Gracijela Putina iz Brajkovići svestrana je pjesnikinja koja se bavi, osim pisanjem i promicanjem kulturnih veza, prevođenjem te brojnim aspektima kultura u doticaju, što je bio i povod za razgovor s njom.

Teško je sažeti čime se sve bavite. Iz Vaših rodnih Brajkovića na Kanfanarštini, pišete pjesme, eseje o istarskoj ženi i životu na selu koji se objavljuju i u Africi, sve pratite, a s druge strane, naveli ste da nemate televizor niti kauč u kući.

- Cijeli sam život samo radila. Ne znam prošetati ili popiti kavu, a da je to samo kava i ništa drugo. Moji su svi bili jako vrijedni ljudi i tako su i mene odgojili. U mojoj rodnoj kući gdje i sada živim, na tavanu imam i dalje školske knjige uredno spremljene u kartonske kutije koje nisam nikad otvorila. A htjela sam ponoviti gradivo, i to iz godine u godinu. Nisam imala priliku jer sam iz škole odmah otišla raditi u naš obiteljski restoran i pizzeriju u Vrsar. Na jesen bih iz restorana odmah sutradan krenula u novu školsku godinu.

(Privatna arhiva)

Piši kad to ti gre!

Kasnije sam radila, prvo u vrtiću, a poslije na radiju, televiziji, u osiguranju, a navečer i u restoranu. Radili bismo od Uskrsa do kraja rujna. Otkad sam u mirovini sve ono što je tinjalo u meni izlazi na površinu kao vulkan. Knjige gutam, slikarska platna oslikavam, fotografije pripremam za izložbu, sviram gitaru i harmoniku, izrađujem statue od raznih materijala, recikliram, pjevam, pišem, šivam… Imam sreću da mi je kuća ograđena zidom, a oko kuće je veliko dvorište, tako da me moji dragi susjedi ne mogu čuti kad noću radim i zapravo živim.

Volim ljude, iako nekada lažu, varaju i manipuliraju činjenicama, međutim više ne moram u 7 sati biti u uredu, svakome se smijati i svakome podilaziti. Rodbina i prijatelji su mi najvažniji, te gledam da budem zdrava i aktivna. Nemam ego koji sa mnom upravlja i ne trebam vanjske poticaje. Dobro mi je tako. Živim skromno i zadovoljna sam onim što imam. U mojim godinama neću raditi ono što sam trebala u tridesetim. Tada nisam mislila nikad na sebe, nego sam život posvetila obitelji, i ne samo. Je li je to krivo ili pravo, Bog zna.

Piši kad to ti gre! - bile su zadnje riječi moga brata. Moj pokojni brat Rino molio me da uzmem televizor jer da ne mogu tako živjeti, a ja sam njega molila ''ne, mi ne rabi''. Dio djetinjstva i mladost sam provela zureći u televizor, dok sam u večernjim satima izrađivala ručne radove. Pred točno 20 godina televizor sam poklonila jednom profesoru tjelesnog odgoja i od tad nisam nikad više gledala tv. Ono što me zanima pretražim na internetu, ostalo doznam od prijatelja - čak i više nego što treba. Moja sjećanja sežu u veoma rano djetinjstvo i sve prenosim na papir. Prvo zapišem bilješku u telefon, a kad nađem slobodnog vremena, to pretvorim u priču ili stih. Nešto pošaljem na natječaje po svijetu.

(Privatna arhiva)

Ne znam zašto, ali stalno primam priznanja za svoj rad. U početku mi je to bila potvrda da dobro radim i poticaj da nastavim, a sad sam već zbunjena. Na poseban me način raduje nagrada koju sam osvojila u Splitu, 2020. godine gdje sam za pjesmu ''Skinite kapu, skalajmo baretu'' nagrađena za umjetnički doprinos festivalu Split na dlanu. Naravno da me raduje pobjeda na Međunarodnom pjesničkom festivalu More na dlanu iz 2023., gdje je nagrada bila za pjesmu ''Monte čuva naše tajne''. Čast mi je što sam 2020. godine uvrštena u Antologiju najljepših ljubavnih pjesama Italije. Radi se u pjesmi ''Ero una Maria Maddalena'', kao i ovogodišnje priznanje u Italiji na međunarodnom festivalu. Tu mi je nagrađena pjesma ''Anche D-io'', u kojoj govorim o mojim korijenima i o Istri. U Maleziji se moje priče o životu u Istri objavljuju u časopisima, gdje se nađem uz bok s Nobelovcima. Zatim sam kroz riječ i kroz sliku prikazala neke gradove Istre gdje su mi sugovornici bili ljudi sa svojim istriotskim izričajem. Više sam puta nagrađena na Festivalu istriotskog.

Uvelike radite na promoviranju i očuvanju čakavske riječi, ali i labinjonske cakavice. Kako se rodila ljubav prema poeziji?

- Govorim nekoliko svjetskih jezika i lako učim jezike. No, prvi moj jezik mi je materinski - čakavski. On je bogat, ima široku lepezu istoznačnica i dužnost mi je očuvati izraze koji se gotovo i ne koriste više. Neke su mi pjesme nastale na talijanskom jeziku, a onda sam to prevela na: hrvatski, francuski, sve istriotske govore Istre, na labinjonsku cakavicu, na slavonsko narječje, pa i čak na romski. Suradnici-prevoditelji su mi profesori koji snime tu moju pjesmu glasovno da čujem fonemski izričaj. Tako učim dok ih slušam i opet slušam. Kad sam spremna za kritiku, nađem se s prevoditeljem i onda sve to dotjeram najbolje što mogu. Često mi je prijevod ljepši od originala. Puno se zahvaljujem svima.

