PLES NE SMIJE NESTATI U PULI Pula ima brojne renomirane plesače i koreografe, i zaslužuje - plesni centar!

Rijetko koja sredina takve veličine kao Pula ima toliko plesača i koreografa priznatih u Hrvatskoj i inozemstvu, od Matije Ferlina, Roberte Milevoj, Ognjena Vučinića, Andree Gotovina, Elde Kosanović i brojnih mlađih a educiranih plesača. Bila bi zaista šteta to ne iskoristiti. Ovim putem molim Grad Pulu da u tom pravcu otvorimo dijalog

Aleksandra Mišić, Puležanka sa zagrebačkom adresom, priznata i višekratno nagrađivana plesna umjetnica svoje je prve plesne korake počela u Puli u plesnom studiju "Zaro", pohađajući klasični balet. Daljnju je edukaciju zatim nastavila u Hrvatskoj i inozemstvu, učeći od renomiranih pedagoga i plesača (Laban Centar London, Impulstanz…). Umjetnička je ravnateljica i suosnivačica Masa Dance Company, zajedno s kolegom Ognjenom Vučinićem. Kroz svoju plesnu karijeru djeluje kao plesni pedagog, educirajući amatere i profesionalce u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2014. za najbolje plesno ostvarenje u predstavi "Hermafroditi duše" autora Žaka Valente, a kao koreografkinja, dobitnica je brojnih prestižnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Zajedno s Ognjenom Vučinićem dobitnica je Nagrade kritike na Festivalu koreografskih minijatura 2011. godine te Grand prix nagrade na 6. Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru za predstavu "TI" u produkciji Masa Dance Company.

S njom razgovaramo dva dana nakon premijerne izvedbe njene predstave "Esbat" na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Savičenti. Plesačice u predstavi su Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini i Jovana Zelenović, a "Esbat" je nastao u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla.

- Koliko ste zadovoljni izvedbom s autorskog gledišta?

- Kao koreografkinja sam zadovoljna izvedbom, kao i suradnjom cijelog tima. S obzirom da smo imali tri plesačice, bio je veliki izazov zauzeti tako veliki prostor, no mislim da su uspjele animirati, izolirati i manifestirati taj prostor 'žlinje', velike livade do kaštela Morosini-Grimani, i to u svim njenim raznim volumenima kao i njenom krajoliku.

Identitet Savičente "ispisan" kroz tijela

- Zašto naslov predstave "Esbat"?

- To je vještičje okupljanje lokalnih vještica koje nisu uvijek zločeste. Inače, u toj suvremenoj neopoganskoj religiji postoji više wiccanskih tradicija i sljedbi, a većini je zajedničko štovanje ženskog božanskog načela i poštivanje prirode i prirodnih ciklusa. Za razliku od sabata, kojima se slavi utjecaj Sunca na Zemlju, Esbati su dani punog Mjeseca kojima se slavi njegov utjecaj na Zemlju.

- No, niste u nedjelju imali puni mjesec?

- Nije bio pun (smijeh). Bilo ga je četvrt.

- Zašto Esbat kao polazišna točka i koreografsko nadahnuće?

- One su mlade plesačice slobodnog plesnog, tjelesnog izričaja i na neki su način platno na kojem se ispisuje tradicija u suvremenoj inačici. One su kroz svoja tijela, zapravo, manifestirale igre, tradicije, običaje, vjerovanja; sve ono što čini identitet Savičente, sve podržano pričama i sjećanjima mještana koje smo imale priliku čuti u prethodnoj radionici u okviru projekta "Nevidljiva Savičenta".

- Kako koreografirati sjećanja? To se s laičkog gledišta, s obzirom na tjelesnost plesa, čini gotovo nemogućim.

- Volim si postavljati izazove. Iskustvo radionice bilo je određena vrsta prisjećanja, flashbackova. Recimo da se koreografija bazirala na postupku fragmenata ispripovijedanih iskustava i sjećanja mještana Savičente i okolice - priča, sjećanja, anegdota, navika, običaja Savičente, a koji svi zajedno kreiraju zajednicu i identitet Savičente, zajedno sa 'žlinjom' koju smo nastanili. Ta lokacija sama po sebi sadrži dugu memoriju igara, događaja, sjećanja na prošle dane.

S druge strane, tema "Esbata" ispituje tijelo; tijelo u igri, nevidljivo tijelo, tijelo iz prošlosti, tijelo magije, tijelo zajednice. Oživljavanje lokacije kao mjesta kolektivne memorije, sjedinjuje ono što je bilo s onim što jest, artikulirajući ono nesvjesno, transformativno i neizrecivo.

- Ta je lokacija dojmljiva i veličinom, ali i vizualno. Središte je mjesta.

- Pokušali smo, u 'korespondenciji' s njenom veličinom i snagom samog sjećanja locirati, izolirati punktove samog tog prostora, kako bi dali pojavnost određenom flashbacku te oživjeti tu lokaciju na drugi način.

