(Darko Jelinek, Željko Lukunić / Pixsell)
U ovom sukobu Vlada ima pravo. U Zakonu o obrani jasno, da ne može jasnije, piše da ministar obrane može poslati hrvatske vojnike u protokolarne posjete. U sklopu šireg sukoba Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića oko HV-a veću odgovornost ima ovaj drugi, iako ni prvi tu nije bez grijeha. Milanović je preko noći ujesen 2020. odlučio da će Ustav i Zakon o obrani tumačiti na svoj način.
Na način suprotan onome kako su ih tumačile sve Vlade od 2000., uključujući i onu kojoj je osobno bio na čelu od 2011. do kraja 2015. Na način suprotan onome kako su ih tumačili svi predsjednici od 2000. Na način suprotan onome kako ih je, uostalom, tumačio i on sam u prvih sedam-osam mjeseci svog prvog predsjedničkog mandata.
Ujesen te 2020. godine Milanović je u kantu za smeće bacio opći, dakle i ljevice i desnice, politički konsenzus koji je trajao skoro 20 godina oko toga tko i kako zapovijeda Oružanim snagama u mirnodopsko vrijeme. Odgovornost Vlade i premijera je u tome što tada nisu stvar raščistili do kraja. Nego su pustili da se s Milanovićem hrva njemu nedorasli ministar obrane Mario Banožić. Koji je u jednom trenutku potpuno bespotrebno čak i pojačao sukob ponizivši Milanovića kada nije poslušao njegov zahtjev da ne umirovljuje tadašnjeg zapovjednika Počasne zaštitne bojne.
Ali to opet ne znači da nije bio u pravu kada se suprotstavljao načinu na koji je Milanović počeo zapovijedati vojskom krajem 2020. godine. Ali nikakvu podršku od Vlade nije dobio. Čak ni kada je tadašnji načelnik Glavnog stožera admiral Robert Hranj usred vojarne Banožiću zabranio da se obrati vojnicima.
U demokratskim zemljama načelnik stožera kada naiđe na ministra obrane može samo stati mirno. A kada bi pokušao zabraniti ministru da se obrati vojnicima, svi bi mislili da je poludio. Ni tada Vlada nije reagirala. Nije branila Banožića kojeg je Milanović verbalno cipelario. Nije ga podržala ni kada je Banožić pokušao spriječiti Milanovića da protivno Zakonu o obrani donosi zapovjedi o uporabi materijalno tehničkih sredstava i angažiranju vojnika.
Plenković je pogriješio ovog tjedna kada je zaprijetio Tihomiru Kundidu smjenom ako ne provede odluku ministra obrane i pošalje hrvatske vojnike na mimohod u Pariz. Iako formalno pravno definitivno jest u pravu, trebao je svakako izbjeći situaciju u koju je gurnuo načelnika Glavnog stožera, dakle djelatnog vojnika. Da on mora presuditi u, u osnovi, političkom sporu između njega i predsjednika. Premijer to nije smio napraviti. Doveo je Kundida u nemoguću situaciju. Za koju on nije nimalo odgovoran.
Za koju su odgovorni Plenković i Milanović koji su imali šest godina da kroz dogovor i kompromis pojednostave, dotjeraju i preciziraju odredbe i Ustava i Zakona o obrani kako bi one konačno postale kristalno jasne oko toga tko i kako zapovijeda Oružanim snagama u miru. Nisu to napravili. Pa je sada potpuno pogrešno dovesti generala i hrvatskog branitelja Tihomira Kundida u situaciju da sada baš on, od svih ljudi, mora glumiti Ustavni sud. Da mora rješavati situaciju za koju je isključivo kriva politika.
Naravno, odgovorni, možda i najodgovorniji za ovaj cirkus su Ivica Račan i Stipe Mesić. I svi ostali lideri takozvane šestorke koji su došli na vlast 2000., a čije je jedno od temeljnih obećanja bilo da će se razvlastiti predsjednika Republike i njegove ovlasti prebaciti Vladi. Međutim, kada je na opće iznenađenje na predsjedničkim izborima pobijedio Stipe Mesić to je obećanje bilo brzo zaboravljeno. Pa je napravljena bijedna politička trgovina i izmijenjen Ustav na način da konstantno proizvodi sukobe između Vlade i predsjednika.
Osim obrane kaos je i u vanjskim poslovima jer je 2000. propisano da ih vode i Vlada i predsjednik. Ali nije, naravno, propisano što ako oni vode dvije dijametralno različite vanjske politike. To što ni jedan sastav Sabora u zadnjih 26 godina nije imao ni hrabrosti niti mudrosti intervenirati u taj čudnovati kljunaš od hrvatskog Ustava govori o razini domaće političke elite. Koja sada ne smije tražiti da njen posao sada odradi Tihomir Kundid.