Imam neke svoje prioritete. Nemam kauča i fotelje jer ih ne koristim. U mojoj starosti, ako poživim, možda će mi trebati, ali za sada ne. Ja radim i spavam. Čim ujutro otvorim oči, aktivna sam i radosna. Kad sam umorna, istuširam se i idem u krevet. Rijetko danju odmaram, ali se dogodi i to. Nemam nikad praznog hoda. Ne znam kad se rodila ljubav prema pisanju, kao da je to oduvijek dio mene. Oduvijek sam svima pisala spomenare, čestitke i govore. Prvu pjesmu koja govori o Rovinju naslova ''Moj grad'' sam javno recitirala u Raklju. Bilo je to pred točno 50 godina na ''Susretima na Dragom kamenu". Zbirka pjesama koja je u pripremi zove se ''San ti rekla da hi je 50''. Cijeli moj život je u njoj i to: obitelj, šira porodica, zavičaj, domovina, ljubav i drugo. Mnogi koji me poznaju naći će se u knjizi. Volim kad mi ljudi kažu: napiši pjesmu o meni!

(Privatna arhiva)

Od pijeska, drva, školjki, izrađujete svakakve predmete, koji onda postaju i ukrasni predmeti, a nerijetko ih i poklanjate.

- Da, izrađujem predmete, ukrasne i uporabne pretežno reciklirajući razne materijale. Sama izrađujem i porculan. Nedavno mi je u Parizu primljena jedna mala statua od hladnog porculana. To je najveći svjetski sajam umjetnina - ''CREAFEST''. Nisam bila na festivalu jer nisam dobila financijsku pomoć. Francuski jezik govorim i dobar sam promotor. Da sam išla u Pariz bila bih, usput, promovirala svoju općinu Kanfanar, ali i Istru te Hrvatsku. Bit će to za neku drugu priliku. Bilo bi lijepo održati izložbu, ali sve što izradim i poklonim.

Članica ste zbora Makedonskog kulturnog društva Sv. Kiril Metodij iz Pule. U okviru Vaših mogućnosti, njegujete interkulturalne relacije.

- Iinterkulturalne veze su za mene život. U okviru mojih korijena i mog mjesta rođenja to je napose važno. Gdjegod sam pozvana, na taj jezik prevedem svoje uradke, bio to labinjonski, cakavica, istriotski, francuski, romski. Članica sam mnogih kulturnih asocijacija u zemlji i svijetu. Svaka kultura ima svoja obilježja. ''Po jeziku si to što jesi'', rekao je Petar Preradović, a ja kroz jezik dišem s drugima i kroz druge. Htjela bih imati znanje pok. prof. Ladana, mog profesora s fakulteta, pokojnog profesora Zoričića, ali nemam. Trudim se jer me jezik zanima, osjetljiva sam kada je riječ o jeziku i radit ću na tome dok budem živa. Moja je kućna biblioteka bogata knjigama iz cijelog svijeta i često se vraćam na već pročitane priručnike, leksikone, rječnike… Knjige nosim u torbici, torbi za more, u automobilu, nalaze se na mom krevetu, radnom stolu, ma svugdje. Volim učiti i volim knjige kao i moj prof. Fulvio Šuran iz Rovinja koji nam je na jednom predavanju rekao: ''možete mi reći i uraditi svašta, sve mogu oprostiti, ali da mi ovako bacite knjigu, to vam ne bih oprostio." Inspiracija za pisanje su mi brojni umjetnici, a na poseban način velika talijanska književnica Alda Merini.

Princ Albert od Monaka

Imate i pismenu korespondenciju s princom Albertom od Monaka? Kako je do toga došlo?

- Kad sam se pripremala za mirovinu, razmišljala sam o tome da kupim kuću na Azurnoj obali. Osobno sam otišla tamo par puta, ali sam na kraju odustala od te ideje. U to vrijeme sam pismenom korespondencijom stupila u kontakt s princom kneževine Monako, i to traje još i danas. Imam bogatu korespondenciju i s drugim velikanima.

Ilustracija (Pexels)

Istaknuli ste i da Vam je želja napisati knjigu o narcisoidno poremećenim ličnostima. Što Vas je na to navelo?

- U knjizi dajem konkretne primjere iz mog života gdje sam obradila stanje tog poremećaja kroz dva mladića, jednog muškarca i jedne žene. S obzirom na ozbiljnost tematike, knjiga je stručna, a u tome mi je suradnica moja psihoterapeutica. Ići ću u grupu u kojoj ona radi psihoterapiju samo s pacijentima koji imaju taj poremećaj. Doktorica će na kraju pregledati knjigu. Nažalost, sudovi, odvjetnici, centri za socijalni rad, a i liječnici ne znaju toliko o ovome poremećaju, pa kad se susreću sa situacijom gdje je jedna strana žrtva, primjerice kod rastave braka ili skrbništva nad djecom, a i skrbništva nad odraslima, ne prepoznaju uvijek da je s druge strane prisutna manipulacija ove vrste. Knjige o tome kod nas postoje, no moja je malo drugačija.

Ostali planovi za budućnost?

- Surađujem s nekim kolegama oko tiska rječnika, prevodim kolegama njihove tekstove na talijanski jezik, pišem za djecu...

Povezane vijesti

• MARIJA RIBARIĆ Ljubav prema domaćoj besedi izvlači iz nje ono najbolje - osjećaje, toplinu i ljubav prema ljudima i rodnom kraju
• Mlada afroamerička pjesnikinja osvojila gledatelje na inauguraciji
• GRACIJELA PUTINA, osebujna žena i dijalektalna pjesnikinja iz Brajkovići: Sve je u Istri najljepše, čak i more, i neka mi princ Albert od Monaka, s kojim imam i pismenu korespondenciju, ne zamjeri