Piše Tihana Tomičić
Milanović je ostao usamljen
(Darko Jelinek, Neva Žganec / Pixsell)
Članak 69. Zakona o obrani je potpuno jasan i on kaže da odluku o prelasku granice vojske radi protokolarno-ceremonijalnih aktivnosti, te za postrojbe razine voda i niže, donosi ministar obrane. Jednako je tako jasan i Ustav, koji u članku 100. govori o ovlastima predsjednika Republike nad Oružanim snagama: "Predsjednik RH vrhovni je zapovjednik oružanih snaga RH. Predsjednik RH imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom. Na temelju odluke Hrvatskoga sabora predsjednik RH objavljuje rat i zaključuje mir. U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države predsjednik RH može, uz supotpis predsjednika Vlade, narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje".
Dakle, doista ne treba biti osobito velik stručnjak za pravo da bi se zdravorazumski zaključile dvije stvari: za vježbe i protokol Hrvatske vojske odlučuje MORH. I drugo, predsjednik države praktički zapovjeda vojskom samo u ratu - kojeg i proglašava nakon odluke Sabora. U zakonu i Ustavu nema imena, ne spominje se ni Andrej Plenković ni Zoran Milanović, i o ničijem imenu ne bi trebalo ovisiti kako se ove odredbe interpretiraju.
Upravo zato je nevjerojatno da predsjednik Republike Zoran Milanović kad je na dužnosti premijera, ovaj zakon tumači u korist Vlade, a kad je u ulozi predsjednika na Pantovčaku, u korist Pantovčaka. Doslovno, 2013. je govorio jedno, danas govori potpuno suprotno. Upravo ta nedosljednost najveći je problem njegovih recentnih pokušaja da upravlja ne vojskom, kako mu Ustav nalaže, nego načelnikom Glavnog stožera Tihomirom Kundidom kojeg je stavio u tešku situaciju.
Kundida je već jednom doslovno spriječio da ode u Sabor na sjednicu resornog odbora, u gotovo istoj situaciji oko Počasno-zaštitne bojne. Možda je Kundid i pod pritiskom iz Vlade, svakako da putem javnih poruka koje o njemu šalje premijer - ali ako je predsjednik Milanović isti zakon različito tumačio kad je bio premijer, i ako je u svibnju isti ovakav slučaj ceremonijalnog odlaska manjeg kontingenta pripadnika HV-a u Austriju dopustio, dok odlazak u Francusku ne dopušta, jasno je da izvorište problema vjerojatno nije u Vladi, nego baš na Pantovčaku.
Upravo zbog te nedosljednosti. Ima dosta onih koji misle i da Milanović, u svom već dobro poznatom stilu, aktivacijom na javnoj sceni i zaoštravanjem s Vladom na ovim ustavnim pitanjima, zapravo samo kreće u još jednu, novu političku kampanju. Otprilike smo na pola mandata ove Vlade, a i Milanovićeva drugog mandata kao predsjednika države, i to je školski primjer da se već polako mora krenuti u osmišljavanje nove kampanje. Čini to i Plenković kad obilazi svako selo u Hrvatskoj, ali on to radi stalno, pa je to teže nazvati kampanjom. Više kontinuiranom kampanjom.
No, Milanović koji većinu početka mandata odšuti i samo se ceremonijalno-protokolarno pojavljuje (što HV-u ne dozvoljava na Champs Elyseesu), sada je vidno zainteresiraniji za svoj posao nego je bio kroz protekle dvije i pol godine. Već se mjesecima govori da priprema svoju nezavisnu listu kako bi se ponovo natjecao za premijera - vjerojatno baš opet protiv Plenkovića, koji ni sam ne planira odustati od ovog posla i sprema se za četvrti mandat. Plenković ga je već dvaput pobijedio, jednom izravno 2016. godine i jednom putem onemogućavanja kandidature zbog kršenja Ustava 2024. godine.
A sad valjda slijedi "ultimate fight", a ovo s Kundidom i Francuskom samo je okidač. Mora se naći neki razlog za konflikt, a najbolje je kad se pritom koristi Ustav kao boksačka rukavica za taj fight koji čekamo. Predsjednik Republike pritom voli "gaslightati" javnost i novinare pa osmisli problem - kojeg nema - da bi na kraju pokušao ispasti nekakav problem solver. Ni NSATU misija nije imala za bit da se pošalju hrvatski vojnici na front u Ukrajinu, ali on je forsirao tu temu i na kraju na njoj i pobijedio prije dvije i pol godine, jer nema majke koja bi dala sina u tuđi rat.
To što u tom ratu Hrvatska ne sudjeluje, nema veze. No, ovoga puta se čini kao da je Milanović, iako vidno u kampanji, ostao usamljen. Svima je već dosta toga da se energija troši na potpuno nevažno pitanje hoće li se 20 vojnika prošetati Champs Elyseesom ili ne. Čak ga ni Siniša Hajdaš-Dončić ne brani.
