"Nitko ne želi zapeti u nekom poslu bez budućnosti" i(li) "vaša pozicija ne zahtijeva puno interakcije s vanjskim svijetom", dvije su vrlo signifikantne rečenice iz na Sa(n)jam knjige u Puli predstavljenog i nagrađivanog romana "Tvornica" autorice Hiroko Oyamada kojemu je u središtu tvornica, koja kao vrlo živ te gotovo samoodrživi sustav ne predstavlja samo čije radno mjesto, već i alegoriju današnjeg društva. O tom romanu u izdanju Sandorfa "s naznakama kafkijanske poetike i bljeskovima crnog humora", koji "oslikava jasan, a ponekad i nadrealan portret apsurda i besmislenosti modernog zaposlenja", o inspiraciji za pisanje i procesu nastanka, književnosti općenito te dijelom i japanskoj kulturi, razgovaramo s japanskom autoricom koja je za taj svoj književni prvijenac dobila 42. nagradu Shincho za nove pisce.

Prije svega, kako je nastalo vaše djelo "Tvornica"; radi li se o nekoj ideji, odnosno temi koja vas je dugo vremena zaokupljala, ili je roman na neki način nastao spontano, možda nakon što vas je rad u tvornici automobila inspirirao?

- Prije toga sam čitala knjige i pisala priče iz hobija, ali nikada nisam razmišljala o tome da napišem cjelovito djelo i postanem profesionalna spisateljica. Nakon što sam diplomirala i počela raditi, shvatila sam da se teško mogu naviknuti na rad, pa sam počela osjećati stres. Kad sam radila u tvornici, nisam razumjela što zapravo radim u tako velikom pogonu i to me počelo uznemiravati. Pomislila sam kako bih te čudne i nelagodne osjećaje mogla pretvoriti u priču, i tako sam počela pisati. Ne mogu ni zamisliti kakve bih romane pisala – ako bih ih uopće i pisala – da nisam radila u tvornici.

(Tvornica)

Živi sustav

Pogledamo li kratak i precizan naslov vašeg romana – "Tvornica" – te uzmemo li u obzir činjenicu da likovi rade u jednoj tvornici koja postaje centar svega, možete li nam reći što je ili tko je zapravo tvornica u vašem romanu?

- Ako bih krenula odgovarati kratko, mislim da bi to bilo današnje društvo, odnosno sam ovaj svijet. Svatko od nas vodi život tako da odabire ograničene informacije koje su nam dostupne i na temelju njih tumači i oblikuje svijet. Ali, u stvarnosti, svijet se prostire daleko izvan, iznad i ispod tih granica. Nemoguće ga je u potpunosti razumjeti.

S obzirom na to da se u romanu dobiva dojam kako je tvornica jedan posve živ sustav koji svojim mehanizmima i svojim djelovanjem itekako utječe na radnike, regulira njihov život, vrijeme i ritam (prostor kretanja, radno vrijeme i vrijeme za odmor) te u konačnici djeluje na njihov subjektivitet, prema kojem radnik treba biti zahvalan što uopće ima posao, možemo li o romanu govoriti u kontekstu biopolitike moći, odnosno funkcioniranja onog modernog sustava moći?

- Da, mislim da možemo. Drugim riječima, ljudi preobražavaju svoja stanja, svoje načine razmišljanja, pa čak prilagođavaju i svoja vlastita tijela kriterijima tvornice (tj. rada). Oni koji u tome ne uspijevaju, bivaju izbačeni iz te tvornice – iz samog društva.

Kakva je unutarnja logika tvorničkoga sustava u romanu te svega onoga što se zbiva u tvornici i oko nje? Je li vaša tvornica kakav posthumanistički nadorganizam u kojemu čovjek nema dominaciju, već je uz samu infrastukturu i faunu samo dio tog sustava koji pomaže održavati?

- Upravo tako. Mislim da glavni cilj ljudi u ovoj tvornici nije voditi život koji je vjeran njima samima. Oni su samo jedna od komponenti koje postoje kako bi tvornica mogla nastaviti funkcionirati kao tvornica.

