Po prvi put u dugoj povijesti kršćanstva, koliko je poznati, Sveto trodnevlje, crkveni obredi vezani uz Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće, obavljeni su ili će se to učiniti u praznim crkvama, bez vjernika, zbog pandemije koronavirusa. Danas je Velika subota, sutra Uskrs, koji će se slaviti uglavnom u domovima. Ovaj prilog hommage/počast je velikom kršćanskom blagdanu

Jedan rimski vojskovođa pripremao se za odlučujuću bitku, pa mu je, prema njegovu mišljenju, bila potrebna pomoć bogova. Na nebu je ugledao svjetleći križ i riječi: "U tom ćeš znaku pobijediti". Postavio je taj znak na svoju ratnu zastavu i otada je pobjeđivao, sve dok godine 324. nije postao vrhovnim vladarom Rimskog Carstva. Junak priče je Konstantin Veliki.

Od tog vremena kršćanstvo postaje priznatom religijom u Carstvu, raste njen ugled, popularnost i moć, a križ postaje simbolom kršćanstva. Križem se ukrašavaju crkve, podižu se na javnim mjestima i u domovima, a milijuni ljudi nose ga oko vrata. Crux, što u prijevodu znači kolac, stup ili križ, najrašireniji je i najprepoznatljiviji simbol kršćanstva. Razapinjanje na križ kao "najužasnijega i najstrašnijega oblika smrti", kako je zapisao Ciceron, izmislili su Feničani. S vremenom se način mučenja na križu usavršavao – od jedne grede do križa koji je danas poznat kao simbol Isusove muke. Kaznu razapinjanjem u Rimu ukinuo je 337. godine upravo car Konstantin u znak poštovanja prema Isusu Kristu.

Tijekom prva tri stoljeća kršćanstva simbol križa prikrivao se drugim formama: sidro, svastika, grčka slova (T, X, P), krug i dr.); bio je to crux dissimulata, prikriveni, kamuflirani križ. Od 6. stoljeća njegov oblik poprima mnoštvo oblika i funkcija.

Čudan je povijesni put prastarog simbola svastike, kukastog križa. U slučaju svastike nepobitna je mudrost: ne čini simbol zlo, već zlo čine ljudi. Svastiku, koju je za sva vremena okužio nacizam, koristile su mnoge kulture tijekom tri tisuća godina: predstavljala je život, Sunce, moć i snagu, sreću. Nacisti su taj drevni simbol dobra i sreće oskvrgnuli i više nigdje nije poželjan. Na sličnome su tragu vitezovi-križari, koji su u križarskim vojnama i pohodima na svojim zastavama i štitovima nosili Kristov monogram (X, P), kada su pod tim znamenjem radili mnoga sramotna djela.

Draguć, jedina župa Sv. Križa u Istri

Prigodom blagdana Uskrsa, koji Katolička crkva slavi sutra, pod neobičnim okolnostima pandemije, kada crkve neće biti pune vjernika, prisjećamo se crkava Sv. Križa u porečkoj i pulskoj biskupiji, Kalvarija i Raspela.

Od brojnih župa, samo jedna za patrona ima Sv. Križ, ona u Draguću, koja se spominje u 15. stoljeću. Ovo jednobrodno svetište u više je navrata dograđivano, a uz nju u Draguću su još crkve Gospa od Ružara (1641.), Sv. Elizeja na groblju iz 12. stoljeća i Sv. Roka, koja je sagrađena početkom 15. stoljeća.

U općini Gračišće postoji naselje Sv. Križa s istoimenom crkvom, koja je sagrađena 1906. godine na mjestu ranije, od koje je sačuvan glagoljski natpis iz 1594. godine. Crkve Sv. Križa nalaze se na groblju u Kožljaku, Butonigi, Prapoću kod Buzeta (1784.), Rovinju kod nekadašnjih vratiju Sv. Križa, u Rogovićima kod Tara, kod Tinjana (13. stoljeće) i u Brestu na Ćićariji, podignuta u 17. stoljeću na mjestu ranije.

Ona u Vodnjanu, izgrađena 1468. godine, bila je sjedište Bratovštine bičevalaca (flagelanata), koji su se ritualno samokažnjavali na javnim mjestima bičevanjem do krvi, po uzoru na muke koje je prošao Isus. Kod crkve bi stala kočija s pulskim biskupom i pratnjom kada bi došao u pohode "cvjetućem gradu", Vodnjanu. Pulski biskupi sklanjali su se u vrijeme epidemija kužnih bolesti upravo u Vodnjan, koji nikada nije bio pogođen zarazama.

Sve istarske Kalvarije

Kalvarija, prema latinskom calva: gola lubanja, ili Golgota, brežuljak je kraj Jeruzalema na kojemu je prema novozavjetnom zapisu razapet i umro Isus Krist. Općenito, simbol je patnji i ispaštanja. U evanđelju po Mateju čitamo: "Kad stigoše na mjesto zvano Golgota – što znači lubanja – dadoše mu da pije vino, pomiješano sa žuči. On okusi i ne htjede piti. Tada ga razapeše i kockom razdijeliše među se haljine njegove… Zajedno s njim razapnu dvojicu razbojnika: jednoga s desne strane, a drugoga s lijeve (Mt, 27 33-38)".

