AUTORICA PREDSTAVE "KAD JE STAO SVIJET"

DORA DELBIANCO: "Danas je vrijeme ravnodušnosti, cenzura se više osjeti putem obezvrjeđivanja kazališta i umjetnosti općenito"

Nekada sam imala puno veću tremu dok sam pisala, ali se ona smanjila kroz godine. Nisam opterećena time da sve mora biti odlično. Dajem ono najviše što mogu u tom trenutku i nadam se najboljem. Ipak, izuzetno mi je važno da glumci zavole svoje uloge jer bez te ljubavi nema smisla nikakav rad na tekstu

| Autor: Mladen RADIĆ
Dora Delbianco (Snimio Dejan Štifanić)

Dora Delbianco (Snimio Dejan Štifanić)


Puljanka sa zagrebačkom adresom Dora Delbianco autorica je i dramaturginja s dugim stažem u kazalištu, a u srijedu u 20 sati na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula bit će praizvedena njena predstava "Kad je stao svijet" u režiji Vita Taufera i koprodukciji INK-a i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke.

- Nakon adaptacije romana "Kraljević i prosjak" Marka Twaina u režiji Luke Mihovilovića, razgovarali smo načelno o još jednoj mogućoj suradnji u budućnosti. Isto je tako bilo s Vitom Tauferom koji je u Puli već radio izvrsnu predstavu "Barufe" autora Carla Goldonija i Predraga Lucića. Dakle, oboje smo paralelno razgovarali o eventualnoj suradnji, a kako se znamo i već smo radili na predstavama, započeli smo dogovore o tome da taj projekt bude zajednički. Iznimno me veseli da je to baš Vito jer cijeni tekst i duboko razumije proces nastanka predstave, a činjenica da se sve događa upravo u Puli, nevjerojatna je i za mene zbilja dirljiva, kaže Delbianco o suradnji s INK-om.

- Jesu li komedija, odnosno satira i politika recept za predstavu koja će biti gledana?

- Možemo pretpostaviti da publika, koja u ovim teškim vremenima prolazi kroz svakakve stresove i izazove u svojim životima, na sceni želi smijeh ili nešto slično što bi ju opustilo. Ali takav bi stav bio previše paušalan. Mislim da je presudno da je nešto kvalitetno i da te na ovaj ili onaj način dotakne. Nitko nema recept za hit, kao ni za dobru predstavu, svi se nadamo što boljem rezultatu u raznim umjetničkim putovanjima i procesima, ali hoće li se dogoditi ono nešto što predstavu čini živom i pretvara je iz događaja u doživljaj – to nitko ne može znati. I to je u redu. Ako je potraga za time autentična, uzbuđenje autora i glumaca kasnije se prenese i na publiku.

- Kada pišete, razmišljate li kako će publika reagirati na pojedine replike, npr. kada će se nasmijati?

- Ne razmišljam o tome kad pišem. Tada se nastojim isključiti iz svega i samo se baviti tekstom, likovima i situacijama. O tome više razmišljam kada dođem na probe, tada gledam scene i zanima me na koji će način one komunicirati s publikom. Nekada sam imala puno veću tremu dok sam pisala, ali se ona smanjila kroz godine. Nisam opterećena time da sve mora biti odlično. Dajem ono najviše što mogu u tom trenutku i nadam se najboljem. Ipak, izuzetno mi je važno da glumci zavole svoje uloge jer bez te ljubavi nema smisla nikakav rad na tekstu.

- S obzirom da ste iz Pule, a živite u Zagrebu, jeste li primijetili da je pulska publika toliko posebna odnosno kritična kao što su nekad o njoj govorili?

- Pulska publika je za mene uvijek bila posebna jer je sazdana od mnogih mojih prijatelja, poznanika, ljudi koje znam cijeli život. Mislim da je riječ o publici koja obožava kazalište, koja zna što voli, a što ne, dakle, ima stav i identitet, ali doživjela sam ju kao srdačnu, toplu i zainteresiranu.

- U opisu predstave se spominju češki humoristi i Harms, no to su autori, pogotovo Harms, koji su stvarali u vrijeme cenzure. Koliko se danas može slobodan u korištenju politike u kazališnom djelu, a da to nije ona prizemna, prvoloptaška banalnost?