Kafkijanska atmosfera

Doprinosi li sve to da atmosfera u romanu ponešto upućuje na onu kafkijansku, jednog sistema, malog sustava u velikome, koju možemo primjerice detektirati u razgovoru znanstvenika koji se bavi mahovinama i budućeg poslodavca već na samome početku romana?

- Jako sam uživala pišući taj dio. Često se događa da su razgovori s nekom osobom uvijek čudni. Izgleda kao da postoji međusobno razumijevanje ili slaganje, ali u stvarnosti nikako niste na istoj valnoj duljini. Kafkine opise i dijaloge doživljavam kao nešto vrlo živopisno.

Zašto ste se odučili za nesukcesivnu naraciju, odnosno priče različitih likova iz iste, radničke perspektive?

- Dok sam pokušavala pisati roman, igrom slučaja sam pročitala "Zelenu kuću" Maria Vargasa Llose i ostala zatečena. Poželjela sam pisati na taj isti način u kojem se isprepleću različiti glasovi i prizori, i taj utjecaj je najveći razlog zbog kojeg je pripovijedanje u "Tvornici" onakvo kakvo jest. Osim toga, umara me predugo pisanje u istom vremenu i istoj perspektivi, tako da sam slijedila i vlastitu želju da neprestano mijenjam gledišta prije nego me uhvati dosada.

Stvara li labirintski karakter tvornice koja opstoji kao kakav živi sustav možda i osjećaj rastakanja orijentacije samog subjekta, odnosno uzrokuje li njegovu dezorijentiranost?

- Tako je. Možda baš to što se "ne mogu prilagoditi radu (tvornici) bez oklijevanja" dovodi likove do onakvih iskustava. Također, mislim da više-manje svako radno mjesto može biti nedokučivo poput labirinta. Jednom kada se prilagodiš i stopiš, ta neobičnost postane gotovo neprimjetna.

Uz takvu identitetsku dezorijentiranost, posve je jasno kako likovi gube i slobodu, jer su granice između privatnog života i onog koji je vezan za poslovno okruženje vrlo labave, gotovo nepostojeće; koliko takav prikaz radničke klase općenito korespondira sa sve većim zahtjevima sveprožimajućeg i neumoljivog kapitalizma dio kojeg smo i mi sami?

- Osjećam kako je čak i naš palet emocija izmijenjena zbog kapitalizma. Možda je jedan od preduvjeta života u modernom svijetu taj da se svi oblici zadovoljstva i svakidašnjice moraju uklapati u njegove granice. Prilike radnika koje opisujem u "Tvornici" još uvijek su nepromijenjene. Dapače, mislim da poprimaju oblik još većeg prilagođavanja kapitalizmu.

(Sa(n)jam knjige u Istri/Petra Tadić)

Granice kapitalizma

Nazire li se u životima likova koji su kao kakve bespomoćne figure predodređene da služe nekoj većoj svrsi neopipljivoga sustava besmisao svakodnevice – trivijalna rada poput kategoriziranja mahovina ili pak nadgledanja nečega što zapravo nitko ni ne definira – onaj temeljni apsurd u svojoj srži, gotovo kamijevski, prema kojemu je težnja pojedinca za smislom u raskoraku s okolinom koja taj smisao ne pruža? Uz to, uvučeni u prazinu i besmislenost jednog sustava, likovi se s jedne strane doimaju letargični i prepušteni sudbini, a taj isti sustav koji sam nema smisao i koji im određuje život pak odiše nekakvom dinamičnošću; zašto?

- Tako je. Svakidašnji život, u kojem mnoštvo ljudi oblikuje društvo i živi po njegovim raznoraznim pravilima, trebao bi biti apsurdan za pojedince koji su po svojoj prirodi drukčiji. Kada netko želi živjeti na način vjeran njima samima, opcije koje su im ponuđene ostaju zarobljene unutar granica kapitalizma, to jest unutar stvari koje se mogu kupiti ili iskusiti putem novca. Pitanja izvan tog ograničenja, poput onog zašto uopće živimo ili kakvo značenje imaju naši postupci, neizbježno ostaju zanemarena. Prilagoditi se takvom društvu (takvoj "tvornici") u konačnici znači postati osobom koja ne propituje to ništavilo i besmisao.

