SUVREMENI HRVATSKI PISAC

Miro Gavran: Moji tekstovi nose optimistički prizvuk zato jer je to dio mog svjetonazora i mog pogleda na svijet. Ja sam takav kakav jesam

Rekao bih za sebe da sam onaj koji uživa u pričanju priča. Nekada su u pitanju ozbiljni egzistencijalni romani, nekada emotivne knjige za djecu, nekada obiteljske komedije, a nekada ozbiljne drame o političkoj manipulaciji i želji za dominacijom čovjeka nad drugim čovjekom. Ali uvijek je tu snažna želja da na sugestivan način dadem sukus našega života i suvremeno osjećanje svijeta

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Miro Gavran (Snimio Božo Radić / Cropix)

Miro Gavran (Snimio Božo Radić / Cropix)


Miro Gavran, suvremeni hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Trnava, nedaleko od Nove Gradiške, najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika, a knjige su mu doživjele više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu. Prema njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi.

Do sada je napisao pedeset i pet kazališnih tekstova te tri libreta za mjuzikle, objavio deset romana, dvije zbirke kratkih priča, jednu pjesničku zbirku te deset knjiga za djecu i mlade. Dobitnik je tridesetak književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Ovaj, vjerojatno jedini živući dramatičar u svijetu kome je u čak pet zemalja osmišljen, organiziran i posvećen kazališni festival, u razgovoru za Glas Istre govori o sebi i ponekim neostvarenim željama, a prisjetio se i svojih književnih početaka.

- Unatoč tome što Vas kroz Vaša djela poznaje čitateljska i kazališna publika diljem Hrvatske i inozemstva, kako biste opisali samoga sebe?

- Rekao bih za sebe da sam onaj koji uživa u pričanju priča. Nekada su u pitanju ozbiljni egzistencijalni romani, nekada emotivne knjige za djecu, nekada obiteljske komedije, a nekada ozbiljne drame o političkoj manipulaciji i želji za dominacijom čovjeka nad drugim čovjekom. Ali uvijek je tu snažna želja da na sugestivan način dadem sukus našega života i suvremeno osjećanje svijeta.

- Kada ste osjetili i prepoznali ljubav prema pisanoj riječi kao odrednicu Vašeg životnog puta?

- Jako rano, već sa šesnaest godina. Puno sam čitao u djetinjstvu i ranoj mladosti, a po svršetku prvoga razreda srednje škole, toga ljeta sam u mjesec dana ispisao pet ili šest kratkih priča i pregršt pjesama, te osjetio iznimno zadovoljstvo u toj igri, kojom se fiksiraju naše misli i osjećaji… I do danas nisam prestao. Držim se samo jednoga pravila svo to vrijeme: ne idem u pisanje bez snažne potrebe da ispripovijedam neku priču na meni svojstven način.

Slavonija u djelima

- U svojim ranijim proznim djelima često ste opisivali život u provinciji. Što Vas je posebno nadahnjivalo u počecima spisateljske karijere?

- Pošto sam rođeni Slavonac, u mojim prvim knjigama – romanu "Zaboravljeni sin", ili zbirci priča za odrasle "Mali neobični ljudi", ili prvom romanu za djecu "Svašta u mojoj glavi" ima puno Slavonije. Kao dijete seoskih učitelja proživio sam djetinjstvo i ranu mladost u specifičnom i za budućeg pisca poticajnom ambijentu, pa nije čudno da se to "prošvercalo" i u moje tekstove, ali sam rado pisao u tim ranim godinama i o vrlo ozbiljnim političkim temama što je bilo vidljivo u mojim ranim dramama "Kreontova Antigona" i "Noć bogova". Vrlo brzo sam počeo tematizirati i muško ženske odnose koji su možda i najvažnijom mojom temom i u romanima, i u dramama, i u komedijama.

- Putujete li često u rodni kraj? Što Vam on predstavlja?

- Ne samo da putujem, nego i aktivno sudjelujem u njegovu kulturnom životu, tako da će se i ove jeseni u Novoj Gradiški održati osma književno-kazališna manifestacija 'Let s Gavranom'. Mislim da svaki pisac provincijalac ima taj zadatak vratiti nešto svome zavičaju, ne samo kroz tematiziranje tog prostora u svojim tekstovima, nego i kroz suradnju s ljudima iz svoga kraja, tako da ondje redovito gostuju moje predstave u izvedbi Teatra Gavran, ali i drugih teatara koji izvode moje tekstove, a ja redovito svake godine ondje održim i poneki književni nastup.

- Nosi li, po Vašem mišljenju, svako umjetničko djelo, pa tako i pisano, svojevrsni autobiografski pečat, bez obzira na njegovu tematiku?

