Unatoč blizini Beča kamo sam iz Zagreba privatno češće odlazila i Budimpešte za koju sam nekoliko godina bila službeno vezana, Bratislavu sam samo tri puta pohodila. Svaki sam se put zadržala tek nekoliko sati u toj slikovitoj i pitomoj srednjoeuropskoj metropoli na Dunavu. Sjećam se da sam prije dvadesetak godina, nakon što je Slovačka pristupila Europskoj uniji (1. svibnja 2004. god.), zainteresirano s kolegicom šetala zavojitim uličicama u samom središtu prije no što smo se konačno zaustavile u jednom tradicionalnom restoranu na zadovoljstvo uslužnog konobara koji nam je, saznavši da smo došli iz Hrvatske, sav ozaren odmah stavio na gramofon ploču s hitovima Ljupke Dimitrovske i Ivice Šerfezija!

Bezvremenske kreacije

Dobrodušno smo se nasmijale zbog njegova glazbenog odabira u znak iskrene nam dobrodošlice, potpuno nesvjesne kad smo ih posljednji put slušale kod kuće. Gdje god bismo zastale u tom obilasku, pogled na gordo uzdignuti Bratislavski dvorac bio nam je neizbježan, tako se činilo, no vremena za posjet nažalost nismo imale. Tek mi se proljetos ukazala sjajna mogućnost doći ponovno u Bratislavu i obići dvorac koji je 1961. godine proglašen nacionalnim kulturnim spomenikom, a imala sam i dodatni razlog. Kao plod suradnje s Palačom Versailles upravo je ondje 28. travnja otvorena izložba u spomen na francusku kraljicu Mariju Antoanetu (Beč, 1755. – Pariz, 1793.). Opće je poznato da je riječ o kćeri Marije Terezije i supruzi francuskog kralja Luja XVI. koja je osuđena na smrt i giljotinirana, nakon što su je zatočili u Parizu. Francuska monarhija je ukinuta 21. rujna 1792. godine, a proglašena je Prva republika (uzgred, aktualna je peta po redu), sjećam se da su nas učili na satu povijesti.

Dijamantna ogrlica iz dvorske afere (Snimila Renata Šamo)

Održavanje izložbe u Bratislavskom dvorcu nije slučajno odabrano s obzirom na činjenicu da je u XVIII. st. Marija Terezija dvorac preuredila u raskošnu baroknu rezidenciju i kraljevsku palaču koja je postala njezin omiljeni ljetnikovac, a Bratislavu (nekoć Pressburg, Pozsony ili Požun) učinila jednim od najvažnijih kulturnih i političkih središta Habsburške Monarhije. Ovogodišnjom se izložbom vrlo simbolično ponovno povezuju Burboni i Habsburzi, a glavni je cilj organizatorima evocirati sjećanje na Mariju Antoanetu i njezinu tragičnu sudbinu tako što će slovačkoj javnosti predstaviti kolekciju bezvremenskih kreacija visoke mode u izradi vrhunskih francuskih majstora.

No, ovdje nije riječ tek o modi XVIII. stoljeća, nego i o prikazu društvenih i političkih silnica što su povezivale (i/ili razdvajale) dvije moćne europske dinastije. Jedinstvena je izložba koncipirana tako da nas pomoću eksponata podsjeti na sudbinu austrijske princeze, očarane modom i zabavama, od Schönbrunna do francuskog dvora. Osim kolekcije odjevnih predmeta i perika u rokoko stilu, izloženi su dijelovi namještaja iz jakobinskog razdoblja te nekoliko ulja na platnu, dajući posjetiteljima uvid u estetiku s odlučujućim utjecajem na stil Marije Antoanete, koja je vremenom postala obožavana od Japana do Sjedinjenih Američkih Država, prema riječima dr. sc. Alexandrea Pajona, glavnog kuratora. Predodžba o Mariji Antoaneti prošlih se stoljeća mijenjala, prvo su je smatrali bezbrižnom aristokratkinjom uronjenom u neograničenu rastrošnost, potom izdajicom i majkom mučenicom, te žrtvom Francuske revolucije, a danas ju nazivaju modnom ikonom koja se pojavila znatno prije feminizma.