Služi li onda kapitalistička kritika samo kao podloga i za neke druge bitne teme poput identiteta pojedinca u takvome radničkom sustavu, kao i s time povezanim otuđenjem?

- Dok sam pisala, nisam uopće razmišljala o riječi "kapitalizam". Jednostavno sam nekako trebala izliti svoja osobna iskustva i osjećaje u roman. Slaganjem sitnih događaja i opisa jednih na druge naposljetku sam dovršila "Tvornicu". Anksioznost i stranost koju sam osjećala u to vrijeme mogle bi se opisati kao "individualni identitet unutar sustava rada i osjećaj otuđenosti koji dolazi s njim". Međutim, trebala bih dodati kako se sve što sada govorim sastoji od razmišljanja nastalih nakon završetka knjige i primanja raznih reakcija i kritika. U tom smislu, teško bi bilo reći kako je kritika kapitalizma bila izravna motivacija za pisanje knjige.

Proturječja svakodnevice

Glede stila, dio kritike zamjerio bi vam fragmentiranost i naraciju koja nema jasnih prijelaza između dijelova među perspektivama likova; je li to intencionalno ne bi li se u čitatelja, kao i u samih likova, stvorio osjećaj dezorijentiranosti?

- Kao što sam i navela ranije, sve je počelo kao rezultat toga što sam, pod utjecajem naracije u "Zelenoj kući", pokušala razlomiti način pripovijedanja na različite sitne dijelove. Iako, ako me pitate jesu li dva djela slična, mislim da zapravo nisu. Uz to, mislim da sam, kao što ste rekli, u romanu također pokušavala rekonstruirati "lagani osjećaj anksioznosti i zbunjenosti" koji sam imala dok sam radila u tvornici, ali i na drugim mjestima; iako sam bila svijesna kako se događa nešto što je izvan moje kontrole, i dalje to nisam mogla razumjeti.

O čemu govore vaši romani "The Hole" i "Weasels in the Attic"? Nastavljaju li se tematskim preokupacijama na vaš prvi roman?

- Roman "Rupa" priča je o ženi koja zbog braka napušta svoj život radnice, dok je "Lasice na tavanu" usredotočen na temu rađanja, nemogućnosti rađanja i izbora nerađanja. Bilo bi teško reći kako postoji tematski jasna zajednička poveznica između ovih dvaju romana, ali mislim da sam uvijek pisala o nečemu što mi je najviše bilo na umu u danom vremenu. Kada pišem fikciju, prije svega pazim na što vjernije prikazivanje detalja unutar tog svijeta. Na primjer, to vrijedi za živa stvorenja i umjetne predmete koje zamislim, ali i za svakidašnje razgovore. Opisivanjem tih detalja svijeta, i prije nego što to shvatim, prirodno dođem do pitanja kao što je ovo koje ste postavili i proturječja svuda oko nas, poput problema sustava rada, kapitalizma, prava žena u pogledu rađanja i nerađanja, te ostalih društvenih problema.

Iako to nisu jedini primjeri japanskih romana u kojima je prisutna besmislenost kapitalističke stvarnosti (primjerice "Čudnovata prodavačica", "In The Miso Soup", "Žena iz pijeska") uzmemo li u obzir i samo dva na hrvatski nedavno prevedena japanska romana, vaš roman i "Žena u ljubičastoj suknji" spisateljice Natsuko Imamura, iako tematski dijametralno suprotno centrirani, vidimo kako u svojoj osnovici oba u određenoj mjeri sadrže kritiku kapitalizma, radničke svakodnevice. Možete li nam s obzirom na to reći je li pitanje radne etike i pozicije pojedinca u velikome kapitalističkom korporativnom sustavu, kao i njegove posvema naglašene pozicije u društvu, jedna od boljki japanskoga društva?

- Mislim da bi se to moglo tako reći, ali u isto vrijeme i ne. U Japanu, gdje mnogim ljudima religija ili vjera nisu ukorijenjene u njihovim životima (iako se svijest o tome razlikuje od osobe do osobe), osjećam da kapitalizam djeluje kao nešto slično religiji. Što je religija ili ideologija dublje ugrađena u nečiji život i obrasce razmišljanja, to je manje prilika da se isto protumači kao "društveni problem", zar ne?

