Kultni tekst
"Hirošima, ljubavi moja" u Puli postaje intimna priča o svijetu koji puca
(Press)
Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula, Dom Kristalna kocka vedrine - Gradsko kazalište Sisak i Umjetnička organizacija Kuća Nahero pripremaju predstavu "Hirošima, ljubavi moja", prema istoimenom scenariju Marguerite Duras za kultni film Alaina Resnaisa, koja će svoju premijeru imati u četvrtak, 1. listopada u INK-u. Reprize u pulskoj kazališnoj kući su 2. i 3. listopada, sisačka premijera je 29. listopada, a zagrebačka 12. studenog. Poetska je to predstava o ljubavi, sjećanju i nemogućnosti da se izgovori ono što nadilazi ljudsko iskustvo. Dramatizaciju potpisuju Lucija Klarić i Rajna Racz, koja je i redateljica, a premijera predstave bila je povod za razgovor s njom.
Profesionalno i nimalo toksično
Kako je došlo do suradnje s Istarskim narodnim kazalištem i odabirom ovoga naslova?
- U Istarskom narodnom kazalištu radila sam prvi put kao asistentica Matije Ferlina na njegovoj genijalnoj predstavi "Sad Sam Matthäus", a potom je moja predstava "Yerma", u produkciji HNK-a Ivana pl. Zajca, gostovala u INK-u. Oba puta INK me toliko lijepo ugostio. Bilo mi je prekrasno i inspirativno raditi s INK-ovom sjajnom ekipom. Sve je bilo profesionalno i nimalo toksično te sam se željela tu vratiti i raditi. Kad je Matija Ferlin bio umjetnički ravnatelj i najavio da će sezonu posvetiti Odi mira, poslala sam mu koncept predstave i prijedlog da moja umjetnička organizacija Nahero, KKV Sisak i INK Pula, kao nositelj projekta, uđu u koprodukciju i da napravimo praizvedbu Marguerite Duras i njezina toliko aktualnog teksta "Hirošima, ljubavi moja". Tako sam se uspjela profesionalno vratiti u INK Pula s ovim tekstom i nadam se da naša suradnja i zajednički put tu ne staju jer sam zaljubljena u ovaj grad i u ovo kazalište. Veselim se vidjeti kako će istarska publika primiti našu predstavu.
Dan-danas predstava je aktualnija nego ikada te po mnogim momentima snažno korespondira s nekim aspektima ovoga vremena. Kakav je bio Vaš pristup poznatom scenariju i kako ste taj snažan tekst pretvorili u kazališno ostvarenje?
- Bilo mi je važno da moja predstava bude cjelovito novo umjetničko djelo koje se odmiče od Resnaisovog kultnog filma koji je oblikovao generacije filmofila, ali da mu istodobno odaje počast, prevedenu u poetski kazališni jezik. Tako da postoji novovalska energija kod glume, kao i u doživljaju protoka vremena. Predstava, nažalost, nikad nije bila aktualnija jer živimo taj povijesni zaborav, a potencijalna katastrofa danas je puno gora zbog razvoja atomskog oružja. Posljednji nuklearni sporazum između Washingtona i Moskve koji datira još iz Hladnog rata istekao je početkom ove godine i danas svjedočimo novoj utrci u naoružanju. Također, upotreba atomskog oružja kao mogućnost, ponovno je ušla u svakodnevni jezik kao realna politička i vojna strategija. Zato je važno gledati ovu predstavu gdje dvoje ljudi pokušava biti blisko u hotelskoj sobi koja postaje vremenska kapsula u kojoj se prošlost i budućnost susreću. Bilo je potrebno pametno pristupiti Marguerite Duras, koja polazi od ideje da se o Hirošimi ne može govoriti, a ako se može, onda je to možda ponajviše kroz prostor hotelske sobe, desakralizaciju jednog terena te pitanje gdje, tko i kada ima pravo govoriti o katastrofi i razaranju te ljubavi.
Ovo je predstava o ljubavi i smrti koje su upisane u tijela naših protagonista. Ili je to ipak predstava u kojoj bezimena Francuskinja, koju maestralno igra Judita Franković Brdar, pokazuje kako se u tijelo jedne žene upisuje i pohranjuje čitava povijest, kolonijalni odnosi, ratni sukobi i odnosi moći Zapada naspram Istoka. Jer Marguerite Duras promijenila je jako puno toga u književnosti, za nju se veže izraz ženskog pisma i razvoj proučavanja autofikcije. Važno je istaknuti da iako je ovo duo drama, napisana je kroz fokalizacijsku točku NJE. Ona je tijelo od kojeg se razlika, smrt, povijest, oružje, bombe i ljubav odbijaju.
Između jezika i šutnje nastaje jedinstveni poetski tekst, koji je sada i kazališni. To je predstava o ljubavi i sjećanju.
- Predstava kroz snažne slike i meditativni pristup temi stvara jednu posebnu posvećenu atmosferu. To je svijet koji puca i nagriza ga jezik katastrofe ispred očiju gledatelja. Uvjerena sam da će to biti jedno posebno iskustvo za gledatelja jer mislim da publika ima prostor titrati zajedno s izvođačima. Dok sad gledam probe, pred sam kraj procesa, imam osjećaj da smo svi zajedno na samome kraju svijeta i pitam se što nam preostaje nakon što se iscrpi mogućnost govora. Predstava namjerno ostavlja prostor gledatelju da čuje i vidi poetsku rečenicu Marguerite Duras, koja je suprotstavljena, kao što je to dramaturginja Lucija Klarić sjajno uspostavila, hladnom vojničkom i tehnološkom jeziku razvoja atomske bombe.
Lekcija iz povijesti
Sudjeluju i brojni glazbenici. Kakav je bio rad s njima?
- Marin Živković, kompozitor i oblikovatelj zvuka u ovoj predstavi, bavio se zapravo time kako stvoriti glazbeni svijet predstave koji nam opisuje sve ono što se ne može izreći, tako da ovdje glazba prenosi mnogo sabijenih emocija. Marin je koristio arhivske snimke himni i atomskih bombi, koje je oblikovanjem zvuka pretvorio u dokumentarni zvuk predstave. Budući da sam htjela da se u predstavi prati i zvuk glazbe toga doba i jazz-standarda koji su nastali nakon rata, Marin je s vrhunskim klasičnim glazbenicima povezanima s Istrom snimio u studiju strukturirane jazz-glazbene improvizacije koje su postale glazbene teme predstave. Glazbenici nisu na sceni, ali oblikuju poetski zvuk predstave i omogućili su nam da se na vrlo organski način ovaj ansambl i njegov zvuk kontrapunktiraju s dokumentima himni i bombi kao zapisom politike i odnosa moći koji su upisani već samim mjestom našeg rođenja i rasom. To je jako važan dio svih Durasičinih tekstova, ta razlika u ljubavnim odnosima: nje kao bjelkinje i simboličke predstavnice Zapada i njega kao predstavnika Istoka. Predstava završava kultnom rečenicom iz filma: "Hirošima, tako se zoveš". Jer oni nisu toliko likovi koliko postaju simboli povijesti i sjećanja upisanih u tijela dvoje ljudi u hotelskoj sobi.
Zagrebačka izvedba u prosincu održat će se uz projekciju istoimenoga filma.
- Toga se sjetio i osmislio Saša Božić, sadašnji ravnatelj GDK Gavella i mislim da je to baš genijalno. Veselim se jako tom bloku izvedbi. Nadam se da ćemo uspjeti ponoviti takav događaj za Valentinovo u jednom od gradova.
Koliko Vam je pomogao Vaš specifičan način poniranja u karakteristike protagonista, poput onoga u "Majkama" Kolektiva Igralke, za realizaciju ove predstave?
- Svaka moja predstava ima posve drugačiji način rada. Ono što je ovdje možda slično jest to što smo Lucija Klarić i ja u sam tekst dodale dokumentarni dio o razvoju atomskog oružja od samih početaka do današnjice i mislim da, posebice u jednoj sceni koju ćete vidjeti, a koja je kulminacija predstave, publika dobiva lekciju iz povijesti koja vrlo jasno, na samoj polovici predstave, daje jedan drugi okvir gledanja. Ono što možda još dijeli ova predstava s "Majkama" jest sličan princip redateljske gradnje slika koje se zapravo gomilaju i titraju te daju emotivni naboj predstavi. Mislim da je to specifično za moj kazališni jezik: komponiranje slika koje, rastežući se, omogućuju publici da sama kontemplira nad rasprostrtom temom, bez davanja odgovora ili podučavanja.
