IZLOŽBA "RENESANSA U FERRARI" U PALAČI DIAMANTI
Prikaz nevjerojatne lokalne renesanse kroz najznačajniju tematsku izložbu u posljednjih sedamdeset godina u Italiji
Ercole de' Roberti "Giovanni II Bentivoglio e Ginevra Sforza", 1473-74 (Washington, National Gallery of Art, Samuel H. Kress Collection)
Za posljednjih godina vladavine vojvode Borsa d'Este u Ferrari između 1450. i 1471. u salonu rafinirane Palače Schifanoia nastao je ciklus fresaka prema ikonografskom programu dvorskog astrologa Pellegrina Priscianija. Lokalni majstori Francesco del Cossa i mladi, jedva devetnaestogodišnji Ercole de' Roberti bogato su oslikali svojevrsni sažetak ondašnje slike svijeta, detalje mikro-makrokozmičke povezanosti zemlje i nebeskog svoda te ciklus godišnjeg kretanja sunca po zodijakalnim znakovima i njima pripadnih planeta u odnosu na život i djelatnosti čovjeka.
Kuratori izložbe, Vittorio Sgarbi i Michele Danieli, dobro vide u tom salonu početak ferrarske renesanse, dostojan uvod u sjajnu postavu i njihov prikaz jedne nevjerojatne lokalne renesanse pa upečatljivu i bogatu izložbu (više od stotinu eksponata) smatraju najznačajnijim tematskim prikazom posljednjih sedamdeset godina u Italiji. Osim što je izložba postavljena u Palači Diamanti (koja je čitavo desetljeće bila zatvorena nakon potresa 2012. godine), ovim otvorenjem predstavljena je i obnova zgrade koja spada u vrh sekularne arhitekture talijanskog quattrocenta. Izložba se može razgledati u Palači Diamanti do 19. lipnja.
Dostojni nasljednici velikih majstora prijašnje generacije
Ercole de' Roberti (1450 – 1496) nije bio nesklon vinu kako to formulira Giorgio Vasari - umro je u najboljim godinama i za relativno kratkog života ostavio uvjerljiv opus. Već tridesetih godina prošloga stoljeća veliki Roberto Longhi kreira izraz Officina Ferrarese i Ercola stavlja uz bok Leonarda, dok još krajem 19. stoljeća Bernard Berenson prepoznaje njegov značaj u kontekstu toga vremena, u prvom redu kao učitelja Lorenza Coste (1460. - 1535.) i njih zajedno kao dostojne nasljednike velikih majstora prijašnje generacije poput Mantegne, Cosme Turae, Boccaccio Boccaccina i Perugina.
Stvaralaštvo Ercola može se pratiti na više od dvadeset eksponata pristiglih iz svjetski poznatih muzeja: diptih Giovanni II. i Ginevre Bentivoglio iz Washingtona u katalogu registriran Longhievim citatom kao "najljepši portret talijanskog quattrocenta" inspiriran je dvojnim portretom Piera della Francesca iz Firence, diptih vojvotkinje Eleonore d'Aragona "Sakupljanje mane i ustanova euharistije", prvotno vjerojatno dolazi iz jedne ferrarske crkve, a originalna duhovita slika "Porzia i Bruto" iz Kimbel muzeja Forth Worth s najfrivolnijim ženskim likom izložbe samo su najpoznatije iz čitavog snopa.
Lorenzo Costa isto tako ne zaostaje kvalitetom i količinom radova: "Bijeg Argonauta iz Colchide" (Thyssen-Bornemisza, Madrid); "Poklonstvo Kraljeva" ( Lyone); "Sveta obitelj" (Muzej Toledo, Ohio), slika iz njegovih ranih mantovanskih godina; "Veronika" (Louvre); "Portret Kardinala" (Minneapolis) koji se u Italiju vraća nakon dva stoljeća, slika prvotno iz crkve San Silvestro gdje je deset godina kasnije Costa i sahranjen...
Kulturom, umjetnošću i filozofijom transregionalno povezali vlastiti teritorij
Ne začuđuje da Giorgio Vasari veliku sliku Gospe za obitelj Rossi iz 1492. (danas u bolonjskoj katedrali Svetog Petronija) opisuje kao "najbolje djelo i najslađa maniera od bilo koje druge što je ikad napravio". Costa i de' Roberti na izložbi su okruženi njihovim genijalnim čuvenim majstorima s kojima tijekom posjete u četrnaest dvorana palače diskretno vode dijalog...
Autori u katalogu tematiziraju i "tekuću priču" vodene povezanosti Mantove, Bologne i Ferrare, mreže gradova, rijeka, prirodnih i umjetnih kanala, laguna, malih pristaništa slatkovodnog prometa sve do Padove i Venecije koji protagonistima izložbe nisu bili nepoznati, pa Sgarbi na konferenciji za novinare u trajanju od čak dva i pol sata nanovo citira Longhija koji još sredinom prošlog stoljeća "lansira" izraz "Padania", politički programatski naziv kojim već tridesetak godina ravnicu sjeverne Italije lokalni separatisti "Sjeverne Lige" nastoje odvojiti od ostatka zemlje.
Renesansa i njezini protagonisti kao jedno od ključnih poglavlja bogate talijanske povijesti jedinstvenom kulturom, umjetnošću i filozofijom su transregionalno povezali vlastiti teritorij, da bi po Europi potom u slijedu nakon "Internacionalne gotike" proširili dolce manieru sve do Praga, Pariza (Fontainebleaua) Nürnberga, Flandrije, a neoplatonizam sve do Cambridgea...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