- Nosi... Ne možemo pobjeći od osobnog iskustva i prostora u kome smo se formirali. Ali bez obzira da li neki tekst ima više ili manje autobiografskih momenata, da bi bio uspješnim on mora biti književno uvjerljiv. Pisac mora vješto baratati fabulom, donijeti kompleksne i atraktivne likove, donijeti neki svoj specifični pogled na opisani svijet.

- Vaša djela odišu humanim porukama koje jednako čitaju i cijene i vjernici i ateisti. Razmišljate li o publici dok pišete ili pisanju pristupate više emotivno?

- Moji tekstovi nose taj optimistički prizvuk zato jer je to dio moga svjetonazora i moga pogleda na svijet. Često volim reći da je najbolje da pisac piše i živi u skladu sa svojim karakterom. Ja sam takav kakav jesam, pa čitatelji ili kazališni gledatelji, koji u mome svijetu pronalaze svoje svjetove, lako se s time poistovjećuju, a oni drugi moraju potražiti neke druge autore koji su njima bliži. Stalo mi je do mojih čitatelja i gledatelja, uostalom, za njih sve to i pišem.

- Na koji način započinjete pisanje nekog novog djela? Roje li Vam se riječi u mislima neko vrijeme? Odakle crpite inspiraciju?

- Ideja za novi tekst dolazi kada ona hoće i kako hoće, to nije racionalno i na to ne mogu utjecati. Ali priprema za novi roman ili novu dramu uvijek je kod mene ozbiljna i studiozna. Nastojim prvo sebi odgovoriti na brojna pitanja tko su i kakvi su moji junaci i kakav svijet i kakvu poruku želim poslati. Nadahnuće je svuda oko nas; u ljudima koji nas okružuju, u događajima koje smo proživjeli, u emotivnim porazima i zanosima kroz koje smo prošli.

Djeca su manje kritična

- Pišete i djela za djecu. Jesu li djeca iskrenija, pa u neku ruku i kritičnija publika i je li teže pisati za nju?

- Budimo iskreni: lakše je pisati za djecu, manje su kritična od odraslih. Ali kad pišete za djecu morate "ući u njihove cipele" i morate pogoditi njihovu emotivnu frekvenciju. Ne osvojite li mladog čitatelja na prvih nekoliko stranica, budite sigurni da ćete ga izgubiti.

- Mislite li da u svim ljudima ostaje do kraja života živjeti i ono dijete u nama, onaj neki vječni dio djetinjstva? Možda žal za djetinjstvom?

- Bez sumnje to dijete u nama nikada ne umire, a prostor našeg djetinjstva i ona prva naša iskustva trajno nas određuju, a piscu mogu biti nadahnućem i za tekstove za odrasle čitatelje.

- Smatrate li da se u novije vrijeme, prvenstveno najezdom takozvane pametne tehnologije, čitanje stavilo u neki drugi plan? Kako potaknuti i zainteresirati djecu i mlade na uzimanje knjige u ruke, kako im približiti taj čarobni susret s papirom, uvezom, otisnutim slovima i to uzbudljivo putovanje koje se može doživjeti samo kroz knjigu?

- Knjige se proteklih godina tiskaju sve više i više, a i čitaju se. Za mlade čitatelje je jako važno da se u ranoj dobi susretnu sa slikovnicama, a u prvim razredima osnovne škole da posegnu za sebi primjerenim i zanimljivim knjigama. Djeca uče sve imitacijom, pa ako roditelji čitaju, veća je vjerojatnost da će i djeca postati čitatelji. A pametne tehnologije su samo jedan od novih oblika odnosno poligona na kojima se plasiraju priče. Da li mi priču pričamo uz ognjište ili ju tiskamo u časopisu i knjizi, ili je plasiramo kroz film, seriju, ili e-knjigu, ili video igru, priča uvijek ostaje priča, kao što u čovjeku trajno ostaje potreba da stvara ili konzumira priče. A forma se mijenja kroz stoljeća i to je neminovno.

- Jedini ste živući pisac koji ima "svoj" festival, odnosno festival posvećen svojim djelima. Kako osobno gledate na GavranFest, jeste li se poznavali s njegovim inicijatorima kada je pokrenut 2003. godine?

