S Tonkom nepovratno odlazi onaj vrhunski, eruditski dio Sajma, gospodski, nenametljivi. S njim odlazi cijeli jedan svijet koji smo dobili na dar, svijet koji je oblikovao ponajbolje trenutke Sajma. A to je Tonkov svijet i svijet njegove intelektualne braće: Alberta Godsteina, Nikice Petraka, Nedjeljka Fabrija, don Branka Sbutege, Dušana Karpatskog…, kazala je Magdalena Vodopija, direktorica Sajma knjige u Istri

Vijest o smrti Tonka Maroevića duboko je potresla hrvatsku kulturnu javnost, a njegov je iznenadni odlazak iskreno pogodio i njegove brojne prijatelje, kolege i suradnike u Istri. Neizbrisiv je trag koji je Tonko Maroević ostavio u kulturnom prostoru Istre. O tome svjedoče i riječi njegovih bliskih suradnika i prijatelja.

Gorka Ostojić Cvajner, povjesničarka umjetnosti: "Tonko Maroević bio je vrhunski intelektualac bez poroka. Beskonačno širok i bez granica dubok. Uvijek drugima okrenut, nikada sebi. U pisanu je i govorenu riječ s mjerom i dignitetom utkao sva znanja erudita: povjesničara umjetnosti, književnika, prevoditelja i akademika s pokrićem, bez rituala i patetike. Pamtim ga kao najmlađeg i dječački plahog, nakratko asistenta na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji nije pristao na izloženost javnom nastupu, i ta mu je nelagoda ostala stalnom popratom. No, njegove prve riječi predstavljanja brojnih autora, knjiga i događaja tijekom iznimno bogatog i slojevitog radnog vijeka otkrivale su svu raskoš uma i duše briljantnog intelektualca, koja je uvijek, odista uvijek rezultirala grobnom tišinom birane publike koja se duhovno hranila na svim njegovim vrelima. I zato je bio dar moći s njim surađivati. Ljudski jednostavno i toplo, o malim i velikim temama, velikim i malim opusima, velikim i malim kulturnim svečanostima, koje su uvijek bile svečanije ne samo radi njegovog prisustva, već radi spoznaje da je istinski živio svu raskoš Umjetnosti. Bila mi je uvijek čast surađivati s uistinu jednim i jedinim, neponovljivim Tonkom Maroevićem. Na izložbama u galerijama i muzejima, na likovnim monografijama, na Međunarodnoj slavističkoj školi u Puli, na Sajmu knjiga u Puli gdje je bio i ostao ikona svekolike ljepote, znanja i neizmjerne smjernosti."

Magdalena Vodopija, direktorica Sajma knjige u Istri: "Upoznala sam Tonka početkom 90-ih u Castropoli, maloj knjižari na katu u Istarskoj ulici, u Puli. Kako nas je našao ne znam, jer smo bili gotovo neoznačeni. Pretpostavljam lako, jer je cijeli život išao za mirisom knjiga. Bila sam tad mlada knjižarka, neiskusna, a on cjeloživotni tragač za knjigama. Sjećam se da sam imala tremu pred njim, koju je on razbio pažljivim slušanjem mojih nepovezanih rečenica. Slika velikog Tonka i male knjižarke zauvijek će ostati u meni. I taj njegov pogled koji govori: "Možeš ti to, dobro ti ide". Za Tonka Maroevića malo je riječi u našem jeziku. Kad bismo počeli nabrajati što je sve bio, nedostatna bi bila podeblja knjiga. A kad bi mi, na Sajmu, počeli razlagati što nam je ponaosob značio, kakve smo priče s njim prošli, u čemu nas je sve zadužio, koliko nas je toga naučio, kako nas je bodrio i koliko nam je topline i nježnosti dao, trebalo bi i više tomova knjiga. S Tonkom nepovratno odlazi onaj vrhunski, eruditski dio Sajma, gospodski, nenametljivi. S njim odlazi cijeli jedan svijet koji smo dobili na dar, svijet koji je oblikovao ponajbolje trenutke Sajma. A to je Tonkov svijet i svijet njegove intelektualne braće: Alberta Goldsteina, Nikice Petraka, Nedjeljka Fabrija, don Branka Sbutege, Dušana Karpatskog… Takvog stola na Sajmu više neće biti. Na te stolice nema više tko sjesti."

Aljoša Pužar, kulturolog, preksinoć se od Tonka Maroevića oprostio dirljivim riječima na svom Facebook profilu: "Ne mogu zaspati. Neshvatljivo mi je da je otišao Tonko. Sjetio sam se ovih privatnih snimaka s jednog od recentnijih pulskih sajmova. Prvo sam, bezobrazan kakav jesam, potajno snimio njegov neodoljivi zanos (od riječi, pred riječima, opijenost riječima), a onda sam mu to priznao... i zamolio ga da ga još jednom snimim, sad "kako treba"... Ljubazan kakav jest ne bi mi ništa bio odbio... no tu se vidi kako telefone i uopće tehnologiju nije osjećao svojima... pa je na kraju ispalo da sam uspio zabilježiti ta dva njegova lica: lice snažnog zanosa i lice drhtave plahosti.

Napisao je Visković maločas na svom zidu kako je Tonko podržavao gotovo svakog s makar i mrvom talenta. Tako je bilo i sa mnom, predstavnikom te kohorte mrvičara. Nije podnosio da nešto ružno ili samoironično kažem o svojim skromnim i rijetkim pisanijama, uvijek je izvlačio nešto od pred preko dvadeset godina što je njemu bilo dobro... Kakva je to bila čast i dirnutost, svaki put. Tri godine sam vježbao da mu, na njegov prijedlog, govorim "ti". Pa sam i to jedva jedvice. To ga je zabavljalo. Nije sebe sakralizirao, pa ni svoju (inače sjajnu i u biti nezamjenjivu) generaciju. U kulturi u kojoj svako drugo kafansko blebetalo s poremećajem ličnosti postane književna legenda.

Jedino nije volio kad bih previše opušteno ili vulgarno ćeretao s piscima, htio je da budem u javnim razgovorima koncizniji, smjerniji, da se njih još više čuje, da se zanesemo njihovim mislima, riječima... Te elegantne misli optočene u sočne riječi, to ga je nosilo.

Kakav čovjek! I kakva sreća (nezaslužena, jasno) što smo ga imali prilike čuti, čitati, prigrliti, biti njegovim pogledom prigrljeni.