U njezino doba vladalo je uvjerenje da dvorska odjeća ima magičnu snagu nametnuti samu moć, jednako muškaraca i žena. Drugim riječima, vodili su se motom »odjeven/a da bi vladao/la«. Budući da su mladoj kraljici rigidna dvorska etiketa i stroga pravila odijevanja predstavljala teret, slobodu je tražila u modi, prihvaćajući nove stilove, ali i postajući modnom žrtvom. Utjecala je na trendove kojima se slavila jednostavnost kad se
bogatstvo moralo očitovati baš u svakom detalju. Nosila je pritom englesku odjeću s
elementima muške mode poput kratkih jakni, širokih revera i dugih rukava. Moda joj je
doista poslužila kao sredstvo za emancipaciju.

Haljina za pastiricu (Snimila Renata Šamo)

Izložba u Bratislavi uključuje pet identičnih replika kreacija iz XVIII. stoljeća s obzirom da su haljine najelegantnije kraljice, kako su je znali opisivati, uništene, jer je trebalo onemogućiti čuvanje svega tradicionalnog, onog što je pripadalo starom poretku. Nijedna haljina koja je pripadala kraljici zbog toga nije u potpunosti sačuvana, već ih je dio ponovno sašiven u pariškom ateljeu Caraco, specijaliziranom za povijesne kostime namijenjene svijetu pozornice i visoke mode.

Madame Déficit

Među izloženim predmetima izdvojila bih prvo plavu haljinu ukrašenu bijelom čipkom kao prvu naznaku engleskog načina odijevanja u Francuskoj, karakterističnog po svojoj jednostavnosti, praktičnosti i nekonvencionalnosti. Za razliku od često nošene engleske odjeće, francuska je bila uglavnom rezervirana za ceremonijalne prigode. Na stoliću pored engleske haljine nalazi se i jedna od perika što ih je Marija Antoaneta rado nosila, uglavnom s dodatcima od traka, perja, perlica, pa i modela čamčića. U istom kutu vidi se još vjenčani dar, što ga je Marija Terezija dala najmlađoj kćeri 1770. godine, jedan od ukupno 21 komada namještaja iz,,zlatnog salona«. Riječ je o fotelji od raskošno izvezene lionske svile s pozlaćenim drvenim dijelovima. Zanimljiva je također »pastirska« haljina u ružičasto-zelenoj kombinaciji boja, za koju se tvrdi da ukazuje na prevladavajući utjecaj Jean-Jacquesa Rousseaua i njegova filozofskog pogleda na svijet u kojem su ključni ideali majčinstvo, obrazovanje, osjećajnost i humanost. Ondašnje su žene doista maštale o bezazlenosti, iskrenosti i otvorenosti, pa su eleganciju dočaravale jednostavnošću. Marija Antoaneta, previše umorna od dvorskog života u Versaillesu, priklanjala se također kultu prirode, osobito kad bi odlazila na imanje Le Petit Trianon, ondje se nesputano odijevala i spokojno uživala u slobodi svakodnevice. Jednostavnost i prirodni stil unosila je i u svoje odaje, gdje je za cvijeće uvijek nalazila posebno mjesto.

Marija Antoaneta bila je muza i zaštitnica umjetnosti, predano je poticala slikare, kipare i dekorativne umjetnike na stvaralaštvo, te utjecala na razvoj neoklasicizma. Dio njezina života stalno su činili glazba, pjesma, ples i kazalište, uživala je u svim tim vrstama zabave, a predstave i balove organizirala je dva ili tri puta tjedno. Nije naodmet spomenuti da je 1770. godine Kraljevska opera u Versaillesu predstavljala najveću dvoranu te vrste u Europi. No, kraljičin je život bio obilježen i majčinstvom, rodila je četvero djece od kojih je dvoje preminulo u ranom djetinjstvu. Svojoj su djeci ona i suprug neskriveno poklanjali pažnju i ljubav, što je onda bilo neuobičajeno. Ponesena dvorskim zadovoljstvima i upletena u dvorske intrige kojima nije bila dorasla, optužena je kako previše troši kraljevski novac, pa su joj dali nadimak Madame Déficit. Tome je pridonijela i manje poznata afera o ogrlici (1784. – 1786.) u koju Marija Antoaneta uopće nije bila uključena, ali se njezino ime ustrajno povezivalo s prijevarom u iznosu od današnjih 30 milijuna eura.

