Kad se govori o starosti, naglašava se samo taj zajednički nazivnik: socijalni status, mirovine, zdravstvena briga, društvene aktivnosti i slično. Ali kako nismo u istom položaju u životu, tako nam je iskustvo starosti ponešto različito. Vrlo pojednostavljeno i banalno, ženama je važnija ljepota a muškarcima pak seksualno funkcioniranje

Rođena Riječanka, Sušačanka, Slavenka Drakulić danas je jedna od najprestižnijih naših autorica čije se knjige prevode na mnoge jezike, a čije članke, kolumne i političke komentare objavljuju domaće i mnoge ugledne strane novine i časopisi, među kojima su The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, The Guardian, Eurozine...

- Vašu ste najnoviju knjigu naslovili "Nevidljiva žena i druge priče", iako će mnogi nakon prvog čitanja, hvatajući zajedničku nit, pomisliti da se radi o romanu, pojednostavljeno rečeno o "romanu o starenju".

- U našoj zapadnoj kulturi nije popularno pisati o starenju, osim ako to nisu priručnici za pomoć, odnosno "pomlađivanje"! Ne zaboravite da cijela industrija ljepote, prehrane, oblikovanja tijela itd. živi od vjere da žene, a bogme i muškarci, mogu i trebaju izgledati mlađe. Uvjerila sam se to kad sam pisala esej o starenju i književnosti prije nekoliko godina. Namjera mi je bila pisati o ženskom iskustvu i tražila sam ga u književnosti, ali sam naišla uglavnom na autobiografije. Pa čak i tamo se ta faza života nekako prebrzo preskače. Naišla sam na nešto drugo, vrlo zanimljivo: spisateljice često opisuju bolest onih oko sebe pa i svoju, naročito demenciju i Alzheimer. Kao da im ta tema daje više legitimiteta pisati o svemu onome što prati nemoć, slabljenje tijela i uma pa dakle i gubitak identiteta neke osobe.

Što se "Nevidljive žene" tiče, u stvari ovu knjigu i jesam zamislila kao roman, ali kad sam već napisala dobar dio, predomislila sam se. Činilo mi se da je, kao roman, tekst preopterećen teškim emocijama pa se ne može pročitati u dahu. Trebalo ga je razlomiti, mislim da bolje funkcionira kao zbirka priča na istu temu.

- U literaturi možemo naći primjere gdje muškarci svjedoče o tome što ih muči kad ih tijelo počne izdavati. Po čemu se to razlikuje žensko od muškog starenja, imaju li išta zajedničkog?

– Naravno da nam je mnogo toga zajedničkog ali stvar je u tome da, kad se govori o starosti, naglašava se samo taj zajednički nazivnik: socijalni status, mirovine, zdravstvena briga, društvene aktivnosti i slično. Ali kako nismo u istom položaju u životu, tako nam je iskustvo starosti ponešto različito. Vrlo pojednostavljeno i banalno, ženama je važnija ljepota a muškarcima pak seksualno funkcioniranje. Istina, o tome odlično pišu i Philip Roth i J.M. Coetzee i mnogi drugi pisci. Mene je u ovim pričama zanimala intimna slika ženskog iskustva starenja, tijelo i emocije, psihologija, stvarne situacije... i to sam pokušala dočarati, kako iz osobnog, tako i iz tuđeg iskustva. "Kratka zimska šetnja", priča o inkontinenciji, čini se univerzalnom, jednako bliska svima kojima je "starost posebna vrsta samoće". Zaista, takve poteškoće su nam zajedničke jer bolesti, osim nekih rijetkih, ne biraju spol. Ako je starost posebna vrsta samoće, onda je bolest udvostručuje. I stvara jedan strašan osjećaj posvemašnje nemoći.

- Ima li starost svoj početak i kako ga prepoznati?

