ŠAPTANJE BANKOMATIMA I DRUGE NJEŽNOSTI

Na promociji je dobila nadimak "najljepša knjiga", a dvoje autora ispričalo nam je kako su nastali popularni "Bankomati"

| Autor: Glas Istre
Ivan Jozić i Vida Meić

Ivan Jozić i Vida Meić


"Šaptanje bankomatima i druge nježnosti" novi je Frakturin naslov domaćih umjetnika, pisca Ivana Jozića i likovne umjetnice Vide Meić. Na promociji u Kaptol Boutique Cinestaru autori su okupili neobično velik broj posjetitelja, a zbog atraktivne prezentacije knjige na kino platnu, posjetitelji su u šali komentirali da “ako ništa drugo, knjiga je ljepša od drugih naslova”. Autori uz smijeh napominju da bi za konačni sud bilo uputno i pročitati je, a mi smo ih pitali o spajanju dviju umjetnosti, pričanju priča, projektima na kojima rade, te jednoj košarkaškoj ekskluzivi.

Vida, na promociji knjige dekan ALU, prof. Buntak rekao je da mu je čitanje i gledanje ove knjige bio odmor u svakodnevnoj gunguli. S druge strane, vas dvoje u intervjuima često spominjete da je spajanje umjetnosti bilo izazovno. Publika ju je pak okarakterizirala kao lijepu. Koji je bio tvoj cilj dok si radila na knjizi? Kako je izgledao proces stvaranja iz likovnog kuta?

Želja mi je bila da čitatelj nakon pročitanog teksta zaroni dublje i gledajući u jednostavne likovne elemente mrlja stigne osjetiti, promisliti, doživjeti. Ponekad i samo prazna stranica učini više od slova i poteza, a ponekad nam je potreban baš neki košmar crnina da još više stisne naše misli i prisili nas da osjetimo priču koji smo pročitali. Želja mi je bila da čitatelji jednostavno više osjete. Vjerujem da upravo takvo čitanje donosi odmor, svakako barem drugačiji tempo čitanja i promatranja.

Nije sve pročitano „lijepo“, pa tako nisu ni sve mrlje „lijepe“; one su životne, neke raspršene, neke nježne, a neke tmurne.

"Šaptanje bankomatima i druge nježnosti" "Šaptanje bankomatima i druge nježnosti"

Proces stvaranja ovih mrlja započeo je proučavanjem slučajno nastalih mrlja iz zbilje te istraživanjem mogućnosti tradicionalnog dubokog tiska grafičkog medija. Iako su te mrlje nastale i prije same ideje o knjizi, odmah nakon prvog razgovora s Ivanom znala sam da će se na njima temeljiti i ovaj ciklus. Životnost priča, ljepota slučajnosti, harmonija nespretnih mrlja prožimaju se kroz tekst i likovnost.

Čitajući priče, listajući postojeće grafike, tražila sam detalje, zumirala, okretala, brisala, docrtavala, digitalno reagirala i intervenirala na vlastite skenirane grafike. Ponekad bih izdvojila samo jednu liniju iz cijelog papira, ili milimetarsku točkicu pored ogromne mrlje. Takav pristup dozvolio mi je puno slobodnije i direktnije prenošenje misli nakon pročitane priče. U želji da se riječi ne odvajaju od likovnih elemenata, reagirala sam impulzivno.

Na projekciji u kinu Kaptol pojedine Mrlje (i priče uz njih) izgledale su kao priprema za izložbu. Imate li nešto slično u planu, te mogu li uopće ista djela jednako kvalitetno funkcionirati u tako različitim formatima, primjerice u knjizi i na zidu galerije?

Da, tijekom cijelog procesa smo prijelom stranice zamišljali kao jednu kompoziciju, kao cjelinu stvorenu od riječi i likovnih elemenata. Oduvijek nam je plan bio izlagati i u galerijama. Polako radimo na tome i vjerujem da će nam se želja i ostvariti.

Ivane, tvoje su priče objavljene u nekoliko zbirki i antologija. Također, obje tvoje knjige su zbirke kratkih priča. Kratku priču pisci koriste kao ulazak u književni svijet, no ti kratkoj formi ostaješ vjeran?

Primamljiva je ideja posvetiti se jednoj formi čitav život. Brusiti jedan žanr, pronaći mu granice, naći sebe unutar tih granica. Kao što je Vladimir Davide obilježio haiku, primjerice. Iako sam do sada pisao isključivo kratku formu, sljedeća knjiga će mi biti roman, to je novi izazov, želim se u njemu okušati. A da me pitaš za neki moj idealni scenarij, da iza mene teoretski ostane bestseller roman, ili jedna kvalitetna zbirka sabranih djela, kao pregled višegodišnjeg rada, vjerojatno bih izabrao kratke priče. Tu se osjećam doma.

Da, zanimljiva je pozicija kratke priče na domaćoj sceni. I roman kao najpopularnija književna forma jedva nalazi put do šire publike, a poezija, kratke priče, dramski tekst… gotovo nikako. Pa ipak, neka od najpoznatijih imena domaće književnosti desetljećima se vraćaju pisanju priča. Jasno je da bi svaki pisac imao svoj odgovor, ali što ti misliš - što je toliko privlačno u kratkoj priči?

