Nenad Veličković u Puli
"Studenti ne mogu vjerovati da netko gleda crno-bijele filmove. A ja nemam pojma o umjetnoj inteligenciji"
Andrea Matošević i Nenad Veličković (Snimila Vanesa Begić)
Može li razgovor o jeziku i književnosti istodobno biti zanimljiv, duhovit i zabavan? Odgovor na to pitanje ponudio je Nenad Veličković na susretu održanom u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula. Izvanredni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, književnik, romanopisac, esejist i humorist, Veličković se bavi i pitanjima didaktike i pedagogije, osobito nastavom materinskog jezika i njegovih triju službenih varijanti.
U razgovoru s Andreom Matoševićem bilo je riječi o Veličkovićevu književnom opusu, njegovu odnosu prema jeziku i književnosti, ali i o jezičnim pitanjima koja nas često zaokupljaju, zbunjuju ili zabavljaju.
Govoreći o tome kako uspijeva uskladiti pisanje, nastavu i rad na fakultetu, Veličković je odgovorio u svom prepoznatljivom, duhovitom tonu.
- Pitate me kako sve stignem - pisati, predavati, raditi na fakultetu. Već sam se odavno dobro pripremio, pa mi više nisu potrebni oni sati koji su predviđeni za pripreme. Isto tako, sve manje studenata dolazi na konzultacije, a tijekom godina dobro sam se pripremio za predavanja. Više ne idem okolo skupljati bodove jer ih već dugo imam dovoljno, tako da se mogu posvetiti onome što je doista bitno. Imam i neke knjige koje su već gotove, kazao je.
Pritom je upozorio i na važnost književnog obrazovanja te odgovornost izdavača i urednika u približavanju knjiga čitateljima. Zapitao se pišemo li knjige do kojih nam je stalo i publici kojoj je to stalo te istaknuo je kako bi se više pozornosti trebalo posvetiti procesu objavljivanja knjiga i njihovu putu do čitatelja.
- Sretan sam što radim nešto što volim. Kod mnogih u radu nema strasti, a ekrani previše odvlače pažnju. Studenti danas ne mogu vjerovati da netko može gledati crno-bijele filmove. Što se tiče umjetne inteligencije, pojma nemam o tome. Gdje se to uopće "uključuje"?, našalio se.
Govoreći o humoru i književnosti, spomenuo je i Borisa Dežulovića, Predraga Lucića i Viktora Ivančića, autore čiji su rad i stvaralaštvo obilježili prostor satiričkog i kritičkog promišljanja društva.
Koliko se slojeva može kriti u naizgled jednostavnoj priči, Veličković je ilustrirao primjerom "Čarobnjaka iz Oza" i, posebice "Pinokija", knjiga koje je sa sinom čitao više puta. "Čarobnjaka iz Oza" pročitali su dvaput, a "Pinokija" čak triput, jer je u poznatom djelu Carla Collodija svaki put otkrivao nešto novo.
- To je jako kompleksna i ozbiljna knjiga, istaknuo je.
Objasnio je i kako je izvorna priča o Pinokiju nastajala u nastavcima te kako njezin završetak nije bio onakav kakvim ga danas poznajemo. Djelo je od 1881. do 1883. godine izlazilo pod naslovom "Priča o lutku" (Storia di un burattino) u tjedniku Il Giornale per i Bambini, prvom talijanskom listu za djecu. U jednom trenutku priča je završila dramatično: Lisica i Mačak objesili su Pinokija o granu velikog hrasta. Takav je završetak izazvao šok među čitateljima, koji su od uredništva s gomilom protestnih pisama zahtijevali nastavak priče. Pod pritiskom publike pripovijedanje je nastavljeno, a Pinokijeva priča dobila je završetak kakav danas poznajemo.
- Knjiga se možda može sažeti u dvije rečenice, ali u njoj je sadržana velika dubina, kazao je Veličković, povezujući razgovor o književnosti i s vlastitim iskustvima, među kojima je i odnos s ocem, koji, kako je priznao, nije uvijek bio jednostavan.
Prisjetio se i kako je njegov otac čitao "Robinsona Crusoea". Jednom ga je prilikom posjetio dok je gledao tursku televizijsku seriju "Djevojka imena Feriha". Iako je dotad imao određeno mišljenje o takvim serijama, zajedničko gledanje ubrzo ga je privuklo.
- "Navukao" sam se na tu sapunicu i gledao je dva mjeseca. Pritom sam dobio ideju za roman. U seriji je netko uzeo prsten koji nije smio uzeti, pa se cijela priča razvila oko toga, ispričao je.
Veličković se osvrnuo i na sve slabiji interes studenata za književnost. Kao ilustraciju naveo je situaciju u kojoj nitko iz cijele studentske grupe nije mogao nabrojiti pet živućih bosanskohercegovačkih književnika. Taj primjer otvorio je pitanje književnog obrazovanja, čitanja i poznavanja suvremene književne produkcije.
Njegova iskustva djelovanja u višejezičnoj i višekulturnoj Bosni i Hercegovini posebno su zanimljiva i u istarskom kontekstu, u kojem se susreću različiti jezici, govori i kulturne tradicije. Upravo je taj aspekt dodatno obogatio razgovor s Andreom Matoševićem, otvarajući prostor za promišljanje o jeziku kao sredstvu sporazumijevanja, ali i kao izvoru nesporazuma, identiteta i humora.
Kao pisac, Veličković je prepoznatljiv po britkoj satiri, ironiji i iznimnom osjećaju za jezične nijanse. Njegova djela, prevođena i nagrađivana u regiji i inozemstvu, pokazuju da jezik i književnost nisu samo ozbiljne teme za stručnjake, nego i nepresušan izvor humora, paradoksa i neočekivanih uvida. Tijekom susreta pokazao se kao duhovit i pronicljiv sugovornik koji i naizgled zamršena pitanja zna otvoriti na pristupačan, neposredan i zabavan način.
Program je održan u sklopu Dana srpske kulture i Mjeseca hrvatske knjige, a organiziralo ga je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta - Pododbor Pula, u suorganizaciji s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula. Okupljene su pozdravile vršiteljica dužnosti ravnateljice pulske knjižnice Andrea Pavlović i predsjednica Prosvjete Milena Joksimović.
Program je financiran sredstvima Grada Pule i iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine.
