Projekt "Posudite od prevodilaca" inicijativa je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP), osmišljena s ciljem promocije književnog prevođenja i jačanja vidljivosti prevoditelja u kulturnom životu Hrvatske. Koncept projekta je da po dvoje prevodilaca gostuje u gradskim knjižnicama diljem Hrvatske i predstavljaju jedni druge kroz jedan od prijevoda svog kolege koji im se naročito svidio.

Tim povodom u Gradskoj knjižnici Umag održano je drugo od deset gostovanja u sklopu projekta DHKP-a u kojem su sudjelovali Ursula Burger i Dean Trdak. Prevoditeljica Burger predstavljala je roman "Knjige koje su progutale mog oca" portugalskog autora Afonsa Cruza u prijevodu Deana Trdaka, dok je Trdak izabrao roman "Najskrovitiji spomen na ljude" senegalskog autora Mohameda Mbougara Sarra u prijevodu Ursule Burger sa francuskog jezika.

Potraga za istinom

- Ova večer je zamišljena kao razgovor između kolega prevoditelja koji su pronašli veze između dva različita pisca i shvatili koliko ih veže zajednički pristup književnosti. Za razliku od književnika, prevoditelji imaju znatno veće opuse jer prevedu puno više knjiga nego ih neki pisac napiše, rekao je u uvodnom dijelu ravnatelj knjižnice Neven Ušumović istaknuvši da Ursula osim knjiga, sa francuskog uspješno prevodi i stripove, dok je kod Deana pronašao poveznicu sa Umagom u činjenici da je preveo dva djela Fulvija Tomizze.

Roman portugalskog autora Afonsa Cruza "Knjige koje su progutale mog oca" je priča koja prati mladića Eliasa koji kreće u potragu za istinom o svom ocu, knjižničaru kojega su "progutale knjige", metaforički i doslovno, jer se izgubio u svijetu književnosti. Cruz koristi elemente i motive iz velikih književnih djela poput "Gospodara prstenova", "Alisa u zemlji čudesa", "Dr. Jekyll i Mr. Hyde", stvarajući pritom roman koji je istovremeno i hommage književnosti i dirljiva priča o odrastanju, mašti i odnosu oca i sina.

S druge strane "Najskrovitiji spomen na ljude" nagrađen je prestižnom Goncourtovom nagradom 2021. godine i donosi slojevitu, intelektualno izazovnu priču o potrazi za izgubljenim piscem i granicama književnosti. Glavni lik, mladi senegalski pisac Elimane kreće u potragu kroz Pariz, Dakar i Argentinu, pokušavajući rekonstruirati sudbinu misterioznog autora T.C. Elimanea, ali i dublje razumjeti vlastiti identitet, nasljeđe kolonijalizma i ulogu pisca u društvu.

(Snimio Zvonimir Guzić)

- Oba djela se temelje na sjećanju i činjenici da će knjiga i književnost sačuvati spomen na ljude. Nije stvar u tome da književnost oponaša zbilju, u obje knjige ona utječe na nju, mijenja je i gradi, rekao je Trdaka na što se nadovezala Burger rekavši da je to sličan postupak kod oba pisca, ali ono što autori obično ne znaju, jer se vjerojatno međusobno nisu čitali, da slični književni elementi kroz razna djela idu jedni prema drugima, a da toga njihovi pisci ne budu svjesni.

- Znači, postoji to zajedničko polje, nekakav književni kanal koji nas sve označava i određuje nam identitet. Svojevrsne silnice koje prodiru iz onog podsvjesnog i svjesnog, te svih onih knjiga koje su pisci pročitali, dokazuju ne samo da književnost mijenja stvarnost nego i da piše neku svoju povijest, a sami autori i ne znajući sudjeluju u tome, rekla je Burger.

Oboje prevoditelja se složilo da jedna i druga prevedena knjiga zajedno tvore novo klasično djelo te su istaknuli da je teško smisleno prepričati bilo koju od knjiga, a da se one neprestano ne nadovezuju jedna na drugu. To je dovelo do zaključka da svaki čitatelj stvara svoju knjigu koju asocijacima povezuje sa drugim pročitanim knjigama koje pak vode pojedinca do jedne velike pročitane hiperknjige, što je u konačnici književnost sama po sebi. Kroz svoj razgovor gosti su se dotakli i izazova s kojima se susreću u svome poslu opisavši situacije gdje na neki način moraju "izdati" autora kojeg prevode da se ne bi izgubio smisao samog prijevoda. Na kraju su u interakciju kroz pitanja uključeni i posjetitelji među kojima su bili djelatnici i učenici umaške Srednje škole, te neki od polaznika tečaja kreativnog pisanja koje je na početku zanimalo da li prevoditelji proučavaju autore koje prevode i da li ih znaju kontaktirati ako su živući?

- U mjeri kojoj se čini važnim za književno djelo treba proučiti autora da biste mogli prevesti sadržaje koji se tiču nekih karakterističnih običaja, ponekad čak treba sagledati i povijesni kontekst zemalja iz kojih autori dolaze i slične stvari. Nije rijetkost da prevoditelji i kontaktiraju autore ako su živi, rekla je Burger.

Specifični izrazi

Koliko je teško biti vjerodostojan i točan u prevođenju, na mini istraživanju dokazali su učenici Jezične gimnazije u Umagu koji su imali u školi zadatak prevesti nekoliko jednostavnih rečenica s engleskog na hrvatski jezik. Kako je istaknula njihova nastavnica oko jednostavnog teksta razvila se cijela diskusija i niz različitih rezultata što je dovelo do zaključka da je teško prenijeti sam smisao nekog sadržaja ako i sam prevoditelj nije pisac, odnosno pjesnik. Uslijedilo je pitanje o tome koliko se osjeti prevoditeljev utjecaj na tekst nakon prijevoda, odnosno da li se čitajući knjigu može prepoznati tko ju je preveo.

- Ima tih načina uporabe jezika koji su svima nama zajednički, ali ima i onih specifičnih izraza svojstvenih svakom od nas koji proizlaze iz višegodišnjeg iskustva. Svatko od nas ima neku svoju ideju prijevoda što jednog čini drugačijim od drugoga, rekao je Trdak.

Završnu riječ dao je ravnatelj Ušumović utvrdivši da je prevođenje beskonačno suptilan posao o kojem bi se moglo na dugo raspravljati i donositi mnogo različitih i zanimljivih zaključaka.

Povezane vijesti

• "Vile s Učke" Eveline Rudan
• MJESEC HRVATSKE KNJIGE U UMAGU: Šetnja gradom kroz pet knjiga
• Za 2018. godinu dodijeljena je Nevenu Ušumoviću, ravnatelju Gradske knjižnice Umag: OTKAKO ZNAM ZA SEBE, NAJBOLJE SAM SE OSJEĆAO U KNJIŽNICI