Kontinuitet grada umjetnika nije zaustavljen tijekom 55 godina, pa tako ni za vrijeme ove krize

Gradska galerija Fonticus Grožnjan do 15. travnja predstavlja dvije samostalne izložbe i to "Metonimija znakovlja" Branka Kolarića i "Hologrami memorije" Patricije Purgar. S obzirom na karantenu, voditelj galerije Eugen Borkovsky odlučio se na online predstavljanje koje se može pogledati na YouTubeu.

- Kontinuitet grada umjetnika nije zaustavljen tijekom 55 godina, pa tako ni za vrijeme ove krize, napominje Borkovsky koji je ujedno pozvao, kada bude bilo malo više slobode te se ljudi budu mogli malo više kretati, da ljudi razgledaju uratke brodogradilišta Grožnjan na trgu Josipa Broza Tita u Grožnjanu.

Za Kolarićevu „Metonimiju znakovlja“ kaže da je igra povijesnim i recentnim fetišima.

„Kolarić mutira realne znakove koji postaju simboli. To su arhitektonski, povijesni, kulturalni segmenti, koji dobivaju dramatičnost autorovim kompilacijama. On naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije suvremenih problema i fenomenologije područja memorije. Pred nama je, zapravo, upozorenje senzibilnog autora koji ima potrebu iskazati i ukazati na stanje koje doživljava kao problem“, kaže Borkovsky koji smatra da Kolarić to čini dojmljivo i dostojanstveno, bez korištenja suvišnih elemenata.

„U postavu nailazimo na mutacije sličnih oblika/ideja pretvorene u nizove. Umjetnik propituje predmete/znakove, a ujedno i materijal, građu kojom postiže vizualizaciju ideje. Na grupi radova maštovito koristi ponudu povijesnih oblika. Iz nje uzima antički stup koji, ponegdje prepoznatljivo a ponegdje simbolično, nudi kao osnovnu formu iskaza. Na grupi crteža kapiteli nose karakteristike dorskog, jonskog i/ili korintskog stila, a kanelure su mutirane, predstavljene kao bar-kodovi.

Umjetnik se poigrava sistemom ritmiziranih obojenih segmenata, sastavnica rada. U jednom slučaju shvaćamo da se radi o ideji ordenja. Ključ ili vodič je predstavljena grupa realnih oznaka koje simbolično zamjenjuju ordenje ili odlikovanje.

Umjetnik eksperimentira materijalima pa u trećoj grupi ima radove gdje su zamućenim slojevima nadograđene površine. Asortiman bilješki bogat bojama, tonovima, grafizmima, zatvoren je u sliku. Ovo sugerira ideju dijeljenja polja slike dnevničkim načinom, lijepljenjem slika/uspomena/impresija“, ističe Borkovsky.

Navodi da jedan od radova propituje pejzaž, a sastavni dio projekta je i ambijentalna instalacija.

Motivi koji asociraju teme: Grčku - kolijevku zapadne civilizacije; bar-kodove, kreditne kartice, zamućenost – oznake konzumerizma; podrobno promatranje – kontrola ljudi, očita je umjetnikova socijalno-politička osviještenost. Ovim radovima Kolarić progovara o suvremenom vremenu u kojem imamo sve više dirigiranih informacija, a sve manje značenja. Kako kaže Borkovdky, mediji su dostupni, ali nerelevantni. Kategorija „novinar“, prema kojoj su ljudi nekada imali respekt, sada se pretvorila u tragače za senzacijama.

„Svakodnevno se zalijepimo na naslov, ali u tekstu ne nalazimo baš ništa što bi bilo novo ili bitno. Nema stava. Posebno nema stavova koji bi bili suprotni vlasniku medija, poslodavcu, profiteru ili vlasti. Medijski mogul, korporacija, kapital ne voli da ga se proziva, a još manje otkriva kao sukrivca za stanje civilizacije. Informativni medij je dirigirana moć koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji“, kaže Borkovsky koji zaključuje da Kolarić nudi promišljanje o prevrednovanju stvari, nudi novu ponudu smislu i citira Kleea koji kaže da „umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim“.

Za izložbu Patricije Purgar „Hologrami memorije“ Borkovsky kaže da se radovi mogu grupirati prema intenzitetu zagasitih izrezaka fotografije, ali je možda bolji pristup prema tonalitetu dijelova radova koji ih okružuju.

Purgar kombinira klasičnu slikarsku tehnologiju, iako na sekundarnoj razini, te suvremeniju tehniku prikaza, fotografiju. Poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas u područje dekonstrukcije koncepata stvarnosti.

„Možda promatrač i ne mora biti upoznat s premisom ili procesom izvedbe, ali umjetnica otkriva znakovit lokalitet gdje je fotografija snimljena. Radi se o Spomen-parku Dotrščina, u predgrađu Zagreba. Ova lokacija ima mnoštvo značenja. Taj je šumoviti prostor ozloglašen i zabilježen kao poprište nelagodnih fašistički i nacionalistički obojenih događanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Tu su, kao znak sjećanja na nevine žrtve, 1968. godine, postavljeni monumenti koje potpisuje izuzetan skulptor Vojin Bakić“, podsjeća Borkovsky.

Ovo je kao palimpsest memorije jer kasnije neki oblici izrezaka njene fotografije prenose trokutaste forme spomenika koji, uglancan, odslikava okolinu poput zamućena ogledala. Ovo indirektno referiranje Patricija Purgar iskazuje na sasvim originalan način kombinirajući tehnike i motive. Igra površina i linijskih graničnih rubova na kristaličnim spomenicima, apstraktnoj posveti stradalnicima, na neki se način pojavljuje i na plošnim radovima ovog projekta. Umjetnica narativnost svodi na minimum, a sivilo površina i ugašeni rasteri dijelova njenih radova odaju elegičnost doživljaja. Autorica ujedinjuje svoje osobno raspoloženje s energijama koje emanira područje na kojem je osnovna fotografija snimljena. Zelenilo, bršljan i odsjaje umjetnica djelomično zamjenjuje izbjegavanjem kolora te pikselima, rasterima – u duhu suvremenog vremena. Ona zna da povijest izaziva ono od čega se sastoji, svejedno je jesu li osobe i događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje kao akcija uvijek je priča, ali evocira neponovljivost živog vremena. Umjetnica, oslanjajući se na memoriju, smiono problematizira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog.

- Purgar cijelom projektu daje naziv „Skriveni format“. No, ovdje se ne radi o ilustraciji pojma ili događaja već o njegovoj interpretaciji temeljenoj na doživljaju, ističe Borkovsky dodajući da umjetnica još jednom potvrđuje da su razumijevanje i doživljaj uvijek kratkoročni procesi koji zahtijevaju stalna propitivanja.

Borkovsky se nada da će već iduću izložbu moći pogledati uživo jer je trenutak otvorenja neponovljiv zbog druženja i komunikacija, a također je neponovljivo i ono druženje koje se u Grožnjanu događa uz sam ritual otvorenja i nakon njega.

- Grad umjetnika živi i dalje, pa ma u kojim uvjetima, poručio je na kraju Borkovsky.