knjiga u knjizi
Sniježana Matejčić predstavila "Kad sam pročitala plavu bilježnicu"
(Snimila Vanesa Begić)
U programu "Nova knjiga među krošnjama" u Klubu-knjižari Giardini 2 u srijedu navečer predstavljen je književni prvijenac dugogodišnje novinarke našeg lista i aktivistice Sniježane Matejčić pod nazivom "Kad sam pročitala plavu bilježnicu" (Naklada Fragment), a u predstavljanju je uz autoricu sudjelovao i istaknuti književnik Zoran Žmirić.
- Knjiga je to u kojoj se zrcale dvije stvarnosti; s jedne strane to je dokumentaristicˇki, povijesno relevantan zapis o suzˇanjstvu na Golom otoku koje je Vladimir Grgic´ zabiljezˇio u svojoj plavoj biljezˇnici i s druge, prozni album sa slikama djetinjstva kroz koje autorica i Vladimirova kc´i Snijezˇana Matejcˇic´, godinama nakon ocˇeve smrti prvi put cˇitajuc´i njegov dnevnik, skuplja fragmente prosˇlosti prepoznate između ocˇevih redaka te s pomoc´u njih otkriva kako je Goli otok oblikovao ne samo njezinog oca, vec´ i nju samu.
Tom je mišlju Žmirić započeo ovo zanimljivo i nadasve emotivno predstavljanje knjige, koje je bilo obogaćeno čitanjem fragmenata iz knjige.
- To nije lako štivo, nije to laka priča, ali se čita vrlo tečno, Sniježana je to jako dobro napisala, a sama realizacija djela, odnosno finiširanje krenulo je prije tri godine kada sam u Gorskom kotaru vodio radionicu pisanja i Sniježana mi je rekla da ima rukopis. Vidio sam da se želi tome posvetiti, prepoznao dubinu toga, dolazila je iz Poreča put Rijeke, dovršavala i u biti tu imamo dvije knjige - dnevnik njezina oca, očev rukopis je povijesni akt i zatim Sniježaninu priču kako je krenula u pisanje te knjige, te upravo zbog toga djelo je tim vrijednije.
Sniježana Matejčić kazala je da u biti ne zna kada je saznala da joj je otac bio na Golom otoku, da je uvijek bila prisutna neka sjena, a njezin je otac bio, kako je rekla, plišani medo od dobrote.
- Tata o tome nije baš pričao, tek kao srednjoškolka sam nešto o tome naslućivala, kroz godine, sve dok ga nisam našla kako nešto zapisuje i rekao mi je da ću moći pročitati kada bude gotovo. Njegova je kazna bila administrativna, nije imao niti dvadeset godina, a čitao je Majakovskog. Kada sam ga zatekla za stolom da piše uspomene na Goli otok, ali ipak mi nije dao da to pročitam, bila sam malo razočarana, mislila sam da je to nedostatak povjerenja, no kasnije sam, čitajući to, shvatila njegovu tišinu o toj temi.
Nije mi bilo lako to iščitavati, njegove rečenice su slike, koje vrijede više od tisuću riječi, kazala je Matejčić. Navela je i da je njezin otac po povratku s Golog otoka radio kao obrtnik. Neko je vrijeme radio u komunalnom poduzeću, a onda kao privatnik od čega je obitelj solidno živjela te da se sjeća zvuka kada je sjedio ispred kamene ploče i klesao slova.
- Pod dojmom tatine priče, kada njega više nije bilo, htjela sam to dovršiti, ali sam morala napisati i svoju priču, uklopiti u to djelo, istaknula je.
Žmirić je kazao da je tatina priča referentna točka, a Matejčić je govorila o ne uvijek lakom putu do realizacije ove knjige, te kako je otišla kod očeva prijatelja i zahvaljujući njemu upotpunila mozaik tih uspomena, a da mnogi drugi koji su sve to prošli nisu htjeli o tome progovoriti te da niti mnogi članovi obitelji nisu znali što su sve prošli njihovi najdraži. Tatinog se prijatelja, navodi, sjećala iz djetinjstva kao strogog i donekle mračnog, a sada ga je zatekla kao blagog.
Žmirić je istaknuo da su u knjizi ukoričene dvije knjige koje su čak i fizički podijeljene, poput knjige u knjizi, a bilo je govora i o tome kako njezin tekst korespondira s očevim.
- Otac kreće pisati od trenutka male mature, kako sustav oblikuje ljude, a sada je upravo ovih dana točno trideset godina od kada je preminuo. Navela je i da se naježi kada netko priča gluposti o Golom otoku, onako, neobvezno.
Žmirić je rekao da se slabo susretao s takvom vrstom literature, ali i da je ona teško dostupna.
Budući da je prostor bio ukrašem plakatima Boba Dylana, gdje je nju i Dylana "kreirao" dizajner Noel Mirković, koji je realizirao i sasvim posebnu poklon-"naslovnicu" Glasa Istre posvećenu njoj kao poklon kada je odlazila iz ovog lista prije 15 godina, kazala je da je njoj Bob Dylan ono što je njezinom ocu bio Majakovski.
Nazočne je pozdravila u ime domaćina Helena Vodopija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
