"Dječak koji nije čuo"
Kristijan Modrušan sutra u pulskoj knjižnici: Predstavljanje slikovnice koja će približiti temu nagluhosti djeci
(Osobna arhiva)
Knjiga "Dječak koji nije čuo" Kristijana Modrušana bit će predstavljena u utorak, 2. lipnja u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula.
Ova stihopriča nastala je prvo kao kamišibaj priča za djecu, a kako se razvijala postala je spoj teksta, ilustracija, videa i glazbe, i uz prijevod na hrvatski znakovni jezik. Kristijan Modrušan (Pula 1984.), koji je već izdao i zbirku pjesama "Leptirov let", kroz svoje stihove u "Dječaku koji nije čuo" govori o odrastanju u čujućem svijetu. Ilustracije za priču izradila je Petra Pletikos (Pula 1989.), članica Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika. Urednica izdanja je Mihaela Jović-Karešin, voditeljica udruge Visoki jablani.
To je bio povod za razgovor s autorom.
Video s prijevodom
U utorak predstavljate slikovnicu, koja je u biti i snažno autobiografska, dojmljiva. Kada ste osjetili potrebu da to napišete?
- Odgovor na pitanje nije toliko vezan uz samu nagluhost, koliko je priča prirodno proizašla iz razgovora između mene i moje kolegice Petre Rajh, učitelljice u Talijanskoj osnovnoj školi "Giuseppina Martinuzzi". Htjeli smo pričom o uhu, odnosno dječaku koji nosi slušni aparat, približiti temu nagluhosti djeci nižih razreda njene škole, a ja sam tu priču proširio u "bajku o gluhom dječaku", kako bi ona - uz autobiografski element - najlakše doprijela do djece. Također, bitno je napomenuti da je priča u samom startu zamišljena kao "simbioza" teksta i ilustracija, ali u formi kamišibaja, budući da je kolegica inače majstorica kamišibaja, pa mnoge teme pripovijeda svojim učenicima kroz tu formu. Usto, priču smo objedinili u video s prijevodom na hrvatski znakovni jezik, za potrebe kamišibaj natječaja prije dvije godine. Dakle, priča je prirodno proizašla iz mog iskustva nagluhosti, a ja sam dodao "bajkoviti element" kako bi bila univerzalna.
U književnosti i nema previše slikovnica koji tretiraju takve teme. Što je bilo najzahtjevnije prilikom realizacije?
- Sama priča ustvari nije bila zahtjevna za pisanje, iako mi je to vjerojatno prva i zadnja stihopriča koju ću ikad napisati tj. ja sam primarno pjesnik, pa je napisati "proza u stihu", k tome još i bajku, bilo zahtjevno iz aspekta "fluidnosti" - hoće li djeca i odrasli "prepoznati" jednu takvu priču, koja nije ni poezija ni proza? Hoće li se moći poistovjetiti i reći: "Hej, pa to sam (bio/bila) ja!"
Kakav je bio put od ideje do realizacije?
- Evolucija same priče je potrajala evo zadnje dvije godine, jer je nastojim proširiti u što više medija (neki projekti su trenutno tek ideja, neki su u izradi, a neki gotovi): bajka, kamišibaj, video, znakovni jezik, slikovnica, pa uskoro (i naknadno, nadam se) kao audio-knjiga, slikovnica na japanskom jeziku i, možda, predstava za djecu.
Kyuo se predstavio kroz nekoliko medija i čujućima i gluhima, a napokon je tu, u ilustriranom izdanju, spreman da ga se prolista, pročita i gušta. Predstavite nam ga?
- Kyuo je spoj japanske i europske folklorne baštine, s time da je to u ovom slučaju jako općenit pojam, jer sam cijeli "blend" u potpunosti izmislio. Budući da je kamišibaj sam po sebi japanska tradicija, otud i ime Kyuo, a sama bajka nije smještena nigdje konkretno, stoga može biti "i naša i njihova". Kyuo (na japanskom zvuk, vibracija, eho) je gluhi dječak, koji dugo živi usamljen i izoliran "na vrhu prekrivenom vječnim snijegom", ali se - spletom okolnosti - usuđuje prekoračiti prag svog doma i zakoračiti u svijet druženja, komunikacije i dječje mašte.
Nekoliko frontova
Knjiga ima i snažnu poruku?
- Ako je jedna centralna poruka, onda je to da - iz mog osobnog iskustva - govor, čitanje i pisanje, pa shodno tome i socijalizacija u pretežno čujućem svijetu, nema cijenu, pogotovo za gluhe, kojima je tečna komunikacija s čujućima glavna barijera.
Bavili ste se i kazalištem.
- Samo nakratko, u kazalištu Dr. Inat. Bio sam "leteći" na jednu godinu, ali zato Pula i Istra imaju glumaca i glumica u svim kantunima i skidam im kapu na trudu, strasti i znanju. Inatovci će uvijek biti "moji", jer uostalom i Petra je "odrasla" u Inatovoj glumačkoj školi, tako da je Kyuova priča na neizravan način isprepletena i s kazalištem.
Planovi, programi, ideje?
- Zasad razrađujem "Dječaka koji nije čuo" na nekoliko spomenutih frontova, pa ćemo vidjeti gdje će je nove struje odnijeti.