Elegantni vrt sa straznje strane Dvorca (Snimila Renata Šamo)

Replika "ogrlice koja je zatresla francusku monarhiju" (izrađena u XX. stoljeću) također je izložena, a njezina priča sadrži pravi trilerski zaplet. Prije 240 godina jedan je vremešni kralj za svoju mladu ljubavnicu naručio ludo skupu dijamantnu ogrlicu. Njezina je izrada trajala godinama, a kralj je u međuvremenu preminuo od boginja. Novi je kralj očekivano izbacio ljubavnicu s dvora, a dva su pariška draguljara ostala praznih ruku. Tako bi se najkraće mogla prepričati povijesna zavrzlama s ogrlicom u glavnoj ulozi. Drugim riječima, kad je Luj XV. htio iskazati ljubav svojoj službenoj kurtizani Madame du Barry nije ni slutio kakvu će lavinu zbivanja pokrenuti. Nakon njegove smrti pariški su draguljari odlučili prodati ogrlicu mladoj kraljici Mariji Antoaneti, no ona je ponudu odlučno odbila, znajući kome je dragocjeni nakit prvo bio namijenjen. Nesretni su se draguljari bili zadužili za izradu ogrlice, pa su je prodavali po europskim dvorovima, no bezuspješno. Nakon što je rodila prvog sina, ponovno su se obratili Mariji Antoaneti s prijedlogom o kupnji, na što je kralj Luj XVI. (unuk Luja XV.) čak i pristao, dok im je mlada kraljica navodno odgovorila kako bi se za tu cijenu mogao izgraditi ratni brod koji bi služio kralju i monarhiji.

Isprika kraljici

Na scenu potom stupa Jeanne de la Motte, majstorica intriga iz siromašne plemićke obitelji, predstavljajući se kao jedna od najbližih kraljičinih prijateljica, štoviše, rođakinja. Ambiciozna, lijepa, dobro odjevena i sigurna u sebe, mlada prevarantica lako dospijeva u ondašnje dvorske krugove, gdje upoznaje nesretne draguljare koji ju grčevito mole da nagovori kraljicu na kupnju ogrlice. U priču o,,najvećoj prijevari francuske monarhije« upliće se potom kardinal de Rohan, član jedne od najuvaženijih francuskih obitelji. Kardinal je čak na granici dočekao mladu austrijsku princezu pri njezinu dolasku u Francusku, a poslije ga je francuski kralj imenovao veleposlanikom na bečkom dvoru, no Mariji Tereziji nije se sviđala njegova sklonost luksuznom životu i mijenjanju ljubavnica.

Kad su Austrija, Rusija i Pruska htjele podijeliti Poljsku, de Rohan je obavijestio svojeg ministra o njihovu planu. Pismo u kojem je Marija Terezija prikazana s maramicom u jednoj ruci kako briše suze, a mačem u drugoj kako odsijeca austrijski dio Poljske dospjelo je u ruke Madame du Barry. Ona ga je glasno i podsmješljivo pročitala tijekom jedne službene večere u Versaillesu, pa Marija Antoaneta – kad je to čula – nikako nije mogla oprostiti de Rohanovu izdaju. Umjesto bliskog prijateljstva, de Rohan je izgubio njezinu naklonost. No, Jeanette de la Motte uskoro mu je ponudila pomoć u posredovanju pri kupnji skupocjene ogrlice kako bi ponovno zadobio kraljičino povjerenje. Njezin je ljubavnik de Rohanu stoga napisao nekoliko pisama lažno se predstavljajući kao Marija Antoaneta, a Jeanne je organizirala kardinalov susret s kraljičinom dvojnicom. Naime, vješta manipulatorica u zaplet uvodi parišku prostitutku Nicole d’Oliva, navodno sličnu kraljici, koja pri jednom noćnom susretu u parku uvjeri kardinala da (kraljica) doista želi ogrlicu, ali se plaši reakcije u javnosti, pa mu u falsificiranim pismima daje upute kako će diskretno preuzeti ogrlicu i poslati ju Jeanne u Versailles, a ona (kraljica) će ju naknadno platiti. Vjerujući da sudjeluje u važnom tajnom zadatku, kardinal učini prema uputama. Dok se kardinal i draguljari uskoro čude zašto kraljica ne nosi ogrlicu, a isplata se prve rate približava, lažna rođakinja nestaje skupa s ogrlicom. Draguljari se obrate kraljici, koja naravno ništa ne zna o tome, pa kraljevski par poziva kardinala da im objasni tko ga je prevario i kako. Poniženi i osramoćeni kardinal se ispričava kraljici, pristaje platiti ogrlicu i traži od kralja javno suđenje. Članovi Parlamenta u svibnju 1786. oslobađaju kardinala krivnje, no obvezuju ga da draguljarima plati iznos od vrtoglavih 1,600.000 livri. Prodajući obiteljske nekretnine i zemljište, kardinalovi su nasljednici taj iznos uspjeli potpuno isplatiti tek krajem XIX. stoljeća. Policija je uhitila Jeanne de la Motte, ali bez ogrlice. Navodno je njezin ljubavnik (ili suprug) rastavio ogrlicu, a dijamante prodao u Londonu. Prevaranticu su osudili na javno bičevanje, službeno proglasili lopovom i smjestili u zatvor za prostitutke.

