Iznenada nas je napustila samozatajna rovinjsko-pulska spisateljica čiji su život punile uspomene, a ona ih je tako suptilno i s radošću pretakala u priče i crtice male istarske povjesnice.

One intimne, familijarne, satkane od reminiscencija izgubljenog vremena, ili prohujalih dana zametenih u svekolika previranja na Poluotoku, uglavnom između dva naroda i kulture osuđenih jedne na drugu u stalnim povijesnim mijenama. Onom svojom doktorskom, rendgenskom prodornošću, a bila je baš to – dugogodišnja radiologinja u pulskoj bolnici – prodirala je u najskrovitije trenutke jedne kolektive memorije, jednog vremena začetog u rodnom Rovinju s mirisom i okusom nestalih prijatelja i rodbine, potom u studentskim zagrebačkim danima na Medicini i novim iskustvima, pa povratku u Pulu i bolnicu gdje opet kopa po sjećanjima i traga za uspomenama.

Ta potreba da sakuplja uspomene i bilježi ih manirom revnog čitatelja primijećena je nekako u isto vrijeme kada izdaje i svoju prvu knjigu, stručnu i znanstvenu radnju "Azbestoza u Istri" (2010.), kada na natječaju Istria Nobilissima dobiva nagradu za prozni rad, koji će potom rezultirati i prvom knjigom "Ljeto 53.", prepunom blage atmosfera vremena kada mnogi napuštaju svoj rodni grad, a drugi i drugačiji ulaze u te napuštene kuće koje više nikada neće odzvanjati onim smijehom i radošću prvotnika.

Naravno, njen prvi, materinji jezik je talijanski, ali i naredne knjige pisane su dvojezično, tako da je i u tom obostranom dojmu važnost njene proze.

Taj duh i potrebu bilježenja nalazila je ne samo u osobnim iskustvima odrastanja u Rovinju, već i u detaljima i prizorima i u drugim sredinama u kojima je živjela i susretala slična iskustva, poput kratkom romanu "Dom anđelov" (2015.) te potom je uslijedio također kratki roman "Zaustavljeno vrijeme - Il tempo sospeso" (2018.), koji opet na neki način varira njenu temu o izgubljenom istarskom vremenu, s time da je začuđujuće odlepršao svojim prisjećanjima iz Pule preko Varaždina do Sarajeva.

Njena zadnja knjiga "Priče iz bolnice", dvojezično talijansko-hrvatsko izdanje (2021.) svojevrsni je povijesni hodogram ove zdravstvene ustanove, a istovremeno je i proza s ključem iz koje lako možemo iščitati likove i protagoniste koji su većini čitatelja, bar što se tiče Istre, itekako poznati.

Iako Eleni Danieli Poretti nije bila namjera biti kroničarom ove ustanove, što u neku ruku ipak jest, ona je ostavila dragocjen zapis o ljudima, karakterima i vremenu u kojemu je živjela kao liječnica i mi ostali kao povremeni ili stalni pacijenti. Dakle, kronologiju zbivanja u bolnici zadnjih pola stoljeća, ali i onaj slatki empatijski, pa i biografsko-romantičarski zapis o bolnici na kraju grada i društva u cjelini u doba soc-realizma, kao što zapisah u povodu izlaska knjige.

I ovdje se itekako prepoznaje onaj profinjeni čitalac i istinska građanska predstavnica klase koja nikako u ovom našem društvo da stasa u onaj stalež koji joj s pravom pripada; intelektualno i kulturno, ali opet i prije svega humano odgojen na tradicijama talijanske pisane riječi, kod Poretti itekako naznačene, ali i hrvatsko-istarske nove tradicije.

Sve skupa je radost čitanja i otkrivanja likova, ali i dijagnoze što se to krije kada završava posao liječnika i nastupa civil i građanin koji svoj posao nosi kući u svoja četiri zida.

Naravno, dragost njenih knjiga priča ili romana je to što se pravi dojam i utisak još bolje i upečatljivije stiče čitajući talijanski original, pa onda i hrvatski prijevod. Možda je i taj njen svjesni odabir da istovremeno pripada objema stranama, jezicima i kulturi bio i dijelom razlogom što se ni na jednoj strani nije nametala kao faktor, već samo kao ponizni prolaznik koji se, eto, usudio oteti zaboravu poneku sjećanje, uspomenu ili događaj koji je u njoj buktio. Posebno joj je značilo to što je postala članicom Društva hrvatskih književnika - Istarski ogranak u Puli dobivajući u tome novi podstrek koji je evo završio naglo i bez upozorenja, kao što sve smrti dolaze u momentima kada ih najmanje očekujemo ali ju sve vrijeme nosimo sa sobom kao dio svakodnevnice.

Njene knjige sigurno će ostati kao poticaj i drugima da na sličan način zakopaju po uspomenama, ne samo bolnice, mjesta na kojima se tako živo i neprekidno izmjenjuju valovi života i smrti, već da se produži neizvjesnost u izazov kojega treba razlučiti od običnog smrtnog ljudskog bića koje je samo sposobno pripomoći da se poigra sa sudbinom. I uspomenama, dakako.

Povezane vijesti

• IN MEMORIAM Napustio nas je Jordan Rodić
• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• Glas Istre je Istra