- Klaun, redatelj, glumac, pisac akrobat Ira Seidenstein, koji je svojedobno radio u Cirque du Soleilu, kazao je da je ples - fizički teatar. Koliko je tijelo u plesu i intelektualni odnosno duhovni medij?

- Tijelo ima mnoge značaje i mnoge mogućnosti i zapravo je nepredvidivo u širokom polju djelovanja i apliciranja. U kontekstu ove koreografije, tijelo je korišteno kao mjesto intenziteta, afekta, a ne mjesto značenja. Tijelo producira, manifestira, a ne reprezentira.

- Tijelo ovdje nije 'pripovjedač'?

- Tako je. Tijelo je mjesto intenziteta, što je različito od reprezentacije. Tijelo je u ovom slučaju energija koja zamjenjuje akciju.

Čitav život u edukaciji

- Postoji li jasna granica između plesa i fizičkog kazališta?

- Ples ima puno šire polje djelovanja od fizičkog teatra. Ples se može, da tako kažem, uprisutniti, a da pritom ne ispoštuje sve zakone kazališta, sve kazališne konvencije. Tijelo samo može isproducirati okvir kroz koji ga se može i doživjeti i gledati, dok s druge strane ima mogućnost igrati, probiti i ispitivati kazališne konvencije.

- Kako se koreograf razvija? Kako poboljšati maštu, kreativnost? Jesu li dovoljni plesačko iskustvo i unutarnje autorsko nadahnuće?

- Čitav sam život u edukaciji. Trenutačno sam studentica dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Čovjek se mora konstantno educirati, učiti, biti u toku s novim interesima, trendovima, traženjima, novim praksama. Mora stalno istraživati, to je najvažnije! Biti istraživač što je dulje moguće - čitati, gledati, promišljati, analizirati… svaki dan. Jer, ples je sada, u svakom trenutku!

- Koliko je možda pozicija koreografkinje na neki način pozicija "igračice s klupe", kako se zvala vaša prošlogodišnja hit plesna predstava?

- Sve zavisi na kojoj klupi sjedite. Ja mislim da je u tom kontekstu 'igračica s klupe', zapravo, metafora za slavlje vlastite karijere, a ne nužno osjećaj odbačenosti ili suvišnosti. To je jedna retrospekcija kroz koju se, zapravo, revidira vlastita karijera i sve učinjeno dosad; to je pozicija promatranja vlastite karijere i svih njenih iskustvenih elemenata.

- Kako u tom kontekstu gledate na svoje ranije radove?

- Imam sposobnost zaboravljanja, konstruktivnog zaboravljanja. Ono što je prošlo, prošlo je. Vraćanje na stvari mogu se sagledati samo u kontekstu onodobnih uvjeta i okolnosti u kojima je to ranije djelo nastalo. Dakako, mogu analizirati svoje tada primijenjene postupke, ne bih li se u perspektivi pomaknula; samu sebe 'apdejtala', ali nikako na razini kritike ili razine 'uspjelo-neuspjelo', nego u kontekstu refleksije na vlastiti razvoj i trenutačnih interesa.

Razvoj, ali i decentralizacija plesa

- Unatoč brojnim renomiranim pulskim plesnim umjetnicima, međunarodno priznatim i nagrađivanim plesačima i koreografima, suvremeni ples u Puli nije svih ovih godina dobio institucionalni okvir?

- Postoji u Puli nemali broj renomiranih plesnih umjetnika, pritom i akademski obrazovanih. Mišljenja sam da bi Pula trebala razmisliti o koreografskom, istraživačkom i edukativnom centru u polju suvremenog plesa i kazališta. To bi ujedno bio prvi autonomni plesni centar koji je neophodan i nužan za proučavanje i razvoj plesne umjetnosti, ali i za decentralizaciju plesa. Potencijal postoji; imamo pulske plesače priznate i u Hrvatskoj i u inozemstvu, od Matije Ferlina, Roberte Milevoj, Ognjena Vučinića, Anderee Gotovina, Elde Kosanović i brojnih drugih mlađih, a educiranih plesača. Bila bi zaista šteta to ne iskoristiti. Ovim putem molim Grad Pulu da u tom pravcu otvorimo dijalog. Rijetko koja sredina takve veličine kao Pula ima toliko priznatih plesača i koreografa. Nije to samo važno s individualnog razvojnog gledišta. Slavica Šenk je osoba koja je umnogome utrla put, dok bi takav pulski plesni centar sve podignuo na novu, višu edukativnu razinu, uz održavanje tradicije, ali i realizaciju plesnih vizija naših prethodnika. Ples ne smije nestati u Puli! Pula je, uz sve ostalo što ima, već poznata po tome. Zašto to ne bi i dalje bila?