No, uspjela je pobjeći u London, gdje je napisala sočne memoare o francuskom dvorskom životu, ne štedeći ni Mariju Antoanetu.

Sasvim nevina kraljica najgore je prošla u svemu tome. U Parizu su se čak dijelili pamfleti u kojima je pisalo kako se,,austrijska dama« prodala kardinalu za dijamante, što su joj javno spočitavali i za vrijeme sudskog procesa kojim je osuđena na giljotinu. Francuski političar Honore Mirabeau jednom je protumačio suđenje zbog afere s ogrlicom kao stvarni uvod u Francusku revoluciju, koja će 14. srpnja 1789. godine ukinuti apsolutističku, a uvesti ustavnu monarhiju; tim će se potezom ovlasti Luja XVI. ograničiti. Kraljevska obitelj morala je napustiti Versailles i nastavlja živjeti u kućnom pritvoru u jednoj od palača u središtu Pariza. U lipnju 1791. neuspješno nastoje pobjeći, čime se bitno narušava povjerenje u ustavnu monarhiju. Glavna revolucionarna uprava odlučuje organizirati suđenje u kojem Luja XVI. proglašavaju izdajnikom i javno giljotiniraju 21. siječnja 1793. godine, a kraljicu – posljednjih tjedana života zatočenu u jednom drugom pariškom zatvoru – pogubit će 16. listopada iste godine, dok će im sin Luj preminuti u zatočeništvu 1795. godine u dobi od deset godina.

U ulozi Marije Antoanete (Snimila Renata Šamo)

U katalogu izložbe može se pročitati da se francuska monarhija upropastila i time što je pomagala Američku revoluciju (1775. – 1783.). Luj XVI. je, naime, u Sjevernu Ameriku poslao deset tisuća francuskih vojnika i ratnu flotu. Nastojao je pomoći američkim kolonistima, predvođenim Georgeom Washingtonom, u Ratu za neovisnost. Osim toga, pobunjenicima je posudio novac. Prema jednom izračunu, četvrtina francuskog duga je 1788. godine uzrokovana upravo tim ratom. Pobjeda američkih pobunjenika značila je, međutim, pobjedu Prosvjetiteljskih demokratskih ideja nad despotizmom i monarhijom, čime je Engleska oslabljena, ipak manje nego Francuska. U tom je kontekstu zanimljivo spomenuti još jedan eksponat s izložbe, vrč na kojem pri gornjem rubu piše: »U spomen na posjet Generala La Fayettea Sjedinjenim Američkim Državama 1824. godine«.

Promjene

Doista, 14. kolovoza 1824. godine, markiz de Lafayette doplovio je brodom Cadmus do otoka Statena u New Yorku, kao posljednji preživjeli general Kontinentalne vojske. Na inicijativu petog američkog predsjednika Jamesa Monroea (također jednog od Očeva utemeljitelja) narednih će 16 mjeseci u ulozi »Nacionalnog gosta« i u pratnji sina posjetiti 24 američke države, prešavši više od 6,000 milja. Susret će se također s Thomasom Jeffersonom na njegovu imanju Monticello, a posebnu će počast odati mentoru Georgeu Washingtonu, obišavši mu vječno počivalište na njegovu imanju Mount Vernon.

Pedeset godina nakon izbijanja oružanog sukoba trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi za političku i ekonomsku ravnopravnost s Britanijom, tijekom američke ture koja mu je omogućena i razvojem transportne mreže, najviše duž riječnih tokova, uvaženi će gost uvidjeti važne promjene u zemlji, uključujući njezino teritorijalno proširenje.

Izložba o Mariji Antoaneti otvorena je do sredine rujna, pa možda ju još stignete posjetiti uz obilazak Bratislave, koja to zaslužuje! Ako ne stignete, preporučila bih vam zapanjujuću biografiju Marije Antoanete iz pera Antonije Fraser, inače, udovice slavnog britanskog dramatičara i kazališnog redatelja Harolda Pintera. Prevedena je i na hrvatski jezik.

Povezane vijesti

• Kralj Giorgio 40 godina na modnome tronu
• PRIVJESAK KRALJICE MARIJE ANTOANETE prodan na dražbi za 36 milijuna dolara
• Deseci tisuća ljudi marširaju u Bratislavi za potpunu zabranu pobačaja