Život i smrt

Kako bi to otprilike naznačio Stephen Snyder u knjizi "The Cambridge History of Japanese Literature", uz neprijeporan Murakamijev utjecaj, održavajući i dalje poveznicu s kulturom koju odražava, japanska književnost i dalje privlači čitatelje diljem svijeta. Što nam stoga japanska književnost može ponuditi u kulturološkom smislu i koje su glavne tematske okosnice koje vladaju u suvremenoj japanskoj prozi?

- Čitatelji iz drugih zemalja su mi naglasili kako je brisanje granica između života i smrti, po svemu sudeći, jedna karakteristika japanske književnosti, pa tako i mojih djela. Često se prikazuju bića za koja nije jasno jesu li živa ili mrtva – a mislim da se takvi likovi pojavljuju u "Tvornici", "Rupi" i "Lasicama na tavanu" – kao i mjesta čija je stvarnost upitna. Mogu zamisliti kako čitateljima iz drugih zemalja to može izgledati čudno, a možda čak i zanimljivo, ali kao netko tko može čitati i pisati isključivo na japanskom, nije mi lako imati širi pogled i uspoređivati japansku književnost s onom iz drugih zemalja.

A postoje li neka japanska iradirajuća književna djela koja bi svakako vrijedilo pročitati, pogotovo oni koji tu književnost možda ne poznaju dovoljno?

- Od odličnih romanopisaca koji su pisali prije mene, istaknula bih Mieko Kanai i Ko Machidu. Među piscima moje generacije, spomenula bih Kikuko Tsumuru i Yu Nagaru. Kanai sa svojim bogato izražajnim japanskim i ciničnim pogledom na suvremeno društvo, Machida s nevjerojatnim, fluidnim, gotovo glazbeno proznim stilom sa žestokim humorom i očajavanjem, zatim toplina, iskrenost i humor u prikazu suvremenog rada i svakidašnjice kod Tsumure i sloboda upravljanja naracijom kod Nagire – svatko od njih neprestano me iznenađuje i ispunjava veseljem.

Koji su vaši književni uzori?

- Prva stvar koja je potaknula moju zanimaciju za romane bio je užitak koji sam otkrila čitajući Natsumea Sosekija dok sam bila dijete. Što se tiče strane književnosti, "Alisa u zemlji čudesa" Lewisa Carolla mi je naravno bila među najdražima. U odrasloj dobi, mislim da su na mene utjecali (ili bih barem voljela da je tako) Mieko Kanai, Kafka i Steven Millhauser.

(Sa(n)jam knjige u Istri/Petra Tadić)

Inspiracija Kafkom

A koja su vam omiljena književna djela?

- "Zelena kuća" Vargasa Llose, "Studija ugodnog života" i "Blaga vrtoglavica" Mieko Kanai, Millhauserov "Edwin Mullhouse". Što se tiče Kafke, posebno mi se sviđaju njegove kratke priče i jako kratki radovi. Lik Furufue koji se pojavljuje u "Tvornici" nazvan je po liku Blumfelda iz Kafkinog djela "Blumfeld, postariji neženja".

Često i intencionalno postavljam ovo pitanje sugovornicima različitih profila, pa me zanima i vaše mišljenje glede toga. Naime, u knjizi eseja "Utopijske vizije" jedan od autora, Edward Rothstein, utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla; biste li se složili s time?

- Mislim da je upravo tako. Za izgradnju i održavanje utopije neophodna je neka vrsta sustava koja ograničava ljudsko ponašanje. Naravno, neizbježno je da takav sustav kontrole ušutkava i omalovažava one koji se ne uklapaju u njegov kalup. I jednom kad se takav sustav izgradi, potreban mu je momentum kako bi se održao. Čak i ako se svijet ili prilike ljudi promijene, ako je volja sustava za samoodržavanjem dovoljno jaka, doći će do negativnih posljedica i izostavljanja. Za one koji budu izostavljeni, to će postati distopija.

U sklopu nedavno završenog europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT koji se odvijao u Rijeci, prikazana je predstava "Pisma iz Chirana" japanskog kazališnog umjetnika s berlinskom adresom Tomoye Kawamure, koja je vještim pripovijedanjem te glumačkom minucioznošću dala uvid u svijet običnih ljudi te pilota kamikaza u Drugome svjetskom ratu, a iz predstave se moglo saznati kako je upravo tema kamikaza jedna od onih tema o kojima Japanci nerado progovaraju. Kad već govorimo o nekim negativnim sjećanjima i bolnim povijesnim temama, koji su uopće povijesni događaji obilježili kolektivnu japansku memoriju, a s ciljem njihova utjecaja na budućnost potrebno ih je kontinuirano osvješćivati? Drugim riječima, osim spomenute teme, postoje li možda i neke druge bolne teme o kojima se nerado priča u japanskome društvu?

- Je li bacanje atomskih bombi na Japan bila katastrofa? Naravno, bio je to užasan čin masovnog ubojstva u kojemu je velik broj civila, po nekim izračunima više od 140 tisuća od pada prve bombe na Hirošimu, bezrazložno ubijeno, a mnogo ih je patilo od bolesti još dugo vremena nakon. Japan je neporecivo bio žrtva zastrašujućeg nasilja. Ali znači li to da je Japan bio jedina žrtva? Sigurno ne. Japan je napao i kolonizirao ostale azijske države, otimajući im zemlju i oduzimajući mnoge živote. Postavio si je nedohvatljive vojne ciljeve usprkos vlastitim ograničenim mogućnostima, od unovačenih vojnika – uključujući velik broj ljudi iz koloniziranih azijskih regija koji nisu bili Japanci – tražile su se bezumne taktike poput samoubilačkih napada kamikaza, a od svog vlastitog stanovništva također su se zahtijevale ogromne žrtve. Japan je i dalje odbijao priznati svoju sve goru poziciju čak i kada je situacija postala potpuno beznadna, sve dok nisu bačene dvije atomske bombe. Japan je nesumnjivo i sam bio krivac. To je nešto što ne smijemo zaboraviti i moramo nastaviti prepoznavati. Međutim, zbog velike tragedije dva atomska bombardiranja, mnogi Japanci su počeli vjerovati kako su oni, kao i njihovi potomci, žrtve rata vrijedne sažaljenja. Usprkos razaranju, smatraju se strpljivom i otpornom nacijom koja se uspjela ponovo izgraditi i postići poratno blagostanje. Rezultat toga je da velik broj Japanaca svako isticanje ratne agresije njihove države doživljava s uznemirenošću.

(Sa(n)jam knjige u Istri/Petra Tadić)

Vrijednost djela

Što sve utječe na identitet japanskog pojedinca (danas)? Koje su društvene boljke, s kojim se problemima suočava društvo?

- Budući da je Japan stigao do današnjeg vremena bez suočavanja s poviješću Drugoga svjetskog rata opisanom ranije, Japanci su uvelike izgubili zanimanje za politiku. Pokazuju jako malo brige za društvene nepravde i političke promašaje. Zbog toga, njihov svakidašnji život postaje sve teži, dok njihov osjećaj duhovne slobode također biva izgubljen.

I za kraj, koja je prema vama uloga književnosti danas, koja je njezina snaga?

- Ako književnost ima snagu, vjerujem da je bolje osjećaju novije generacije. Kakvo je bilo ozračje u vremenima koja su već prošla? Što je izgubljeno, a što novo se rodilo? Takve stvari se mogu osjetiti čak i nakon što prođe nekoliko godina ili mjeseci. Ako ih se ne budemo držali na taj način, naši dani će se jednostavno nastaviti izmjenjivati, biti zaboravljeni i nestati. U isto vrijeme, odlični romani u svojim detaljima i cjelini uvijek nose osjećaj univerzalnosti, tako da nikada ne postanu zastarjeli i ne gube vrijednost. Nadam se da će se i moji romani ubrajati među takva djela.

Povezane vijesti

• SAMIR HADŽIĆ: NEMA ODUSTAJANJA OD ULJANIKA "Borit ćemo se i, ako već moramo, ponosno ćemo pasti!"
• UMJESTO PREMIJERE SPUŠTEN ZASTOR - Otkazana dječja predstava "Slatka tvornica/Zvonko Bobi Bonko"