- GavranFest su pokrenuli prije devetnaest godina pokojni ravnatelj Teatra "Jana Palarika" u slovačkom gradu Trnava Emil Nedielka i kazališni redatelj i sveučilišni profesor iz Bratislave Michal Babiak. Poznavao sam ih jer su do tada dvije moje drame premijerno izveli u tome kazalištu. Kada su mi priopćili da su osmislili festival, da će se dogoditi za mjesec dana i da me pozivaju na njega, bio sam jako skeptičan i bojao se da ne propadne. Srećom, i publika, i kazališna javnost u Slovačkoj i kritika su ga odlično prihvatili, pa su ga od iduće godine učinili međunarodnim i pozvali jedan teatar iz Pariza, jedan iz Krakova i Teatar ITD iz Zagreba s mojim predstavama. Potom je nakon četiri izdanja u Slovačkoj taj festival održan u još četiri zemlje – Poljskoj, Češkoj, Njemačkoj i Srbiji pa sam upoznao i organizatore i umjetničke voditelje i tih festivala, a i desetke glumaca, redatelja i prevoditelja koji su sudjelovali na tim festivalima, ljude koji su radili moje tekstove u svojim zemljama. Mislim da je i taj festival pripomogao tome da sam imao stotine premijera diljem svijeta, na svim kontinentima, postavši najizvođenijim hrvatskim dramatičarem u zemlji i inozemstvu.

- Koliko je za Vas umjetnost imaginarna, a koliko realna?

- Ona je mješavina imaginacije i našeg životnog iskustva. Nikada nije samo dokumentarna, kao što nikada nije samo imaginarna bez podloge našeg životnog iskustva.

Posao i velika odgovornost

- Predsjednik ste Matice hrvatske, jedne od najstarijih, a usudim se reći i najvažnijih kulturnih ustanova. Je li Vam čast biti predsjednikom jedne takve ustanove i koliku odgovornost osjećate?

- Ma nema tu puno časti ni slasti, veliki je to posao i velika odgovornost. Doista je u pitanju naša najstarija kulturna institucija sa 102 ogranka u Hrvatskoj, 16 u BiH i još devet po svijetu od Beča do Vancouvera. Puno je tu posla... Sretan sam da sam sa svojim timom ljudi u proteklih desetak mjeseci od izborne skupštine pokrenuo tribinu "Sučeljavanja u Matici hrvatskoj", pokrenuo "Prvi Festival knjige u Matici hrvatskoj" na kome smo u četiri dana imali čak 39 promocija, četiri koncerta i otvorili jednu izložbu, nabavili smo dvije kamere i potrebnu opremu i pokrenuli i Matičin Podcast, osnovali nekoliko novih ogranaka u zemlji i inozemstvu, osnovali radnu skupinu za izradu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, povećali članstvo Matice hrvatske za 300 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, otvorili se prema studentima, mladima i svim generacijama... Umrežili smo naše ogranke i umnožili naše djelatnosti od promocija, tribina, okruglih stolova, simpozija, izdavačke djelatnosti i tako dalje...

- Znamo da Matica kroz svojih 180 godina u kontinuitetu i jednoj postojanosti ima i jednu, moglo bi se reći i snažnu, domoljubnu konotaciju. Koliko je ona važna upravo u današnjem vremenu, koje je, s jedne strane u globalizaciji, a druge u fragmentiranju života pojedinca, počelo snažno potiskivati domoljublje i slične vrijednosti?

- U globaliziranom svijetu Matica hrvatska postaje još važnijom nego što je bila prije, ona je čuvarica naše tradicije i našeg identiteta, ali i graditeljicom naše kulture, prosvjete, znanosti, gospodarstva… Bit će onoliko dobra i važna, koliko mi matičari budemo vrijedni. Do sada se izmijenilo pet različitih država, a sa ulaskom u EU možemo reći i šest, a Matica je ostala i opstala sa svojom misijom sudbinski vezanom uz hrvatskog čovjeka.

- Najprevođeniji ste i najizvođeniji hrvatski pisac. Postoji li nešto što na profesionalnom planu još niste ostvarili, a htjeli biste?

- U čovjekovoj prirodi je da uvijek teži nečem višem. Pretprošlo ljeto sam napisao poemu-knjigu na stotinjak stranica pod nazivom "Obrana Jeruzalema", objavljena je proljetos, a već ovog rujna izišla je kao knjiga na španjolskom jeziku u Buenos Airesu, dok zagrebački izdavač 'Stilus' upravo priprema drugo izdanje koje će se pojaviti netom prije Interlibera. A ovo ljeto sam dovršio prvu verziju novoga romana "Portret duše"; to je taj novi tekst kojim sam sada zanesen i za koji se nadam da će biti to "nešto" što do sada nisam ostvario. Usto, ove godine Teatar Gavran slavi dvadesetu obljetnicu postojanja, na repertoaru zadržavamo moje uspješnice iz prethodnih sezona: provokativnu političku dramu "Glasnogovornik" i komedije "Na kavici u podne", "Savršeni partner" i "Sve o muškarcima".

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum