Ljubitelji i poštovatelji istarske tradicije u glazbi okupili su se u četvrtak navečer u Kinu Valli gdje je prikazan kratki dokumentarac "Naš kanat (ni)je lip" Noela Šurana i Rajka Bana. U predvorju je otvorena Šuranova izložba "Sopelica – metamorfoze" koja sadrži video radove, glazbene instrumente i popratne edukativne plakate, a sve to u sklopu programa Muzej u gostima. Oko postava izložbe pomogla je Gordana Trajković.

Pretenciozno, ali simpatično

Muzej o kojem je riječ je Etnografski muzej Istre, u čije je ime prisutne pozdravila ravnateljica Ivona Orlić koja je podsjetila da je Šuran već treću godinu s njima i svake godine napravi nešto posebno, specifično, drugačije, uvijek u njegovom stilu, u skladu s njegovom nekadašnim hobijem, a danas strukom a to je kanta. Ona je podsjetila da je Šuran i autor knjige "Naš kanat (ni)je lip" koju su već predstavljali, a sada je na red došao i film.

(Snimio Mladen Radić)

- Jako je lijepo spajati različite i umjetnosti i tradiciju i muzejsku djelatnost i kino, odnosno filmsku djelatnost i nekako smo sve to ovih godina uspješno povezivali, komentirala je voditeljica kina Nataša Šimunov.

Govoreći o izložbi Šuran je objasnio da mu je ravnateljica dala zadatak da napravi izložbu u određenom roku, a Šuran je razmišljao koja bi mogla biti tema, da se lako napravi, ali da bude efektno i da ipak ima veze s ovim istarskim instrumentima, te je odabrao sopelicu jer od nje ima najmanje svirača.

- I onda sam rekao - ja ću svih dokumentirati, svaki će reći nešto o tem instrumentu, svakega ću posnimiti kako svira, ča svira i tako dalje. Pa ćemo malo postimit kako se izrađuje taj instrument, ali meni je sopelica bila zanimljiva iz drugog razloga. To je jedan instrument ki je bi dosta ovako zapostavljeni na zadnjem mislu, kako zadnja rupa ga svirali, slikovito je poentirao Šuran.

Razni izrađivači, razni ljudi, koji su sve načine pristupali toj temi su je razvijali te je dokumentirao neke od tih promjena.

- Prvo to je instrument koji je svirao u duru, u tonalnoj glazbi, znači na početku je to bilo glazbalo tonirano, da bi kasnije, nadahnuti sopelama i instrumentima, ga malo rurificirali. Pa su mu prevrtali škulje i napravili ga da zvuči istarski, kao tijesan interval. I to nije bilo dosta.

(Snimio Mladen Radić)

I reka jedan izrađivač meni, svi istrijanski instrumenti su u paru, pa treba i sopelicu učiniti u paru pa je napravio sopelice dvojnice, kazao je Šuran koji je također napravio slične dvojne sopelice i pokazao kako zvuči. Kako mu je dojadilo svirati na sopelicu kao na frulu počeo je njurgati. To je jedna od tih metamorfoza koju je Šuran opisao riječima "pretenciozno, ali prije svega simpatično".

"Naš kanat (ni)je lip" je prirodan nastavak njegova istraživačkog rada, kojim autor dodatno proširuje iskustvo publike – omogućujući da se sadržaj ne samo čita, već i čuje i vidi. Polazeći od terenske građe prikupljene tijekom istraživanja, Šuran je ideju o filmu razvio paralelno s radom na knjizi, vođen željom da čitateljima približi autentične zvukove i prizore o kojima piše. Inspiraciju pronalazi i u osobnom iskustvu – još iz djetinjstva, kada je slušajući kante putem radija stvarao vlastite predodžbe o izvođačima, koje su se kasnije pokazale posve drugačijima od stvarnosti. Upravo kako bi izbjegao takav jaz između zamišljenog i stvarnog kod svoje publike, iz bogatog je materijala izdvojio i oblikovao nenametljiv, istoimeni film.

(Snimio Mladen Radić)

Autor i snimatelj filma je Noel Šuran, realizaciju potpisuje Rajko Ban, dok je stručni suradnik Dario Marušić. Film je producirao Etnografski muzej Istre, a objavljen je 2025. godine uz istoimenu knjigu.

Iza pola sata filma kojeg je publika mogla vidjeti Ban kaže da stoje možda i stotine sati materijala. Osnovna je ideja da to budu popratni kratki klipovi, gdje bi svaki na onaj način bio vezan a pojedinim poglavljima ili unutar knjige, no na kraju su napravili jedan "amalgam" za kojeg Ban kaže da je zapravo video uradak, a ne film. Taj video uradak namijenjen je servisima kao što je YouTube, a nisu išli za tim da ga prikažu na velikom platnu, u nekakvom "hramu filma", kako je rekao Ban komentiravši u šali da je ova projekcija čak i neka blasfemija, no izrazivši nadu da će publika uživati.

Dokumenti određenog vremena

- Zvuk je za YouTube, slika, i sve je onako sirovo, prirodno, kakvo jest. Ideja je bila da ništa ne diramo ili uljepšavamo kroz filtere, kaže Ban koji je ponekad snimao s mobitelom, "s nekom škatolom bezveznom", ponekad je imao diktafon koji s kojim se mogao snimati i video, ponekad čak i s malo boljim opcijama, no pravilno je zakjučio da se radi o "dokumentima određenog vremena".

(Snimio Mladen Radić)

Radi se o zanimljivom uratku, vrlo dinamičnom i dovoljno edukatvnom, ali koji opet podsjeća koliko je Istra bogata tradicijom, pogotovo kada se radi o glazbi. Ta tradicija se mijenja, ali ono što se dogodilo, dogodilo se. To bogatstvo napjeva i sviranja dio je ovog poluotoka, no, pored različitih definicija koje su se svako pojavljivale na ekranu, najljepše je bilo pratiti natpise gdje je pojedini klip snimljen, a to su gradovi, gradići, te neka sela i zaseoci za koje znaju samo oni koji dobro poznaju istarsku geografiju. Pa ipak, i u takvim mjestima, tradicija živi, ili je barem živjela s obzirom da su neki snimci stari skoro tri desetljeća.

Povezane vijesti

• ETNOLOGINJA IVONA ORLIĆ: Čim se autentičnost pretvori u predstavu nestaje čarolija
• Poznajete li tradicionalne običaje u Istri?
• Mladić iz Ipši uzdanica je istarske maslinarske, ali i vinske scene