- Vjerujem da je teško pronaći osobu koju zanima književnost, a da ne voli Harmsa i njegovo pisanje. On je veliki i važan autor po čijim sam tekstovima imala prilike raditi u svom matičnom kazalištu Kerempuh. Predstava "Živio Harms! Čuda postoje" u režiji Aleksandra Popovskog svima nam je bila inspirativna i duboko se urezala u naše iskustvo i sjećanje. U vremenu besmisla i poremećenog sustava vrijednost, u surovo doba u kojoj kraljuju smrt i agresija, on je pronalazio izlaz kroz igru, prkosio je smrti apsurdom, smijao joj se u lice. Humor čeških filmskih komedija, kao i dramskih tekstova, blizak mi je po tipu jer je ironičan, a koristi se minimalističkim sredstvima. Smiren je, to je topli smijeh obojan tugom, svijet marginalaca zapetljanih u svoje svakodnevne mreže, antijunaka čiji su životi odjednom u fokusu, pod svjetlom reflektora.

Danas je vrijeme ravnodušnosti, cenzura se više osjeti putem obezvrjeđivanja kazališta i umjetnosti općenito. Na društvenom planu više nema tajni, svi znamo sve o svakoj aferi, a političari se kao amoralni klaunovi ponosno smiju glasačima u lice. Odavno više nije pitanje ukrasti ili ne, nego jedino može li se to dokazati. Njihova je nadmenost i grandioznost fascinantna i nema te satire koja im može vjerodostojno parirati.

- Vezano uz ovo zadnje, koliko Vam je bitno u slučajevima poput ovog da priča ima oslonac u stvarnosti? Želite li da se netko prepozna u onom što pišete?

- Bitno mi je, odnosno, mislim da je u tekstu vrijedno samo ono što je životno, emotivno i prepoznatljivo. Želim da se prepoznaju ljudi, ali ne u smislu neke zamke ili čitanja s ključem jer bi svi ti moćnici o kojima bismo govorili, ionako vidjeli u tome svemu mane svojih protivnika ili stranačkih kolega, a za svoje bi bili slijepi jer vjeruju da su savršeni. Tako da sve to ne bi imalo puno smisla. Politika je važan dio tekstova, nema drama bez društvenog konteksta, ali meni je puno važnije da se osjete oni neki univerzalniji elementi ljudskog iskustva, da smo za vrijeme gledanja bliže svojem strahu, ljutnji, svojim tugama, kao i svemu onom uzbudljivom što podrazumijeva spektar strasti, ljubomore, očekivanja i razočaranja. Da smo malo bliže sebi samima.

- Pratite li iz Zagreba što se događa na probama u Puli?

- Od prvog dana dio sam ovog procesa. U dogovoru s Vitom prilagodila sam tekst, razgovarala o glumačkoj podjeli, skratila broj likova te napisala pojedine dodatne scene. Prisustvovala sam prvim čitaćim probama. Razgovarali smo o atmosferi komada, motivaciji svih likova, svakom prizoru, kao i načinu na koji Vito doživljava ovu predstavu. Onda smo svi dobili koronu. Najprije gotovo cijela ekipa, a potom moja djeca, suprug i ja. Sada se veselim dolasku na završne probe i viđenju svemu onoga što je u međuvremenu nastalo. Uzbuđena sam jer je ovako zainteresiran i posvećen ansambl prava sreća i izuzetno iskustvo za svakoga tko se bavi pisanjem za scenu.

- Kako ljude potaknuti da stvaraju autorske tekstove koji se mogu izvoditi u kazalištu? Nekako mi se čini da su ljudi više motivirani kada na pozornicu pokušavaju postaviti nešto što je izvorno njihovo?

- Razvoj dramskog pisma može se potaknuti samo izvođenjem tekstova. Za autora nema veće motivacije i zato sam uvijek voljela pisati za određena kazališta, po narudžbi jer sam znala za koje glumce pišem te da će ono što radim biti realizirano. Dakle, što više prilika otvorimo, to će rezultirati većim brojem autora i tekstova. Osobno, uživam i u radu na adaptaciji nekog romana, filma ili pripovijetke. Izazov je transponirati ono bitno iz priče u drugi medij. To je nešto što volim raditi, a vjerujem da je tako i kod ostalih dramaturga. Kako potaknuti ljude da se bave umjetnošću, to je već drugo pitanje. Iako, danas je sigurno samo to da je sve nesigurno, tako da pečat neizvjesnosti već odavno nije rezerviran samo za kazališni ili filmski rad. Važno je biti usmjeren na ono što voliš, na svoju unutarnju motivaciju, a rezultati se vide povremeno, fragmentirano i u diskontinuitetu čiju tjeskobu treba izdržati.