Od ranobaroknoga doba, Kalvarije se kao postaje križnoga puta uređuju u prirodi, simboličnog niza od četrnaest postaja koje slijede naraciju Kristove muke. Pobožnost križnoga puta (via crucis, via dolorosa) ima korijene u 4. i 5. stoljeću kada su hodočasnici u Jeruzalemu častili mjesta Isusove muke. Za one koji nisu mogli u Jeruzalem, franjevci su u 12. stoljeću podizali križne putove po Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Pobožnost se proširila po cijelom svijetu.

U Istri su Kalvarije podizane u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Rijetke su u obalnom dijelu, česte u središnjem dijelu Istre. Može se reći da gotovo svako veće mjesto u središnjoj Istri ima svoju Kalvariju: Beram, Boljun, Gračišće, Kringa, Paz, Pazin, Sv. Petar u Šumi, Tinjan, Žminj. Kalvarija u Žminju (Krist na križu, u podnožju s lijeve strane majka Marija, s desne Marija Magdalena), podignuta 1728. godine, rad je padovanskog kipara Angela De Puttija. Impozantna Kalvarija, s postajama križnoga puta i osmerokutnom kapelicom, nalazi se na brežuljku iznad Pazina. Spominju se godine 1764., kada je završena barokna rekonstrukcija pazinske župne crkve sv. Nikole, pa 1837. i 1860. Te 1860. godine sagrađena je u historicističkom slogu kapelica prema projektu arhitekta Giuseppea Antonija Ciprijanija.

Na brdu Kalvarija, kod Pićna, nalazi se romanička crkvica sv. Mihovila iz 13. stoljeća. Izgrađena na vrhu brda, njen prirodni belvedere nudi neometen pogled na okolna područja. Ovaj lijepi pogled 1999. godine obogaćen je kamenom skulpturom Obitelj, talijanskog kipara Nane Zavagnoa. Sedam je Kalvarija podignuto u središnjoj Istri: na brežuljku kod Boljuna, 1914. godine; riječ je o tri kamena križa. Nešto dalje od središta Tinjana, uz romaničku crkvicu sv. Križa iz kraja 13. stoljeća, podignuta je 1894. godine, a ona u Svetom Petru u Šumi, jedna od najljepših u Istri, 1880. godine. Oko 1856. godine podignuta je Kalvarija u Gračišću, dvadeset godina kasnije u Kringi, 1885. godine u Pazu, te 1901. godine u Bermu.

Raspela, vrijedna sakralna baština

U troimenoj župnoj crkvi u Lanišću (sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile) nalazi se vrlo vrijedno gotičko drveno raspelo iz početka 15. stoljeća, naturalistički obrađeno. Postavljeno je po sredini apside u žarištu svih silnica crkve. Ubraja se u najvrjedniju istarsku srednjovjekovnu baštinu. Po završetku gradnje laniške crkve, 1927. godine, počinje i obnova crkve sv. Justa u Trstu. Lanišćani su to iskoristili i za 10 tisuća lira kupili mramorni barokni oltar i ovo vrijedno raspelo.

Raspelo iz pulske katedrale Uznesenja Marijina, što potječe iz 13. stoljeća, bilo je među izlošcima na izložbi "Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost" 1999. godine u dvorani pape Siksta V. u Vatikanskim muzejima. Tom su prigodom tiskana dva plakata, a na jednom je bio motiv pulskog raspela. Godine 1999. u splitskom Konzervatorskom odjelu predstavljeno je drveno raspelo iz Eufrazijeve bazilike koji se četiri godine restaurirao. Gotizirano romaničko drveno raspelo tada je dobilo gotičke crte. Obnovljeni gotički izgled Raspetoga zadivljuje monumentalnošću: romanički Christus triumphans postao je gotički Christus dolens, trpeći Krist. Porečko raspelo je jedinstveno, uz onoga u Galižani, Balama, Gračišću i u pulskoj katedrali.

Na zidu u srednjoj apsidi crkve sv. Eufemije (Fumije) u Gračišću, iz 1383. godine, visi čuveno drveno romaničko raspelo iz 13. stoljeća. Nekad je stajalo na sjevernom zidu jednobrodne gotičke kapele pićanskih biskupa u središtu Gračišća. Na velikom drvenom raspelu je tijelo naravne veličine. Izdužena asketska bradata glava nagnuta je na desnu stranu, a duga smeđa kosa u pramenovima pada po ramenima. Iznimno umjetničko djelo naše pasionske baštine, koje je predstavljalo hrvatsku sakralnu umjetnost na velikoj izložbi u Parizu 1971. godine. U tristo godina starom franjevačkom samostanu (izgrađeno 1702. godine), koje je stradalo u velikom požaru 1802. godine, pravim je čudom iza vatrene stihije ostalo neoštećeno raspelo. Zbog neobične sudbine, vjernici su ga nazvali čudotvornim raspelom.

Barbanski križ s atributima Isusove muke

Liturgija i pučki običaji korizme razvili su raznolike oblike pasionskog izraza, primjerice, križevi sa svim atributima Muke. Takav križ nalazi se u barbanskoj župnoj crkvi sv. Nikole. Pijetao na vrhu križa podsjeća na Isusove riječi Petru: Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti. Natpis INRI kratica je latinskog teksta: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Svjetiljka i baklje na križu spomen su na uhićenje Krista, kalež evocira Kristovu molitvu na Maslinovoj gori, tu je i trnova kruna, stup za bičevanje, konopci i ljestve za skidanje s križa. Sva ova zbivanja sjedinjuje drvo križa na kojem su postavljeni pijetao i oruđe muke.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam