IZLOŽBENI POSJET FERRARi
Kako se Alphonse Mucha i Giovanni Boldini dive ženskoj snazi i ljepoti: Radovi dvojice velikana u gradu velebnih renesansnih palača
(Snimila Renata Šamo)
Grad i upravno središte istoimene pokrajine u regiji Emilija i Romanja na sjeveru Italije, Ferrara, općenito je prepoznatljiva po srednjevjekovnim i renesansnim građevinama među kojima se u središtu kao njezin simbol izdvaja zamak Estense ugledne i obrazovane obitelji d’Este, te katedrala posvećena gradskom zaštitniku sv. Jurju (također zaštitnik Engleske od XIV. stoljeća) s izdaleka uočljivim romaničko-gotičkim pročeljem i zvonikom.
Bogata kolekcija
Nazivaju je gradom velebnih renesansnih palača, u vremenu zamrznutih, među kojima se uvijek prvo spominje Palazzo dei Diamanti u jednoj od, tvrde, najljepših gradskih ulica, a ime duguje bijelo-ružičastim kamenim blokovima na pročelju – isklesanim u obliku dijamanata (navodno ih je više od osam tisuća). U njoj se nalazi sjedište Nacionalne galerije s bogatom kolekcijom pretežito radova slikarske ferrarske škole, nastalih između XIII. i XVII. stoljeća, no njezin prostor također privlači posjetitelje izvrsnim izložbama suvremenih i međunarodno priznatih umjetnika, pa je i mene ljubav prema (likovnoj) umjetnosti odvela u prvi moderni talijanski grad.
Potonju titulu stanovnici duguju vojnom inženjeru imena Biagio Rossetti, kojeg je 1484. godine pozvao Ercole I. d’Este radi novog urbanističkog plana. Njemu mogu također zahvaliti gradnju obrambenih zidina u dužini od devet kilometara kojima je grad čvrsto zaštićen, stoga ne iznenađuje da Rossettija smatraju jednim od najvažnijih talijanskih arhitekata. Premda je UNESCO cijelu povijesnu jezgru grada uvrstio u svjetsku baštinu 1995. godine, nerijetko se može čuti da je Ferrara jedna od najbolje čuvanih tajni u susjednoj nam državi.
Od ostalih zanimljivosti, kao sveučilišnoj profesorici, posebno mi je dojmljiv podatak da je 1391. godine ondje utemeljeno Sveučilište, a do danas se ponosi dvojicom najpoznatijih studenata, Nikolom Kopernikom i Paracelsusom. Osim toga, Torquato Tasso sedam je godina proveo u umobolnici u Ferrari, što je ovjekovječio francuski slikar Eugène Delacroixa, naslikavši velikog renesansnog pjesnika po kojem je i jedan gradski trg dobio ime.
Poznata po bogatoj umjetničkoj baštini, Ferrara je također rodno mjesto jednog od kultnih, ne samo talijanskih, redatelja – Michelangela Antonionija, pa ljubitelji filma posjećuju muzej njemu posvećen, za što će meni biti potreban povratak u Ferraru. Uvrštena među prve europske prijestolnice kulture, umjetnosti, politike i gastronomije, Ferrara privlači posjetitelje iz brojnih razloga, kao što su obilazak zamka Estense, uživanje u vožnji biciklom po gradu kojim danas neometano vladaju upravo biciklisti, druženje uz čašu izvrsnog vina u najstarijem vinskom baru na svijetu smještenom pored katedrale (navodno još od 1435. godine namjernici i slučajni prolaznici jedni drugima nazdravljaju upravo na toj adresi), posjet nekoj od izvrsnih izložbi – nije li vam dosta povoda da biste zaključili kako Ferrara uskoro zaslužuje vaš posjet? U svakom slučaju, Ferrara kao poznato srednjevjekovno trgovačko središte u delti rijeke Pad doista je doživjela procvat u renesansnom razdoblju u doba vladavine obitelji Este, no njezina je povijest prebogata i važna, štoviše, vrijedi ju istražiti, čak i ako niste stručnjak za povijest.
Velika je vjerojatnost da će vas neka od sjajnih izložbi odvesti onamo, baš kao što se meni nedavno dogodilo. Naime, u Palazzo dei Diamanti od ožujka su izloženi radovi dvojice majstora koji u svojim djelima neskriveno veličaju žensku eleganciju i ljepotu. Jedan je češki umjetnik Alphonse Mucha (1860. – 1939.) koji se proslavio u Parizu, dok je drugi Giovanni Boldini (1842. – 1931.), rođen u Ferrari, no većinu je života proveo također u neodoljivom Gradu svjetlosti, gdje je i preminuo.
Prepoznatljiva obilježja
Alphonse Mucha, svestrani umjetnik, bavio se slikanjem, fotografiranjem, izradom scenografije za kazalište, unutarnjim uređenjem, dizajniranjem nakita, a također je potpisivao ilustracije i plakate te još štošta drugo. Svojim je raskošnim stilom pridonio širem određenju novog pokreta Art Nouveau, pa su ga već pri prvom novinski vrlo popraćenom posjetu Sjedinjenim Američkim Državama (do kojeg je došlo uz pomoć barunice Rothschild) počastili laskavom titulom,,najvećeg dekorativnog umjetnika na svijetu", kako piše u najavi izložbe. Inače, u djelima novog (secesijskog) stila dominirala je valovita linija, uglavnom u obliku stabljike s cvjetovima i pupoljcima, a plošnost i stilizacija su mu dodatno prepoznatljiva obilježja. Nakon 1910. proglašen je, međutim, staromodnim pravcem, prolaznim trendom, da bi mu se umjetnici vratili, ponajviše zahvaljujući izložbi u New Yorku (MOMA) 1959. U novije će se doba koristiti pod oznakom psihodeličnog stila, uglavnom vrlo prihvatljivog za vizualno opremanje albuma rock i pop glazbe, te u suvremenom oglašavanju.
Mucha kao jedan od predstavnika tog "mladenačkog" stila naglašene dekorativnosti i asimetričnosti najpoznatiji je po plakatima za predstave slavne glumice Sarah Bernhardt, ali i onih na kojima su slabije ili nimalo poznate žene idealizirane ljepote, koji su također izloženi u Ferrari. Njegove modele senzualnih usana krasi i duga, valovita kosa dok svijet oko sebe promatraju sanjivim očima, a zbog njihova izrazito ornamentalnog prikaza stručnjaci nerijetko ukazuju na estetski utjecaj što ga je na autora morala imati skupina engleskih pjesnika, slikara i kritičara poznata kao predrafaeliti, pritom najčešće misle na Dantea Gabriela Rossettija (prevodio Dantea).
Jedna takva ljepotica odjevena u lijepu, izvezenu haljinu od svile, s neizostavnim ukrasima u kosi i neobičnim nakitom, našla se na njegovu reklamnom plakatu za čuveni pjenušac Moët 1899. godine, što je dodatno pridonijelo tome da Muchi ponude izdašan honorar za ukrašavanje jednog od triju K und K paviljona, onog Bosne i Hercegovine, na prestižnoj Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Prema jednom autoru, prije otvorenja izložbe umjetnik se otisnuo na putovanje tom nepoznatom zemljom kako bi ju istražio, pa je poslije ushićeno pisao o krajevima pod upravom Carstva kojem je pripadala i njegova domovina. Tragični događaji iz njihove povijesti nedvojbeno su ga podsjetili na sudbinu potlačenih ne samo u vlastitoj, već u svim slavenskim zemljama. No, Monarhija je dobro nagradila umjetnika da bi približno 48 milijuna pariških posjetitelja dobilo što jasniju predodžbu o spomenutom dijelu Balkana, odnosno da bi ga uspješno prikazao kao odličan "model za koloniju".
Na obali Seine postavljen je Bosanski paviljon prema zamisli češkog arhitekta Karela Páneka, po uzoru na specifičnu arhitekturu Bijele kule u Gradačcu (danas zaštićeni spomenik u BiH). Unutarnje dekoracije uglavnom potpisuje Mucha, a teme za velike prikaze na sva četiri zida gornjeg kata pronašao je u lokalnim pričama i legendama, dok je u izvješću objavljenom u američkom znanstvenom časopisu pisalo da Muchin rad ujedno zrcali povijesni napredak, između ostalog, umjetnosti, industrije, poljodjelstva i željezničkog prometa na bosansko-hercegovačkom teritoriju. Naime, umjetnik se potrudio veličati povijest, posebice kulturnu i vjersku raznolikost, Bosne i Hercegovine.
Bečka je uprava očito nastojala pokazati koliko je zamjetno napredovao nekoć nerazvijeni balkanski predio, njihovom zaslugom, svjesno pretvarajući Bosanski paviljon u manifestaciju vlastite političke moći. Zahvaljujući djelomičnoj obnovi, dekoracije što ih je s takvom svrhom izradio Mucha javno su izlagane od 1998. četiri puta, u Pragu, Beču, Montpellieru i Münhenu. Za naveliko hvaljeni rad na Svjetskoj izložbi u Parizu, a i zbog ostalih radova nastalih neposredno nakon nje, na vrhuncu slave, Mucha je nagrađen nekoliko puta, čak uglednim Ordenom Franje Josipa I. za neskriveni doprinos Monarhiji, što mu je dalo ozbiljan poticaj za prikazivanje slavenske povijesti i tradicije općenito, a to će uslijediti 1910. i trajati punih osamnaest godina.
Osim stručnog vrednovanja njegovih oko 150 izložaka (platna, crteža, fotografija, plakata i predmeta) u čak jedanaest sala, izložba u Ferrari donosi relativno cjelovit uvid u jednu dojmljivu biografiju, potvrđujući Muchino strastveno uvjerenje u spoznaju da ljepota i moć umjetnosti trebaju biti (is)korištene kao inspiracija za ljudski napredak, pridonoseći miru i jedinstvu među narodima.
Slavenski umjetnički san
Ime Alphonsea Muche prvi sam put pročitala prije tri desetljeća na panou jedne od najvažnijih baroknih palača u srcu Praga (jedinom službenom muzeju na svijetu isključivo s njegovim djelima), zvučalo mi je nekako španjolski, pa sam se prilično iznenadila saznavši da je riječ o umjetniku rodom iz Moravske, u djetinjstvu glazbeno nadarenom, koji će u potrazi za umjetničkom sudbinom rano napustiti dom. Svoje će likovno izražavanje, umjesto glazbenog, (ne)formalno testirati prvo u Beču, potom u Münhenu i naposljetku u Parizu.
Međutim, kao anglistici, posebno mi je zanimljiv njegov boravak sa suprugom u Sjedinjenim Državama između 1906. i 1910. (četiri je puta ondje boravio između 1903. i 1922. godine, čak se sprijateljio s Theodorom Rooseveltom i njegovom obitelji) radi zarade koja mu je nužna za njegov ključni nacionalni projekt. Tijekom drugog posjeta, primjerice, držao je utorkom posjećen tečaj na Ženskoj školi primijenjenog dizajna u New Yorku, dok je ubrzo nakon sklapanja braka u Pragu poučavao na Umjetničkom institutu u Chicagu.
Čikaški industrijalac Charles Richard Crane mu je izdašno financijski pomagao kako bi ostvario slavenski umjetnički san, ali ga je ujedno upoznao s Woodrowom Wilsonom, profesorom na uglednom Princetonu i pobornikom progresivnog obrazovanja s naglaskom na iskustvenom učenju i kritičkom mišljenju, te budućim 28. američkim predsjednikom, kojeg su kao profesora povijesti i političkih znanosti također uvelike zanimala istočnoeuropska pitanja. Zahvaljujući narudžbama u Sjedinjenim Državama, Mucha je prikupio određena sredstva, pa se obitelj 1922. odlučila vratiti u domovinu, gdje će ga angažirati na unutarnjem uređenju više važnih institucija, uključujući prašku Vijećnicu.