– Da, izvana je to postepeno nestajanje, nevidljivost koju žene često spominju kad govore o svom iskustvu. A iznutra... za mene je to osjećaj krhkosti, lomljivosti, fizičke i psihičke. Situacija kad ne možete više savladati stvarnost, svoju vlastitu svakodnevicu ma kako reducirana već bila. Zato je priča o popisu na kraju, nije to početak starosti, radi se o odustajanju zbog osjećaja krajnje nemoći.

- Odnosi li se naša zapadnjačka civilizacija licemjerno prema starosti i starijima?

– Pa ako su mladost, brzina, energija, ambicija, produktivnost vrijednosti ove kulture, onda su naravno starci suvišni. U ranijim vremenima i društvenim zajednicama starci su imali važnu ulogu koju su izgubili. Zanimljivo je ipak da se i u tome razlikuju žene i muškarci, naročito u tradicionalnijim društvima kao što je naše. Naime žene su ovdje i dandanas itekako potrebne, one pomažu oko djece, čuvaju ih, kuhaju za obitelj i općenito su vrlo angažirane. Istina, puno rade ali im to pomaže da se osjećaju potrebnima i da tako lakše žive svoju starost. Muškarci s gubitkom posla gube i društvenu ulogu, često padaju u depresiju i osjećaju se nepotrebnima, suvišnima... Ja naravno generaliziram da bih istaknula razlike. Ima ljudi koji uživaju u novostečenoj slobodi, u hobijima, putovanjima ali oni su, bojim se, u manjini.

- Jednom prilikom ste izjavili kako je vaš odnos prema starenju pomalo neobičan, da vam je svaka nova godina dobitak, budući da vam se pružila prilika da ostarite, jer živite s tuđim bubregom i još od svoje tridesete se borite da uopće ostanete živi. Je li se nakon iskustva pisanja ove knjige nešto promijenilo budući da se u njoj pitate: "Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost?"?

– Ne, upravo me moje životno iskustvo nekako navelo na pisanje ove knjige. Jer sam, kao i svi kronični bolesnici, u poziciji da mogu cijeniti činjenicu da starim, da to doživljavam kao dobitak a ne gubitak. Možda mi je zbog toga bilo lakše napisati ovu knjigu. Ali za sve nas je problem da starost može biti ponižavajuća, naročito u siromaštvu – i da okolina i društvo često jesu ravnodušni pa i okrutni.

- Uz literarno, fikciju, u ovoj je knjizi nemoguće zaobići i ono autobiografsko, činjenično, pogotovo je zanimljiv vaš odnos prema majci i suočavanje s njezinim starenjem koje kao djeca teško prihvaćamo, a još manje razumijemo u nekim godinama. Ta priča o majci nekako nosi cijelu knjigu, najemotivnija je i najupečatljivija. Je li vam nakon tog obračuna sa samom sobom bilo lakše literarno uobličiti ostatak knjige o starenju?

– Zanimljivo, najviše sam reakcija čitateljica i čitatelja dobila na te priče o majci. Tu se svima bilo lako identificirati. U pravu ste, vrlo su emocionalne i nekako nose knjigu. Suočavanje sa svojim odnosom prema roditeljima ključno je za odrastanje, a istovremeno i vrlo individualno. Znamo iz iskustva i iz literature da taj odnos nije jednostavan, da može biti izvor ozbiljne traume. Možda i da ga treba zaboraviti. U svakom slučaju teško mi je reći koliko je to bio obračun sa samom sobom, a koliko je u tim pričama tuđih iskustava i zamišljenih situacija. No to nije ni važno. Važno je da u tim emocijama i situacijama čitatelji – zapravo su to čitateljice, žene ionako najviše kupuju i čitaju knjige – prepoznaju sebe.

Povezane vijesti

• Književna večer Slavenke Drakulić u Buzetu
• Slavenka Drakulić dobitnica nagrade BOOKtiga
• Dodjela Nagrade BOOKtiga Slavenki Drakulić