Odnosi prema stvarnosti
Dvije izložbe u Fonticusu spajaju potres u Skoplju, osobnu memoriju i ekspresivne mačje figure
(Galerija Fonticus)
Galerija Fonticus u Grožnjanu ponovno je okupila ljubitelje suvremene umjetnosti na otvorenju dviju samostalnih izložbi koje, iako polaze iz potpuno različitih motiva i umjetničkih poetika, povezuje snažan osobni odnos autora prema doživljenoj stvarnosti. Predstavljeni su radovi Atanasa Boteva u sklopu projekta "Spašavanje svjedočanstva" te Saše Mesić pod nazivom "Pusti maški mira". O izložbenom postavu govorio je kustos Eugen Borkovsky, koji je u svojim osvrtima otvorio niz asocijacija o memoriji, destrukciji i umjetničkoj interpretaciji, ali i odnosu čovjeka prema životinjama.
Snažan potres
Botev se u svom ciklusu vraća potresu koji je 1963. godine pogodio Skoplje, tada glavni grad Socijalističke Republike Makedonije u sastavu Jugoslavije. Katastrofa je ostavila dubok trag, a u obnovu grada uključile su se brojne zemlje svijeta. U središtu Botevljeva umjetničkog interesa nalazi se ostatak zgrade nekadašnjeg željezničkog kolodvora u Skoplju, čiji je dio danas pretvoren u Muzej grada Skoplja. Nakon potresa odlučeno je da se dio zgrade sačuva u zatečenom stanju kao svojevrsni spomenik tragediji u kojoj je život izgubilo više od tisuću ljudi. No, kako ističe Borkovsky, taj se memorijalni prostor danas mijenja.
- Dijelovi bivšeg željezničkog kolodvora pomiču se kako bi se izgradio blok za niz prodajnih lanaca. Atanas smatra uklanjanje dijela bivšeg željezničkog kolodvora svojevrsnim arheološkim ekocidom. Upravo iz ostataka te razorene građevinske strukture Botev gradi vlastiti likovni jezik. Ruševine pretvara u crteže i grafičke kompozicije koje na prvi pogled djeluju apstraktno, ali u sebi nose vrlo konkretnu priču o memoriji, gubitku i pokušaju očuvanja svjedočanstva. Botev i u ruševinama pronalazi estetiku. Ovi radovi asociraju na izvjesne čvorove, teško raspetljivih formacija, istaknuo je Borkovsky, povezujući ih s motivom Gordijskog čvora, nerješive enigme koju je, prema legendi, Aleksandar Makedonski riješio tako da ju je jednostavno presjekao.
U Botevljevoj interpretaciji taj se motiv pretvara u metaforu. Umjetnik, kako objašnjava kustos, na simboličan način "presijeca" složene strukture i otvara prostor za nova značenja. Njegovi radovi postaju svojevrsni ideogramski otvori u bjelini galerijskog prostora, izresci razorene građevinske strukture koji istodobno svjedoče o fizičkom uništenju i stvaraju novu estetsku vrijednost.
Posebno mjesto u ciklusu zauzima parafraza slavnog Mantegnina "Oplakivanja Krista".
- Botev preuzima prepoznatljivu kompoziciju ranorenesansnog majstora, ali joj dodaje vlastite, znakovite intervencije. Među njima se posebno ističe crveni križ kao oznaku hitne pomoći na rukavu jedne od žena koje okružuju Kristovo tijelo, pojasnio je Borkovsky.
Time se povijesno slikarstvo i ruševina skopskog kolodvora spajaju u novu, pomalo provokativnu simboliku. Crveni križ postaje znak moguće pomoći, ali i svojevrsno razrješenje "gordijskih čvorova" civilizacije. Botev pritom svjesno izlazi iz kanonskih i očekivanih interpretacija, stvarajući prostor za ironiju, alegoriju i kritičko promišljanje suvremenog društva.
- Autor spaja ideju oskvrnjivanja skopskog spomenika s idejom moguće pomoći Kristu. Rezultat je nemir. Trebamo li pristati na zadano ili srušiti barijere uobičajenog?, zaključio je Borkovsky.
Snažan kolorit
Druga izložba donosi posve drugačiju atmosferu. Saša Mesić u Fonticusu predstavlja ciklus posvećen mačkama, kojemu je dala naslov "Pusti maški mira", frazu karakterističnu za primorski govor. Riječ je o nizu radova izvedenih akrilom na platnu, naglašenog ritma, snažnog kolorita i ekspresivnog crtačkog rukopisa.
- Iako se gledatelju u prvom trenutku može učiniti da promatra apstraktne kompozicije, Mesić ne odustaje od figuracije. Mačke su prisutne kao siluete, tragovi, pokreti i znakovi. Umjetnica ih ne opisuje detaljno, već ih svodi na osnovni oblik, gotovo poput krokija, obrazložio je Borkovsky njezin postupak, naglašavajući kako su autoričini naslovi također važan dio komunikacije s publikom.
- Mačji likovi u njezinim slikama pojavljuju se u različitim situacijama, ponekad kao zaustavljeni pokret, a ponekad kao zabilježeno kretanje. Linija je gestualna, površine su ispunjene snažnim kolorističkim otocima i teksturama, dok se proces nastanka rada očituje u izmjenjivanju poteza, tehnika i oblika. Ove slike nisu ‘planirane’, one su rezultat svjesnog prepuštanja ritmu oblikovanja. Tijek izvedbe nudi mijenjanje tehnika, kolora i oblika. Proces rada mogao je započeti mrljom, ali i potezom, kazao je kustos.
U osvrtu na ciklus Borkovsky se osvrnuo i na dugu povijest odnosa čovjeka i mačke od njihova pripitomljavanja i mističnog statusa u starim civilizacijama do današnje uloge kućnih ljubimaca. Podsjetio je i na različita povijesna razdoblja u kojima se odnos prema mačkama dramatično mijenjao, od štovanja do progona i ponovnog prihvaćanja.
U autoričinim radovima mačke ipak nisu tek povod za ilustriranje njihove povijesti. One postaju sredstvo osobnog likovnog izraza, znakovi kroz koje umjetnica istražuje odnos između viđenog i doživljenog.
Ekrani energije
- Saša Mesić slika jer osjeća potrebu za time, a promatrača uvelike prepušta asocijacijama. Ovi ekrani energije intenzivni su i po sadržaju i po koloru. Kolor, ekspresivna gesta i gotovo grafitovski način bilježenja oblika njezine radove približavaju vizualnom senzibilitetu undergrounda, pop-kulture i ulične umjetnosti. Granica između stvarnog mačjeg svijeta i osobnog doživljaja umjetnice pritom postaje namjerno nejasna, istaknuo je Borkovsky.
Dvije izložbe u Fonticusu tako nude dva različita pogleda na stvarnost. Botev iz ruševine i povijesnog svjedočanstva izvlači pitanje memorije, destrukcije i odgovornosti prema naslijeđu, dok Mesić kroz mačje figure istražuje spontanost, pokret, boju i osobni doživljaj. U oba slučaja umjetnički postupak ostaje otvoren promatraču da iz ponuđenih fragmenata sam izgradi vlastitu priču.