Pričanje priča zapisano nam je u genima, a čini mi se kako je ova književna forma najbliža tom "izvornom" pripovijedanju uz vatru; trajanje joj je idealno, sadrži emociju i poruku, skoro pa emotivnu uputu za navigiranje kroz život. A i format im je zahvalan za modernog čitatelja - pročitaš priču ili dvije dnevno, koliko stigneš, a od toga ipak dobiješ nešto, zaokruženu emociju. Čitanje romana je otkrivanje novih svjetova, a za to je potrebno planirati vrijeme, naći tišinu, koncentraciju. Sve što je danas teško pronaći.

"Šaptanje bankomatima i druge nježnosti" "Šaptanje bankomatima i druge nježnosti"

Kako se razlikuju te dvije zbirke (osim očitog; u Muškoj svinji nema likovne komponente)?

Likovna komponenta u Bankomatima značajno definira sam tekst: zbog suradnje s Vidom, imao sam zadatak igrati na malom terenu; to nije bio mali nogomet nego skoro pa stolni nogomet. Mikroproza je, pogotovo ako sadrži liričnost, u nekim elementima bliska poeziji. Bitno je prikazati trenutak, nagovijestiti osjećaj, ne izreći poantu, nego je ostaviti interpretaciji. Takvo pisanje nosi svoje zamke, jer te s jedne strane čeka pretencioznost, a ako kratki tekst previše očistiš, nisi dobio književnost nego u najboljem slučaju doskočicu. U kratkim formama prostor praznine je također važan: kako tekst na stranicama diše... U slučaju Bankomata, uz sve navedeno proces se usložnjavao Vidinom likovnošću.

A stilski, prošlo je cijelo desetljeće otkad sam počeo pisati Mušku svinju. Stil je drugačiji, čini mi se zreliji, a i teme se s godinama mijenjaju. Muška svinja je bila tvrđa knjiga, tekst je bio mladenački, oko nje se stvorio neki hype, pa su i komentari bili daleko podjeljeniji: ljudima je to bilo ili sjajno, ili too much. Bankomati nisu takva knjiga, jer vjerojatno ni ja više nisam takav lik.

Vida, kako je bilo surađivati s Ivanom? Oboje imate zanimljive karijere, paralelno uz umjetničke - ti radiš na fakultetu, a Ivan je uspješan menadžer... Radi li se u takvoj suradnji o uzajamnom respektu (što bi nam bila dosadnija varijanta odgovora, ali prihvaćamo!) ili da se izrazimo popularnim jezikom naših starih - sluša li te on?

Slušamo se međusobno! Ne može dosadnije. Da, naravno da je ponekad izazovno, ali tako je u svakom poslu. Gotovo uvijek je riječ o nekoliko paralelnih projekata i poslova, pa mislim da smo već svi naučili žonglirati. Mislim da je olakotna okolnost naše suradnje što je svatko stručan u drugom mediju i ono najbitnije - vjerujemo mišljenju onog drugog. Kada se sad prisjetim početka suradnje i razgovora o projektu, shvaćam da zaista nismo znali kako će točno knjiga izgledati i u kojem točno smjeru idemo. Znali smo osnovna načela koja želimo postići, ali kako spojiti dvije umjetnosti, nismo znali. Išli smo korak po korak, pronalazili dobra rješenja, i usmjeravali se postupno. Takav kompleksan proces bio je moguć samo uz veliko uzajamno poštovanje.

Koji je tvoj sljedeći umjetnički projekt? Na čemu trenutno radiš, a što te u budućnosti veseli?

Vida: Trenutno me najviše veseli što nemam neki bliski rok za novu izložbu, i što nakon duljeg vremena imam mogućnost malo dublje promisliti o sljedećim radovima. Imam osjećaj da sam u zadnje vrijeme malo preužurbano stvarala, a potreban mi je onaj mirni period tijekom kojeg mogu detaljnije prionuti novim temama i interesima. Zasad se to kreće prema temi vremena, koje posebno u mediju grafike ima specifična značenja. Nadam se da ću upravo na tu temu uskoro započeti i doktorski studij.

"Šaptanje bankomatima i druge nježnosti" "Šaptanje bankomatima i druge nježnosti"

Također me posebno veseli izložba koja će se održati u suradnji s Hrvatskim prirodoslovnim muzejom tijekom srpnja iduće godine, nadam se da će mi i ona otvoriti neke nove vidike.

Ivane, molimo jednu ekskluzivu za kraj. Na društvenim mrežama naletjeli smo na strogo čuvanu sportsku tajnu - vi pisci (a ponekad i drugi umjetnici) obavijeni velom tajne nalazite se i - igrate basket! Tome ćemo teško svjedočiti uživo, pa nam reci tko je od vaše art ekipe najbolji košarkaš?

Wow, hvala ti na ovome! A moj (nadasve objektivni) odgovor je - pa ja sam najbolji! E sad pazi, je li to istina ili ne, više nije važno jer ovaj će odgovor zauvijek ostati u bespućima internetskih tražilica.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini