U Galeriji novo
"TIJELO. NORMA. OTPOR.": Suvremena umjetnost propituje identitet, pripadnost i društvene norme
(Foto: Udruga Proces)
U petak, 18. rujna, u pulskoj Galeriji Novo otvorena je izložba „TIJELO. NORMA. OTPOR.“ u produkciji udruge Proces i udruge Metamedij te koja predstavlja radove umjetnice Ines Borovac i umjetnika Karla Štefaneka, uz kustosku koncepciju Sabine Oroshi. Otvorenje je okupilo publiku zainteresiranu za suvremenu umjetničku praksu, a večer su dodatno obilježili i performansi Karla Štefaneka i Ines Borovac, čime je tema izložbe iz galerijskog prostora prešla u neposredni prostor izvedbe i susreta s publikom.
Izložba polazi od tijela kao prostora u kojem se presijecaju društvene norme, identitet, pripadnost, poželjnost i očekivanja, gdje je tijelo medij, nositelj i potencijalno mjesto otpora. Radovi dvoje umjetnika istražuju načine na koje se norme usvajaju kroz tijelo, ponavljaju kao svakodnevne geste i obrasci ponašanja te trenutke u kojima ih je moguće pomaknuti, prekinuti ili preusmjeriti. U izložbi se susreću naizgled udaljeni prostori - aplikacije za upoznavanje, folklorni ples, melodrama, društvene mreže, moda, nacionalni simboli, obiteljsko nasljeđe i queer kultura, a ono što ih povezuje jest pitanje načina na koji se tijelo čita, kategorizira i proizvodi kao društveno značenje.
U radu „Why Wouldn’t You Date Me?“ Ines Borovac polazi od digitalnog sučelja aplikacija za upoznavanje kako bi otvorila pitanja koja prethode samoj tehnologiji: tko bira koga, čija se poželjnost procjenjuje, pod kojim uvjetima pristanak postaje smislen i na koji način tijelo postaje dostupno tuđem pogledu i prosudbi. Profil, fotografija, algoritam i gesta odabira pretvaraju intimnost u sustav podataka koji se može pregledavati, uspoređivati i odbacivati. Jabuka, istodobno simbol iskušenja, želje i izbora te asocijacija na jednu od najprepoznatljivijih tehnoloških marki, u radu postaje poveznica između povijesnih i suvremenih režima želje i razmjene.
U multimedijskoj instalaciji „COLLO – re-dancing tradition“ umjetnica se vraća kolu kao formi koja se prenosi kroz tijelo. Tradicija pritom ne prenosi samo koreografske obrasce, već i društvene odnose: tko vodi, tko slijedi, kako se tijela približavaju i koje se ponašanje smatra primjerenim. Preuzimanjem pozicije kolovođe Borovac premješta autoritet unutar kruga, dok u poznatu koreografiju uvodi pokrete povezane s ranjivošću, seksualnošću i samoizražavanjem. Norma postaje vidljiva upravo u trenutku kada tijelo počinje izvoditi poznatu formu drugačije. Takav odnos prema normi posebno dolazi do izražaja u načinu na koji izložba razumije otpor koji je moguće proizvesti iznutra – poznavanjem pravila, ponavljanjem poznate geste i njezinim malim, ali značajnim pomakom.
U trodijelnoj videoinstalaciji „Series I: Hard Falls and Soft Truths“ Borovac se vraća vizualnom kodu ženskog pada, emocionalnog viška i ranjivosti koji je osobito snažno oblikovala melodrama. Ženski lik u tim se reprezentacijama često čini razumljivim upravo kroz spektakularni prikaz afekta, dok se emocionalni intenzitet povijesno povezuje s nestabilnošću, patologijom ili pretjeranošću. Borovac poznatu gestu pada okreće doslovno: snimke se reproduciraju unatrag, pa se tijelo kroz isti pokret ponovno uspravlja. Očekivano značenje slike ostaje dovoljno dugo prisutno da ga prepoznamo, ali se potom preusmjerava prema mogućnosti oporavka i ponovnog uspravljanja.