Nakon što mu je zemlja stekla samostalnost po završetku Velikog rata, dizajnirao je poštanske marke, novčanice i razna dokumenta za novu vlast. U duhu slavenske osviještenosti osamnaest se godina posvetio monumentalnom djelu, simbolično će ga nazvati Slavenska epopeja, ciklusu od 20 velikih platna kojima pripovijeda istinu o slavenskoj povijesti, a darovat će ga gradu Pragu odmah po završetku 1928. (u svibnju prošle godine bila su izložena u dvorcu u Moravskom Krumlovu, zahvaljujući unuku Johnu, osnivaču i predsjedniku Zaklade Mucha). Muchin je strastveni osjećaj za slavenstvo zacijelo proizašao iz rastućeg straha od fašizma 1930-tih, zbog čega su ga u tisku redovito nazivali reakcionarnim, pa ne iznenađuje zašto ga je 1939. Gestapo uhitio među prvima u Pragu. Tijekom ispitivanja obolio je od teške upale pluća, što je poslije nekog vremena dovelo do smrti, a svakako treba spomenuti da je bio oslobođen optužbi zbog kojih su ga mučili.
S druge strane, na istoj talijanskoj izložbi, četrdesetak radova (slikarskih platna, crteža i gravura) predstavlja Giovannija Boldinija uglavnom kao portretista "moderne žene", a svi su izloženi u trima salama u drugom krilu Dijamantne palače. Već na prvi pogled postaje očito da njegove žene pripadaju visokim, čak aristokratskim krugovima, što ukazuje na činjenicu da je Boldini bio tražen posvuda među (pre)bogatim naručiteljima. Prikaz mlade Olivije Concha de Fontecilla u polusjedećem položaju, odjevene u dekoltiranu, no u donjem dijelu raskošno nabranu haljinu od ružičaste svile, dopunjenu velikom ružom iste boje, itekako privlači pažnju, a nastao je 1916.
"Dama u ružičastom" istinsko je remek-djelo, otkriva umjetnikovu prepoznatljivu vještinu da se usredotoči na držanje ženskog tijela i izražajnost ženskog lica, ali pritom ne zaboravi na njezinu vitalnost i pokret, što postiže energičnim, iako kontroliranim potezima. Njegovo opredjeljenje da uglavnom prikazuje žensku gracioznost priskrbilo mu je titulu majstora ženske figure, izvrsnog ženskog portretista, čiji model lako poprima status ikone u epohi na prijelazu dvaju stoljeća. Štoviše, sasvim odgovara idealu ženstvenosti kakav je prevladavao u razdoblju fin de siècle.
Ljetni plan
Žena na njegovim platnima besprijekorno je elegantna, sofisticirana, emancipirana, nemirna, katkad ekscentrična – točno ju opisuju u službenom katalogu – pa se samopouzdano kreće pariškim ulicama i trgovima, kavanama, kazališnim ložama i koncertnim dvoranama.
Premda iskreno priznajem da sam prije izložbe vrlo malo, gotovo ništa, znala o Boldiniju, nakon uvida u njegov umjetnički stil nužno mi se nametnula usporedba sa slavnim hrvatskim slikarom Vlahom Bukovcem, čije se pariško razdoblje od 1877. do 1893. poklapa s Boldinijevim, jer je potonji najvećim dijelom živio u Parizu nakon 1871. godine, toj nenadmašnoj modnoj prijestolnici, stoga je njegova fascinacija ženskom odjećom i modnim dodatcima shvatljiva.
Bliski su mu prijatelji bili, između ostalih, Edgar Degas i Marcel Proust. Puno sam naučila također o tom virtuoznom umjetniku, važnom pripadniku društvene, umjetničke i književne scene u Parizu iz Belle Époque, pa sam ponovno zaključila da je posjet izložbi uvijek dragocjeno izvorište podataka, iskustava i razmatranja koja nam pomažu bolje shvatiti vlastito okruženje u prošlosti i napose sadašnjosti, otvarajući nam ujedno prostor za nadolazeće spoznaje.
Budući da je izložba, analizirana kao svojevrsni diskurs o (ne)prolaznoj ženskoj snazi i ljepoti, otvorena do 20. srpnja, možda još uspijete proširiti svoj ljetni plan posjetom Ferrari.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
