"Solaris dva" u INK
Tarkovski, glumci, deep fake i robotski pas postavljaju ozbiljna i dobra pitanja bez (jasnih) odgovora
(Snimila Jelena Janković)
U petak navečer na velikoj sceni Istarskog narodnog kazališta održana je prva ovogodišnja premijera "Solaris dva" u produkciji INK-a i Montažstroja, u također njihovoj prvoj ovakvoj suradnji. Kao autor projekta, intermedijalna režija i mise-en-scène potpisan je Borut Šeparović koji se inspirirao filmskim "Solarisom" koji je redatelj Andrej Tarkovski 1971. snimio u tadašnjem Savezu sovjetskih socijalističkih republika, koji se u međuvremenu vratio na teritorij Ruske federacije (što nije nevažno za kontekst priče).
U izvedbi ljudskih izvođača i jednog psa robota ova dvosatna predstava pokušava aktualizirati roman Stanisława Lema i film Tarkovskog u današnjem vremenu umjetne inteligencije i straha od nje. Očito, umjetna inteligencija nameće se i nametat će se kao jedna od glavnih, ako ne postane i glavna tema teatarskih i filmskih stvaratelja.
Neke vrste laži
Šeparovićev "Solaris" je originalan u svojoj teatarskoj formi u koju je zbilja odlično ukomponiran. S tehničke strane ovo je u najmanju ruku maestralna predstava, veliki iskorak za pulsko gradsko kazalište. Ne zato što ovdje već nismo gledali tehnički zahtjevne predstave, nego se radi o inovativnosti. Predstava kombinira veći dio filma s glumcima koji uživo simultano interpretiraju scene, sinkronizirajući glumce od kojih je dio već u originalu bio sinkroniziran zbog "krivog" naglaska, da bi nakon nekih pola sata na jednom od ekrana lice glavnog glumca Donatasa Banionisa u "Solarisu" postalo lice Matije Čigira koji je na sceni u INK-u, čime se na jedan, pa ne baš toliko suptilan, ali zato dovoljno efektan način, gledatelje upoznaje s deep fakeom.
- Vi svjedočite spoju triju različitih laži – filmske, digitalne i kazališne, objašnjava publici Čigir na početku.
No, kada se već govori o tome, nisu li kazalište i film, kao i druge umjetnosti, neke vrste laži, prilagođavanja istine potrebama ideologije, novčanog troška ili dinamike radnje (da ne idem dalje)? Svi glumci u predstavi imaju svoje monologe u kojem objašnjavaju neke detalje vezane za film ili za nove tehnologije općenito.
Čigir glumi psihologa Krisa Kelvina, čija je misija vezana uz Solaris - golemi, enigmatični oceanski organizam koji posjeduje sposobnost materijaliziranja ljudskih sjećanja i podsvjesnih sadržaja. Tu su i na sceni Nikola Nedić kao dr. Snaut, Rea Bušić kao Hari, Sven Medvešek kao dr. Sartorius, a surađivali su i Frano Mašković i Vedran Živolić. Kelvin će uskoro shvatiti na što su ga njegovi kolege upozoravali kada se suoči s likom preminule partnerice Hari, koja poput neke utvare ili čudne matrice počinje poprimati svijest. Ona je nestvarna, ali eto, tu je, i ona ima neke zahtjeve. Zašto me ovo podsjetilo na Cameronovog "Terminatora"? Ili pak na jednu epizodu "Zvjezdanih staza"? Umjetni likovi koji traže pravo da budu stvarni, priznati.
Predstava tako uspješno balansira između stvarnosti na pozornici, scena iz originalnog filma i scena koje su kombinacije jednog i drugog, brišući granicu između stvarnog i nestvarnog i izazivajući gledateljevu objektivnost i sposobnost razlikovanja između laži i istine. I s te tehničke strane i na načinu na koji se ona koristi, predstavi i njenim autorima sve pohvale. Ovo je zbilja bilo nešto osvježavajuće. Ali kada se radi o sadržaju, odnosno da budem precizniji, o poruci, pa... sad...
Gori vatra
Idemo ovako. Ovaj tekst pišem na računalu dok mi u području sistemskog poslužavnika u niskom startu tavori Copilot koji koristi Chat GPT. Malo dalje od tog softvera i hardvera leži "Neksus", knjiga Yuvala Noaha Hararija koja se bavi poviješću informacijskih mreža s naglaskom na umjetnoj inteligenciji. U svojoj podebljoj studiji Harari dobar dio posvećuje totalitarnim sustavima poput sovjetskog staljinizma i on sjajno počinje. No, negdje nakon polovice knjige on više ne zna kamo bi sa sobom - postavio je odlična pitanja i pametno ukazao na probleme na koje odgovore jednostavno nema jer ih niti ne može imati. Nije vidovit. Može upozoravati i s priličnom dozom akademske sigurnosti stvarati neke projekcije, ali ne može sa stopostotnom sigurnošću znati što nosi sutra.
Tu negdje leži i problem "Solarisa dva", predstava ima odličan start, ali se izgubi prije ciljne ravnine jer cilja niti nema. Možda je cilj upravo u tom postavljanju pitanja, otvaranju tema i tjeranju na razmišljanje ili slanja apokaliptičnog upozorenja, ali nakon toliko efektnog početka to mi nije dovoljno. Da, vidim da tamo negdje gori i što sad? Hoćemo li pozvati vatrogasce ili se nadati da to samo susjed radi jedan jači roštilj? Ili ćemo prvo otići vidjeti o čemu se radi pa onda, ako treba, nazvati 194? Da, znam da povijest nije baš svjetla, nikad nije bila, osim kada bi nogometna reprezntacija dolazila u polufinale ili finale svjetskog prvenstva. Ovdje kronično nedostaje poanta. S jedne strane, predstava je vezana uz film čijih prvih 40 i nešto minuta preskače, kao što i ispušta kraj, što uopće nije loše. "Solaris dva" reinterpretira i publici objašnjava originalni "Solaris" tako da je ovdje bilo manevarskog prostora da se da jasniji rasplet.
S druge strane, jasno je i da je to teško izvedivo jer još uvijek većina ljudi nije svjesna utjecaja i posljedica korištenja te manipulacije umjetne inteligencije, no ne trebate biti sveučilišni profesor da se prisjetite na koji način se manipuliralo filmom, fotografijom, književnošću, povijesnim knjigama, znanošću... Možda se tu na kraju mogla izvući neka paralela?
Vizualni i tehnički tim "Solarisa dva" čine Konrad Mulvaj - video, multimedija i AI programiranje na temelju vizualnog izvornika direktora fotografije Vadima Jusova; upravljanje multimedijom uživo/konzolno vođenje Unitree Go2 AIR, scenograf Filip Triplat (prema osnovi filmske scenografije Mihaila Romadina), kostimografikinja Desanka Janković (prema originalnim rješenjima Nelli Fomine). Songovi, izbor glazbe i zvuk (uz generativnu AI obradu) potpisuje MONTA?STROJ. Suradnica za scenski pokret je Roberta Milevoj i Anton Modrušan koji je oblikovao svjetlo za izvedbu uživo. Dramaturg je Filip Rutić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
