Razgovor s pulskom glumicom
Lara Živolić Agaj o bogatom ljetu i glumi: Predivno je igrati u više predstava istovremeno
(Snimio Manuel Angelini)
Pulska glumica Lara Živolić Agaj ovoga je ljeta iznimno aktivna, glumi u tri predstave, i to vrlo uspješno, a što je bio i povod za razgovor s njom.
Najdivnija publika
Ovi su mjeseci posebno aktivni za Vas, glumite tijekom cijelog ljeta u čak tri predstave iz produkcije Teatra Fort Forno iz Bala, "Lip je život samo ontar kad se prez straha žrtvuje" Mate Balote, autorsko-poetski projekt Roberta Raponje, Masima Brajkovića i Roberta Paulette, u predstavi "Jedne lijepe baljanske noći" na Bembo Festu te u dječjoj predstavi "Basne su jasne" Kordelije Paladin u režiji Roberta Raponje koja je ovih dana imala premijeru na Malom Bembu. Recite nam nešto o radu u toliko predstava istovremeno. Kako uspijevate prelaziti iz uloge u ulogu?
- Predivno je i veliko zadovoljstvo imati priliku igrati u više predstava istovremeno. Smatram to svojevrsnim bogatstvom jer svaka uloga donosi novi izazov, drugačiju energiju i priliku za istraživanje. Nikada mi to nije predstavljalo problem niti mi stvara konfuziju. Naprotiv, uživam u onome što radim i upravo me ta raznolikost dodatno motivira. Ključ je u dobroj pripremi. Svakoj predstavi pristupam zasebno, s punom koncentracijom i poštovanjem prema liku i priči koju donosimo publici. Kada dođe vrijeme za izvedbu, potpuno se posvetim toj ulozi i tom trenutku. Upravo zato prijelaz iz jedne uloge u drugu doživljavam kao prirodan i kreativan proces.
Riječ je o predstavama u ambijentalnom kazalištu. Koji su, po Vama, prednosti i nedostatci takve vrste kazališta?
- Ambijentalno kazalište za mene je priča za sebe. Ono predstavi daje jednu dodatnu dimenziju jer sam prostor postaje dio priče i svojevrsna scenografija koju je teško u potpunosti prenijeti u kazališnu dvoranu. Posebno je to čarobno tijekom ljeta, kada predstave na otvorenom imaju jednu posebnu atmosferu i publika ih doživljava na drugačiji način. Naravno, jedini pravi nedostatak je to što se takve predstave ne mogu izvoditi tijekom cijele godine jer ovise o vremenskim uvjetima. No, upravo zato postoji kazalište – prostor koji svojom scenografijom, svjetlom, glazbom i glumačkom igrom može stvoriti jednako snažan i uvjerljiv svijet, bez obzira na godišnje doba. Mislim da oba oblika imaju svoju ljepotu i vrijednost, a najvažnije je da priča dopre do publike.
Već ste tijekom studija glumili u dosta većih i značajnijih predstava. To je zasigurno oblikovalo Vaš stvaralački put.
- Svakako. Imati priliku već tijekom studija igrati u velikim i značajnim predstavama uvelike je oblikovalo moj glumački i stvaralački put. Već na trećoj godini studija našla sam se na sceni zajedno s velikim ansamblom splitskog HNK-a, budući sam studirala glumu na splitskoj akademiji, što je za mene bilo iznimno vrijedno iskustvo. Rad s iskusnim glumcima, ali i suradnja s različitim redateljima, omogućili su mi da učim iz različitih pristupa te da se razvijam kao glumica. Vjerujem da se u ovom poslu uči cijeli život, a upravo su ta rana iskustva bila čvrst temelj na kojem i dan-danas gradim svoj rad. Osim profesionalnog znanja, naučila su me odgovornosti, disciplini i važnosti zajedništva koje kazalište čini posebnim.
Na Vašim početcima, bavili ste se zapaženo i lutkarstvom. Ta vještina uvelike pomaže i za daljnji rad?
- Lutkarstvo mi je otvorilo jednu sasvim novu dimenziju glumačkog izraza i vjerujem da je uvelike obogatilo moj daljnji rad. Udahnuti život lutki zahtijeva veliku koncentraciju, preciznost i maštu, ali i potpuno drugačiji način razmišljanja o pokretu i emociji. Upravo zbog toga to iskustvo pomaže i u glumi općenito. Kad sam se prvi put susrela s lutkarstvom, nisam imala prethodnog iskustva, ali imala sam sreću raditi s divnim kolegama iz splitskog ansambla GKL-a koji su nesebično dijelili svoje znanje i iskustvo. Zahvaljujući njima puno sam naučila, a danas na lutkarstvo gledam kao na neprocjenjiv dio svog glumačkog puta koji me obogatio i kao umjetnicu i kao osobu.
Više puta ste rekli da su djeca najdivnija publika. No, jesu li ujedno, upravo poradi iskrenosti, i najzahtjevnija?
- I dalje stojim iza toga da su djeca najdivnija publika. Gledati dječja lica potpuno uronjena u priču i vidjeti kako s iskrenim zanimanjem prate živu predstavu nešto je zaista posebno. Upravo zato pred djecom nema mjesta pretvaranju – oni odmah prepoznaju iskrenost, a mislim da upravo ona mora biti temelj svake predstave za najmlađe. Ne bih rekla da su djeca najzahtjevnija publika, stvarno mislim da su najiskrenija. Ako ih uspijemo nasmijati, dirnuti ili potaknuti na razmišljanje, oni će to pokazati bez zadrške. A kada nakon predstave osjetite da su bili potpuno s vama i da su uživali u priči, tada znate da ste napravili dobar posao. To je za mene jedna od najljepših nagrada koje ovaj posao može donijeti.
Predano i iskreno
Kakve uloge preferirate?
- Iskreno, teško mi je dati jednoznačan odgovor na to pitanje. Nikada nisam razmišljala o tome da preferiram određeni tip uloga ili žanr. Svakoj ulozi pristupam jednako predano i iskreno, nastojeći pronaći ono što je čini posebnom i dati joj najbolje od sebe. Zato mogu reći da su mi komedije, drame, kao i predstave za djecu jednako drage. Svaka od njih nosi svoje izazove i ljepotu, a upravo me ta raznolikost u glumačkom poslu najviše veseli. Vjerujem da je najveća privilegija glumca imati priliku istraživati različite likove i svjetove, bez obzira na žanr.
Koliko je važno "kliknuti" s cijelim ansamblom prilikom realizacije predstave ili je jednostavno dovoljno odraditi svoju ulogu na najbolji mogući način?
- Mislim da je jako važno da ansambl "klikne". Kazalište je timski posao i, koliko god svatko od nas bio odgovoran za svoju ulogu, predstava nastaje zajedničkim radom. Na sceni smo upućeni jedni na druge, osluškujemo se, reagiramo jedni na druge i upravo iz tog međusobnog povjerenja nastaju oni najljepši kazališni trenuci. Naravno da je važno svoju ulogu odraditi najbolje što možemo, ali jednako je važno biti dio ansambla. Kada postoji dobra energija, međusobno povjerenje i zajednički cilj, to publika uvijek osjeti. Vjerujem da upravo takva povezanost čini predstavu živom i daje joj posebnu snagu.
Glumili ste i u dramskoj seriji "Počivali u miru". Kako pamtite to iskustvo?
- To iskustvo pamtim po zaista lijepim uspomenama. Imala sam priliku raditi s divnim kolegama. Posebno mi je drago što je sezona u kojoj sam glumila bila na istarskom. To mi je bilo vrlo prirodno i blisko, pa nisam morala razmišljati o naglascima i jezičnim pravilima koja su sastavni dio rada na standardnom hrvatskom jeziku. Na neki način osjećala sam se "na svome", a vjerujem da se ta opuštenost i autentičnost osjetila i u samoj ulozi. Bilo mi je veliko zadovoljstvo biti dio takvog projekta, kao i na svim projektima koji su upravo na istarskom dijalektu jer sam tu kako bi se reklo, "svoj na svome".
Neka posebna želja što se tiče uloge?
- Ne mogu reći da danas imam neku posebnu želju kada je riječ o određenoj ulozi. U studentskim i mlađim danima, kao i vjerujem druge glumice, maštala sam o ulogama poput Desdemone ili Julije – likovima koji su obilježili kazališnu povijest i koje je izazov tumačiti. Danas na to gledam malo drugačije. Ne razmišljam toliko o naslovima ili konkretnim likovima, koliko o tome da imam priliku raditi ono što volim. Veselim se svakoj novoj ulozi koja me može nečemu naučiti i otvoriti neki novi prostor za istraživanje. Mislim da je upravo to najveća ljepota glumačkog poziva – svaka nova uloga donosi priliku za rast i novo iskustvo.