Radovi Karla Štefaneka iz serije „Self-titled“ pitanje tijela i identiteta premještaju u područje autoportreta, odijevanja, samoreprezentacije, nacionalne pripadnosti i obiteljske genealogije. Instalacija „Wardrobe Selection for Non-Playable Characters“ galeriju zamišlja kao prostor naseljen kartonskim figurama zarobljenima u neprekidnim petljama samodokumentiranja – suvremenoj kulturi selfija i fit pica. Odjeća pritom ne funkcionira samo kao predmet, već kao način privremenog „reprogramiranja“ identiteta i pogleda kojim čitamo tijelo. Posjetitelj pritom postaje jedino živo tijelo unutar instalacije. Dok figure gledaju prema ekranima svojih mobitela i proizvode vlastitu sliku, posjetitelj je jedini koji može uspostaviti kontakt očima, prepoznati prisutnost drugoga i inicirati susret. Rad uprizoruje jedan od paradoksa suvremene kulture vidljivosti: tehnologije koje obećavaju neograničene mogućnosti povezivanja istodobno mogu proizvoditi duboko iskustvo otuđenja – svojevrsnu su-prisutnost bez stvarnog susreta.
U radu „I’M NOT/I’M OUT!“ pitanje identiteta artikulira se kroz odnos između autoportreta i nacionalnog simbola. Hrvatski grb djelomično prekriva lice umjetnika i prekida njegovu sliku upravo simbolom koji bi trebao označavati pripadnost. Naslov dodatno destabilizira tu pripadnost: „I’M NOT“ može označavati odbijanje identiteta koji je već pripisan, dok „I’M OUT“ sugerira izlazak iz zadanog okvira. Ostaje otvoreno je li riječ o vlastitom odbijanju pripadnosti ili o poziciji iz koje je subjekt već izbačen.
Pitanje identiteta kao nečega što se upisuje u tijelo, ali i u predmete koji ga reprezentiraju, nastavlja se u radu „Karlo Štefanek/Štefica Štefanek“. Umjetnik intervenira u drveni memorijalni križ koji je pripadao njegovoj baki Štefici. Predmet čija je prvotna funkcija bila privremeno označiti grob nakon ukopa, prije postavljanja trajnog spomenika, ponovno ulazi u opticaj kao umjetnički rad. Na njemu se sada susreću dva imena, čime nadgrobno obilježje postaje svojevrstan dvostruki portret i mjesto simboličkog upisivanja umjetnika u vlastitu obiteljsku genealogiju.
Poseban sloj izložbe čini rad „YAAASSS“, u kojem se jugoslavenski pisaći stroj UNIS TBM de Luxe pretvara u medij suvremenog queer izraza. Stotine ponavljanja slova na papiru postupno oblikuju „YAAASSS“, izraz koji je povezan s queer ballroom kulturom i koji funkcionira kao uzvik ohrabrenja, prepoznavanja i kolektivne afirmacije. Predmet proizveden u socijalističkoj Jugoslaviji, nekoć namijenjen službenoj i svakodnevnoj komunikaciji, desetljećima poslije postaje nositelj queer glasa. U tom se radu susreću tehnološko i kulturno nasljeđe, lokalna povijest i suvremeni queer vernakular.
Kroz različite medije i strategije, „TIJELO. NORMA. OTPOR.“ propituje mehanizme proizvodnje: kako učimo što je poželjno, prihvatljivo i vidljivo; tko ima pravo definirati pripadnost; na koji se način identitet učvršćuje kroz ponavljanje; ali i kako se unutar već postojećih struktura mogu otvoriti pukotine za drugačije oblike postojanja i reprezentacije. U tom smislu naslov izložbe funkcionira gotovo kao trodijelna metodologija: tijelo je mjesto upisa norme, norma je struktura koja određuje čitljivost tijela, a otpor nastaje onda kada se ta čitljivost počne mijenjati. Umjetnički radovi nude proizvode situacije u kojima ono što se inače podrazumijeva ponovno postaje vidljivo i podložno propitivanju.
Izložba „TIJELO. NORMA. OTPOR.“ otvorena je do 23. listopada 2026. u Galeriji Novo u Puli.
