"u agoniji" premijerno u ink-u

Krležijanska kronika neizbježnog raspada i osobne sudbine

| Autor: Mladen Radić
(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)

(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)


Krleža se vratio na daske INK-a, pisac čije priče neće nikad izgubiti na aktualnosti, ili bolje rečeno, na toj jednoj rafiniranoj privlačnosti zbog stila kojim je secirao društveno tkivo, rezao do krvi i sve to lijepo na kraju zašio da nakon svih ovih godina ima smisla. Ovisno o djelu, Krležu nije uvijek lako shvatiti, odnosno, da dodam malo ironije, pročitati i iščitati, ali svatko tko dolazi na predstavu nadahnutom Krležinim tekstom mora biti spreman, mora željeti izazov.

Drama o Lauri

Krleža nije za pasivne. Ne mora se razumjeti svaka njegova rečenica, ali mora se naći snage i volje za razmišljanje i promišljanje o onom što se na pozornici, u knjiškim recima i pogotovo između njih, događa, pogotovo kada se čini da se ne događa ništa.

»U agoniji«, koja je na sceni INK-a izvedena u produkciji Kazališta Virovitica i Hrvatskog kazališta Pečuh te u režiji Darija Harjačeka je jedna takva priča, jedna od krležijanskih kronika raspada, kritika buržoazije; ali više od svega fokusirana na osobne sudbine.

Koliko god da likovi u njoj predstavljaju gotovo šablonske primjerke jedne društvene klase, u ovoj predstavi od grupe su važniji pojedinci, počevši od barunice Laure Lenbach jer ono što se počinje kao kritika buržujskog, malograđanskog mentaliteta kroz baruna Lenbacha u prvom činu za kojeg izgleda da mu je jedina svrha da iscijedi životnu energiju i ubije svaku želju za životom kod svoje supruge, sve se više pretvara u individualnu tragediju koja će završiti na, vjerojatno, jedini mogući način.

(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)

Čak i da ne završi tako kako je završila, Laura je na kraju upropaštena, no da li isključivo tuđom krivicom ili je ona, barem djelomično, zaslužna za ono što joj se cijeli život događa, da ne može pronaći pravog čovjeka nego da je uvijek ona ta koja trpi? Laura ipak nije pasivna u toj kiši nevolja koje ju snalaze; zna se ona itekako postaviti, viknuti i zauzeti stav, boriti se za sebe, ali ta je borba uzaludna.

Ona traži izlaz iz situacije iz koje se čini da izlaza nema, i u toj potrazi dopustit će si trenutak intimnosti s groficom Petrovnom, no kao svjetlo u njenom životu pojavljuje se odvjetnik Ivan Križovec, ali kako je ovo Krleža, njegova uglađenost i elokventnost tek su krinka za njegovu nesavršenost koje će Laura postati svjesna.

Odnosno, bolje rečeno, Laura će progledati, vidjet će njega u drugom svjetlu ali promijenit će se i percepcija Laure. Je li njen život mogao biti drukčiji ili je zbilja osuđena na emocionalnog vampira kao što je Lenbach, na koketnu sponzorušu kao što je grofica Ili na umišljenog Križovca? S druge strane, nije ni ona svetica; dok Križovec strpljivo trpi njene ispade i onda sam eksplodira. Da, ima i on svoje tajne i svojom slatkorječivošću može glatko podmititi policijskog pristava, ali on ima neki cilj u životu.

Barun je mrtav

Taj cilj potaknut je koristoljubivom ambicijom jer mora postati ministar, a niti ljubavni život neće mu patiti bez Laure. A što na kraju ostaje Lauri? Ništa, baš ništa, osim možda te krojačke radnje u kojoj se cijela priča odvija. Barun Lenbach je mrtav, grofica Petrovna nije ona za koju se predstavljala a cijenjeni odvjetnik ima preča posla i ne želi je u svom životu, a vjerojatno ju nikada nije ni želio.

Na kraju nije ni važno je li Laura ubila Lenbacha ili je potpukovnik konačno ispunio svoju prijetnju i sam si oduzeo život. Taj svijet počeo se raspadati odavno prije no što je netko, tko god to bio, povukao okidač i taj je pucanj poslužio tek kao katalizator jednog pročišćenja, nakon kojeg je, koliko god da to zvuči ironično, na vidjelo izašla sva prljavština.

(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)

Uzeti ovakvo djelo kao što je »U agoniji« i postaviti ga na kazališnu pozornicu ne znači, pretpostavljam, raditi nešto jednostavno, tek tako da se popuni ponuda određenog teatra. Ovo nije skraćena verzija kakvu smo gledali prije nekoliko godina, ovo je komad od nešto više od tri sata, zajedno s pauzama i s dugim monolozima - i s prepoznatljivom krležijanskom sintaksom u kojoj zarezi po broju i važnosti ponekad nadmašuju točke te leksiku zaglađenom germanizmima.

Likovi možda na trenutke djeluju hladno, ali u pravom trenutku iz njih će grunuti nesuzdržane emocije od kojih je najdominantnija ljutnja koja cijelo vrijeme čuči u njima. I mogu samo zamisliti koliko je to težak zadatak za glumce, bez obzira što se radi o klasiku kojeg su prvi put apsolvirali možda još u srednjoj školi kao dio obavezne lektire. Rovinjka Irena Tereza Prpić kao nesretna Laura je cijelo vrijeme na sceni, poput Atlasa nosi cijelu priču, i kada se na kraju trećeg čina raspadne kao lik, vjerojatno svoj obol tome da i napor koji je proizašao iz interpretacije jednog ovako kompleksnog lika.

Nejasna scenografija

Donekle je slično i s Igorom Golubom kao advokatom Križovecom koji skoro cijelo vrijeme djeluje smireno, na momente čak i blago, očinski prema Lauri dok i on ne pukne i to učini krajnje uvjerljivo, no najbolji je kada shvati da njegova druga ljubav koju čuva od Laure nije ta kojom se predstavlja.

Vrlo principijelno djeluje lik policijskog službenika u interpretaciji Gorana Smoljanovića, čini se da je jedini normalni čovjek u cijelom ovom kaosu, sve dok ga jedna Križovčeva ponuda ne obrlati. Tu je i Vlasta Golub koja se kao grofica pojavljuje kratko no čiji je utjecaj na priču puno veći od dužine njene pojave na pozornici. Goran Koši pak Lenbachu daje tu razmetničku ljigavosti i u tome je vrlo, vrlo uvjerljiv, do te mjere da se jako lako može suosjećati s Laurom koja se ne libi priznati da je željela njegovu smrt.

Sve u svemu, Harjaček i ostatak ekipe napravili su jako dobar posao. Jedina stvar koja mi ovaj put uporno nije bila jasna je dio scenografije, ona dva prolaza, dvoje vrata od dasaka sa strane jer ispada da kada lik koji prođe kroz njih može jednostavno komunicirati s drugim likom koji je iza tog nekog nevidljivog zida. Opet neka simbolika?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater