljana", s manje ili više sreće. Vjerojatno je, danas, zrela za neku ozbiljnu tehnološku intervenciju… Međutim, pravi/esencijalni problem pulsko-kazališne "kutijice koja svira" nije građevinski i tehnološki, nego je naprosto – programatski! INK-u kronično nedostaje koncept: moćan, jasno definiran i – najvažnije! – (samo)održiv koncept koji će toj instituciji napokon "promijeniti" njezin trajno nejasan status i prirodno je "ugnijezditi" ne samo u grad-prostor kojemu pripada, već i u iznimno komplicirani kontekst u kojemu živimo. Svi i svuda. Imanje/nemanje ansambla je sporedna priča.

- Po Vama, viđeno izvana, a opet dovoljno unutra, koji su najveći nedostaci, a koje najveće prednosti kulturnog života Pule?

- "Sve što je u svijetu incident, kod nas je sistem", veli jedan od protagonista drame "Bure baruta" Dejana Dukovskog, mog davnašnjeg studenta, danas europski afirmiranog pisca. Naime, "kod nas" se još uvijek (kronično, dominantno…) igra na bljesak, trenutak, dosjetku, vatromet, "prvi dojam", aplauz, trik, senzacionalizam, "wow-effect"… "Kod nas" uglavnom dominiraju takozvana festivalska i "velesajamska" kultura takozvanih "velikih događaja", osoba, poteza, uzbuđenja, vatrometa, skandiranja… Između kojih kao da nema ništa. Pogotovo u manjim gradovima. Još kao djevojčica, čudila sam se "praznoj" i "mrtvoj" Puli nakon Filmskog festivala. Naglo "ispražnjenom" Dubrovniku nakon Ljetnih igara… Takozvani "kulturni život" valjda bi morao podrazumijevati i neki kontinuitet, neke suptilne "tišine" ispunjene autentičnim i trajnim "sadržajima".

Puli takve sadržaje osiguravaju iznimno agilni Povijesni i pomorski muzej Istre, dominantan Arheološki muzej Istre, živahni Rojc, nekoliko likovnih galerija, vjerojatno i Kino Valli… I, naravno, krajnje osviješteni i osmišljeni projekti Istarskog ogranka DHK-a, duhovnog sjecišta u kojemu sunce nikad ne zalazi…

- Kakva je recepcija hrvatske književnosti u Makedoniji i kakve su hrvatsko-makedonske kulturne veze?

- Takozvane institucionalne kulturne veze - mislimo li na one "državne" i "službene" - uglavnom su prigodničarske. Formalne, kao među svim malim i ne baš bogatim državama. Međutim, trajno su funkcionalne one prisne i gotovo svakodnevne veze među piscima, slikarima, glazbenicima, filmskim radnicima… Relativno se često i kvalitetno prevodimo, na obje strane. Makedonski filmski fond participirao je u nekoliko hrvatskih produkcija – "Karaula" Rajka Grlića čak je i snimljena u Makedoniji. Na ovogodišnjem alternativnom kazališnom festival MOT bile su dvije hrvatske predstave, Matija Ferlin nastupio je sa slovenskim projektom… Ovo su nomadska vremena, kreativci se udružuju prema afinitetima, ne prema bojama zastava koje se trenutno viju nad gradskim tvrđavama, rekao bi Šklovski.

- Uvelike ste se bavili likom i djelom Marije Crnobori, iznimne glumice koja nas je napustila prije osam godina...

- Godinama, zapravo desetljećima, razgovarale smo svaki dan. Između jedan i dva. U dva bi ona uvijek ručala, bila je to željezna navika iz internatskih godina, pa bi poslije prilegla, još jedna željezna navika glumaca starog kova, koji su se i tako pripremali za večernju predstavu. Zahvaljujući samo i upravo njoj, o kazalištu i glumi danas znam "sve" što se ne može naučiti na akademiji ili iz knjiga, čak ni iz dugogodišnje prakse, dramaturške i teatrološke. Još uvijek u telefonu imam njezin broj...

- Kako ocjenjujete suvremenu istarsku književnu produkciju, i onu kazališnu?

- O kazališnoj gotovo da ne znam ništa. Za oko mi je zapeo ljetni festival u Balama, djeluje optimistički. Svakako, tu je i uhodani brijunski Ulysses. Bilo bi više nego logično da, nakon završetka senzacionalne rekonstrukcije Malog rimskog kazališta, Pula svoju kazališnu produkciju tematizira i estetizira ponajprije u tom smjeru.

Međutim, suvremena istarska književna produkcija odavno je nadmašila čak i najoptimističkija očekivanja. Te se može usporediti samo s čudom. Čiji su lideri, naravno, pisac Boris Domagoj Biletić i već spominjani i nezaobilazni Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, vibrantno duhovno sjecište u kojemu sunce nikad ne zalazi…

- Objavili ste nekoliko stotina znanstvenih radova. Koji je Vaš trenutni fokus interesa?

- Ma, objavila sam nepristojno mnogo svakojake makulature: dvadesetak autorskih i stotinjak priređenih knjiga, više od šest stotina književnih i kazališnih kritika, više stotina znanstvenih radova, pedesetak opsežnih prijevoda, proznih i dramskih… Desetljeća sam presjedila u arhivima i knjižnicama. Iz čistog zadovoljstva i bezuvjetne ljubavi prema poslu. Marija Crnobori me zadirkivala, veleći da sam štreberica. Poput nje. Da, trenutno mi je u fokusu - već dulje vrijeme! - legendarni arhinovinar Ive Mihovilović, jedna od najfascinantnijih persona dramatis istarskog i hrvatskog dvadesetog stoljeća. S monografijom za njega i o njemu se borimo "četveroručno", njegov sin Maroje Mihovilović i ja.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom