Nevjerojatan, 90-godišnji Puljanin o rudarskoj prošlosti, svestranim interesima i bogatom životu

Nema gdje ga nema. Prisutan je na svim zbivanjima već godinama - u prostorima svih kulturnih, nacionalnih manjina, na izložbama, koncertima, društvima, predstavama, vrlo često volontira, stalno pješači, planinari, svi ga poznaju, a džepovi su mu - očito - kao torba Mary Poppins. U najmanju ruku. Uvijek vadi i dijeli bombone, čokolatine, te poput pravog džentlmena, kavalira iz nekih prošlih vremena, uputi neki kompliment i da mali znak pažnje. Što dan-danas, u ovom užurbanom vremenu, zvuči gotovo nevjerojatno da postoji netko pun pažnje i lijepih gesta.

(Valter Zanco)

U filmu

On je Špiro Dmitrović - iliti, jednostavno, Špiro. Svi ga znaju, u Puli i šire. Nedavno je snimljen i film o njemu i o njegovom radu u rudnicima, koji je prikazan u kinu Valli. Uskoro će devedeset godina napuniti, a i dalje je tako pun energije i vitalan, da bi mu zavidjeli i dvostruko mlađi. A imao je jako težak život, koji ga nije mazio od ranoga djetinjstva. No, iz svega je toga izašao pun životne energije, snalažljiv i prepun interesa, jer, kako veli, dan bez kulturnih aktivnosti, bez hodanja, kretanja, učenja nečeg novog, bio bi potpuno neiskorišten, propao i to ga ne bi činilo zadovoljnim.

Rođen je u Biskupiji kod Knina, s četiri je godine izgubio majku, brata i sestru - uzročno-posljedično od gladi i bolesti koje napadnu ispaćene, neuhranjene organizme. On se jedva izvukao, kaže, bio je žilav. Uskoro se otac ponovno oženio, pomajka je bila vrlo stroga i loša prema njemu i nije marila za njega, a iz tog braka rođene su tri kćerke. Stoga vrlo brzo odlazi od kuće jer su i s ocem odnosi bili dosta hladni, no kasnije su se donekle zbližili u nešto zrelijim godinama. Odlazi učiti za rudara, daleko od doma i svega što mu je do tada bilo poznato, što nije bilo niti malo lako. Svijetle su mu točke bile tete s jedne i s druge strane, koje su mu pomagale koliko su mogle, no niti njima nije bilo lako, kako financijski, tako i zbog činjenice da su morale puno raditi i voditi brigu o svojim obiteljima.

(Mladen Radić)

- Nakon završetka rudarske škole, vidio sam oglas da u Labinu i Raši traže rudare, te nisam dvojio i odmah sam krenuo. To je za mene bila Amerika, taj kraj, njegove ljepote i razvijenost. Kada sam tamo došao, bio sam još maloljetan i nisam smio u rudnik, te radio sam druge poslove oko rudnika, no potom je uslijedilo jedno sedam godina rudarenja. Kada se siđe tamo dolje, kao da ideš u grob, to je neki nevjerojatan osjećaj koji se ne može opisati riječima. Bilo je tu puno nezgoda, nesreća, truleži, vlage, bolesti, više sam se puta razbolio, udario, ranio, uvijek bi se nešto desilo, pa taj prijelaz toplo-hladno, toliko problema, poteškoća je sve to predstavljalo, par puta sam se jedva izvukao. Bio sam i na Učkoj, tamo sam se oporavljao, bio je tamo svojevrsni sanatorij. Tijekom toga razdoblja bilo je puno teških epizoda. Nastojao sam pratiti kulturni i društveni život na Labinštini, da se malo opustim od teškog rada, imao sam pretplatu za kino i tu sam upoznao djevojku koja mi je kasnije postala žena i s kojom sam živio 58 godina u sretnom braku. Preminula je nakon bolesti prije nekoliko godina i silno mi nedostaje. Eto, prije sam zazirao od groblja, nisam niti blizu prolazio, a sada idem stalno tamo, i prije našeg razgovora sam bio tamo, veli Špiro.

(Arhiva Glasa Istre)

Pohvale supruzi

Supruga je imala iz prethodnog braka sina, a zajedno su imali dvije kćerke te obiteljski je život bio sretan. Stalno je, tijekom našeg razgovora, hvalio suprugu koja je znala svašta raditi, od goblena, šivanja, te da je bila izvrsna gospodarica financijama da je znala "od jednog šolda napraviti dva". Ponosan je i na to što je kuću velikim dijelom sagradio sam.

Nakon dovršetka rada u rudniku, prekvalificirao se za automehaničara, a nakon dolaska u Pulu, nekoliko je godina svakodnevno putovao za Labin, ustajao bi u 4, imao bus u 5, došao u Labin oko 6 i počeo raditi u 7, a i nakon rada morao je čekati bus i svakako se snalazio za odlazak i dolazak s posla.

- Poslije sam radio u Agroproduktu, bilo mi je zanimljivo raditi sa svim tim strojevima, svašta sam naučio, putovao poradi posla i educirao se, kasnije sam radio i u Astri, bilo je tamo lijepo iskustvo, dobra ekipa, no, nakon propasti bio sam kurir, kućni majstor i vozač u tadašnjem Popravnom domu. Radio sam tamo sve i svašta, nije bilo lako. Sjećam se i slučaja kada smo vozili jednog štićenika za Zagreb, stali putem na WC i u zadnji trenutak sam vidio da ima bocu u ruci, iako su ga ranije pregledali, kojom je mogao napasti mene ili odgojitelja. Kasnije sam čuo da je u Zagrebu počinio ubojstvo. Dobro smo se izvukli. Bilo je tu svakakvih situacija. Imao sam sve samo ne miran i monoton život. A sada sam, ako je to moguće, još aktivniji nego kada sam radio, jer se tako osjećam ispunjeno, bio sam i statist u filmovima, išao sam na svakakve tečajeve za umirovljenike, a kada god mogu ići na neki izlet, iskoristim priliku, ako je to sukladno mojim financijskim mogućnostima. Idem gdjegod mogu. Sada mi je malo teže ići negdje daleko, i zbog financija i zbog svega, no volim vidjeti i otići u što više mjesta, biti aktivan, jer me to drži. Zato sam pohađao i tečajeve informatike, svašta volim učiti, puno me toga zanima, imam raznolike interese, treba stalno biti u pokretu, da mozak funkcionira, raditi, stvarati, usvajati nove sadržaje, veli Špiro.

(Pula Film Festival)

Je li Špiro kloniran?

Kaže da ne može jednostavno sjediti kući jer mu to bude dosadno, predugo, ne osjeća se ispunjeno. Dan mu mora biti raznolik, uz puno sadržaja i mogućnosti učenja, usvajanja nečeg novog, a voli biti s ljudima i od svakoga nešto naučiti, razmjeniti mišljenje, ideje.

Kaže da su ga žilavost, čvrst karakter i upornost spasili od smrti puno puta, te da je, unatoč teškom životu, koji ga nije mazio, uspio preživjeti, ići dalje, učiti, stvarati, mijenjati poslove, a životni su mu moto poštenje, rad, skromnost, nesebičnost, te druženje i suradnja. Teško je nabrojati sve udruge čiji je član i čime se sve bavi. Uvijek rado sakuplja rudarsku baštinu, koju čuva i koju je izložbeno više puta predstavljao.

To mu je vrlo važan dio života, nešto do čega iznimno drži i do čega mu je jako stalo.

Nije prisutan samo u Puli na raznim zbivanjima, nego i u Istri, tako da se čovjek upita, ma je li je kloniran, kako sve stigne, kako je uvijek tako ažuran, a tako topla srca, pun emocija i ljudske znatiželje za sve sfere življenja.

(Osobna arhiva)

Povezane vijesti

• Špiro Dmitrović, rudar, i autor novčanice od 5.000 dinara s likom rudara: "RUDARSKOM PLAĆOM U LABINU KUPIO SAM NOVO ODIJELO, CIPELE IZ SNOVA I IZGLEDAO KAO GOSPODIN"
• Tko je Špiro? Čovjek kojeg poznaje cijela Pula napokon dobiva film kakav zaslužuje
• Film o životu punom izazova: Špiro u 89. godini i dalje neumorno čuva rudarsku baštinu