VITO TAUFER, cijenjeni slovenski redatelj s iznimno bogatom karijerom: OVA SITUACIJA U OVOJ STVARNOSTI JE APSURDNIJA NEGO BILO KAKAV APSURD KOJI MOŽEMO IZMISLITI

Foto

Mi se ovdje borimo za opstanak kazališta kao takvog, kao jednog temeljnog civilizacijskog fenomena i čiji smisao iščezava, kao što polako gubimo odnos prema drugim osnovnim civilizacijskim vrijednostima, kao što je vrijednost ljudskog života ili vrijednost mudrosti starijih ljudi koje smo bacili u smeće

Vito Taufer cijenjeni je slovenski redatelj s iznimno bogatom karijerom, a u Puli na daske INK-a postavlja predstavu na tekst Dore Delbianco "Kad je stao svijet" i čija je premijera u srijedu.

- Kolika je razlika u ovoj verziji koju radite u Puli?

- Htio sam da ispostavimo one osnovne teme koje se tiču te kriminalizacije društva, fašizacije, makjavelizma u odnosima... Znači, malo manje smo iskoristili te, možda komičnije, ali u ovom trenutku manje ispostavljene situacije. Čini mi se da je ta priča sada stvarnija, pa trebamo naći direktnu i logičnu korelaciju s ovim vremenom i problemima s kojima se suočavamo u ovoj pandemiji. Ova situacija u ovoj stvarnosti je apsurdnija nego bilo kakav apsurd koji možemo izmisliti.

- Izgleda da će ovo vrijeme s ovom pandemijom donijeti nove teme u kazalište?

- Zapravo je to samo produbilo te vječne teme, a onda nas je vratilo u neko iskonsko doba gdje je borba za opstanak toliko žestoka. Mi se ovdje borimo za opstanak kazališta kao takvog, kao jednog temeljnog civilizacijskog fenomena i čiji smisao iščezava, kao što polako gubimo odnos prema drugim osnovnim civilizacijskim vrijednostima, kao što je vrijednost ljudskog života ili vrijednost mudrosti starijih ljudi koje smo bacili u smeće. Imate i mlade ljude koji odlaze masovno na psihijatriju, a time se nitko ne bavi, barem ne u ovim našim zaostalim provincijalnim društvima koja su još uvijek opterećena nekim nedemokratičnim vrijednostima i postupcima. Mislim da se još uvijek nismo izborili za neka temeljna demokratska prava i situacije. Naša društva nisu nikada zapravo uspjela biti demokratska.

- U najavi ove predstave kao jedna od tema spominje se ravnodušnost prema smrti...

- I prema životu. To se vidi na mladim ljudima koji masovno u Sloveniji, ali čujem da je u Hrvatskoj isto, gube volju za život, i to oni najmlađi, u počecima života. To se masovno događa jer su društvene veze prekinute.

- No, Vi kao redatelj s dugo godina iskustva, za koju temu mislite da mi mogla privući publiku u kazalište – je li to tema smrti, života, seksa, politike...?

- Mislim da nije problem u temama. Bilo koja tema koju otvorimo u kazalištu može biti aktualna ili ne, zavisi od izvedbe. Svaka izvedba je živa, komunicira s publikom i pokušava otvoriti dijalog s publikom ili se zatvara sama u sebe. Smatram da moramo više napraviti i to pogotovo u ovom trenutku da na bilo koji način dovučemo više ljudi u kazalište. Ne vidim da se na tome baš puno radi. Jednostavno treba prihvatiti da bez tog angažmana nema ničeg, kao i u prodaji svih drugih artikala, ha ha. Mi ne prodajemo automobile ili neke luksuzne predmete nego uspostavljamo neki dijalog koji je temelj civilizacije, a to bi trebalo biti dio jedne opće kulture. U školama bi trebali omogućiti ljudima da spoznaju vrijednost kazališta, a na tome se ne radi. Ne mislim da ih treba ideološki odgajati, nego jednostavno im otvoriti vrata i pokazivati mogućnosti, a kazališta bi trebala više raditi na tome da se otvore za taj dijalog.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini