Dani arhitekture
Može li se projektirati demokracija? U Puli otvorena izložba koja propituje ulogu građana u odlučivanju
(Snimio Mladen Radić)
U sjedištu Društva arhitekata Istre otvoreni su Dani arhitekture u Istri i to izložbom "Imperfect Assemblies - Nesavršeni plenumi" autora arhitekata i istraživača sa Sveučilišta u Luxembourgu Markusa Miessena, Césara Reyesa Nájere i Ene Kukić. Oni su članovi interdisciplinarne inicijative Cultures of Assembly, posvećene javnom prostoru, građanskim okupljanjima, lokalnoj samoupravi i alternativnim modelima demokracije na lokalnoj razini, a održano je i predstavljanje knjige "Planet Krvavica".
Interdisciplinarna inicijativa
- Svake godine povezujemo te događaje s jednom temom, a ove godine tema su procesi dizajniranja. Kad smo prije godinu dana odabrali temu, nismo shvaćali koliko će to biti važno u ovom trenutku kada u Zagrebu imamo zaista zanimljiv proces oko stadiona. I mislim da je vrlo važno da smo svjesni da se procesi mogu i dizajnirati, da možemo biti vrlo kreativni u dizajniranju procesa, i oni počinju postajati vrlo važni za konačni rezultat. Proces je nešto što dolazi prije konačnog rezultata u fizičkoj realizaciji. Vrlo je važno da kao arhitekti počnemo razmišljati o tome kako naša uloga možda više nije samo u tehničkim crtežima ili zgradama, već i u nečemu što bi trebalo biti dizajnirano prije toga. A mi smo važan dio toga, naravno kao građani, ali i kao struka. I mislim da moramo razviti neke nove vještine kako bismo to učinili, poput socijalnih vještina, komunikacijskih vještina i sl., rekla je otvarajući manifestaciju predsjednica DAI-SAI Jasmina Bašić.
Ova izložba postavlja jednostavno pitanje: kako bi danas trebala izgledati arhitektura demokracije? Na koji način prostori, institucije i svakodnevni susreti mogu potaknuti sudjelovanje, brigu za druge, solidarnost i snažniji osjećaj pripadnosti zajednici?
Izložba "Nesavršeni plenumi" nadovezuje se na rad interdisciplinarne inicijative Cultures of Assembly, pokrenute 2021. godine u Esch-sur-Alzetteu u Luksemburgu. Polazeći od ideje da obnova demokratskog života može započeti na lokalnoj razini, ovo novo izdanje prenosi iskustva iz Escha u Pulu i poziva posjetitelje da zajedno promisle o novim načinima okupljanja i zajedničkog djelovanja.
- Razlog zašto smo jako zainteresirani za ovu vrstu rada jest taj što ste već spominjali različite participativne procese, a ja sam počeo raditi na ovoj temi otprilike 2004. i u tom sam trenutku bio jako razočaran jer je krajem 90-ih u svijetu umjetnosti postojala čitava vrsta participativne rasprave, koju su tada često planirali i arhitekti, ali je često dovodila do ne baš značajnih rezultata. Stvarno sam se brinuo da bi ova tema participacije mogla postati popularna, a da ne znamo o čemu govorimo ili govorimo li možda o nečem drugom, rekao je Miessen. "Tijekom doktorata na Goldsmithsu zanimalo me kako razviti ovu ideju o sudjelovanju koja bi mogla postati svojevrsni invertirani oblik tradicionalnog modela okupljanja svih za stol i razmišljati o načinu na koji bismo mi, a sada govorim iz perspektive arhitekta ili prostornog praktičara, mogli razmišljati o načinima preuzimanja uloge sudionika i umjesto razmišljanja o različitim romantiziranim demokratskim modelima sudjelovanja, stvarno razmišljati o tome što bi moglo značiti djelovati bez mandata i razvijati samoinicirane oblike kritičke prostorne prakse. To onda, primjerice, uključuje i razmišljanje ne samo o konsenzualnim praksama već i o tome kako bismo mogli koristiti neslaganje kao produktivan način sukoba, rekao je Miessen.
Urbano zajedništvo
Esch je mjesto od 40 tisuća stanovnika, 20 kilometara od glavnog grada, grada Luksemburga. Nekada je to bila zemlja nekolicine poljoprivrednika, a onda je postala svojevrsna industrijska zemlja.
- Obično naše dizajnerske studije nazivamo ASH studijima, tako da radimo s vrlo specifičnim temama sa specifičnim lokalnim zajednicama ili dionicima, a zatim uključujemo susjede ili političare. Kada smo započeli ovaj projekt 2022.-2023., to je bio projekt koji se uglavnom fokusirao na demokraciju i izgradnju institucija te različite oblike urbanog zajedništva, a način na koji smo to pokrenuli bio je kroz skup formata, kroz koje smo radili sa skupinom od otprilike 65 međunarodnih suradnika, pojedinaca i kolektiva. Također smo uspostavili niz od 25 rezidencija gdje smo surađivali s lokalnim rezidencijalnim centrom kako bismo razvili istraživačke projekte specifične za lokaciju, a četiri rezultata ovog ukupnog petogodišnjeg projekta su niz političkih zahtjeva, kaže Miessen.
On i kolege su uspjeli uvjeriti policajce u tom gradu da bi bilo zanimljivo ponovno testirati sustav koji je bio poznatiji u 19. i početkom 20. stoljeća, gdje su postojali lokalni policajce koji rade samo na vrlo specifičnom području, a većina ljudi zna njihova imena, tako da mogu postati neka vrsta osobe kojoj se treba obratiti u tom području. Tako se to onda pretvorilo u testni slučaj s 20 policajaca, i u Eschu i u Luxembourgu.
- Svi znamo da se, posebno u kontekstu arhitekture i planiranja, često koriste kao placebo alati za označavanje određenih polja kada je u pitanju uključivanje građana, ali obično su to i vikend aktivnosti gdje se pojave uobičajeni sumnjivci, a onda su svi sretni i projekt je završen. U našem slučaju, ambicija je bila ne samo razviti radni model zajedno s gradom, već i dizajnirati infrastrukturu unutar gradske uprave koja bi omogućila svojevrsni trajni model za održavanje ovih skupština, tako da to postane svojevrsni prošireni alat za donošenje odluka za parlament Aixa, napomenuo je Miessen.
Drukčija budućnost
"Planet Krvavica" nastaje na sjecištu arhitekture, urbanizma i društvenih praksi, polazeći od višegodišnjeg angažmana Društva arhitekata Istre oko nekadašnjeg Dječjeg lječilišta u Krvavici kraj Makarske. Izgrađeno 1965. godine prema nacrtima arhitekta Rikarda Marasovića, ovo iznimno arhitektonsko modernističko ostvarenje danas je obilježeno dugotrajnom zapuštenošću i institucionalnom neizvjesnošću. Ne zadovoljavajući se time da arhitektonsko nasljeđe promatra isključivo kroz modele formalne zaštite, obnove i konzervacije, projekt istražuje i pokazuje što znači ostati uz prostor, održavati ga živim i otvarati mogućnosti njegove budućnosti.
Knjiga okuplja eseje, terenske zapise, vizualne fragmente i situirana promišljanja međunarodne mreže autora, istraživača i suradnika. Namjera joj nije uspostaviti jedinstveni narativ o Krvavici niti ponuditi neki gotov model njezine rekonstrukcije. Umjesto toga, povezuje modernističko arhitektonsko nasljeđe s mnogo širim pitanjima: kako se odnosimo prema napuštenim prostorima, čija se znanja i sjećanja pritom uzimaju u obzir te kako iz postojećih, često krhkih uvjeta zamišljati drukčije zajedničke budućnosti?
