Povjesničar dr. Darko Dukovski istražio je, napisao i objavio 1997. znanstveni članak "Zdravstvene i higijenske prilike u Istri 1900.-1950.", iz kojeg prenosim bitnije i zanimljivije povijesne činjenice.

Najveći problem predratnog razdoblja, ali i kasnije, u Istri bila je stalna nevolja s pitkom vodom. Seljani su često bili prisiljeni piti vodu iz lokvi gdje se napajala stoka. Otuda i česte epidemije crijevnih zaraznih bolesti. Zdravstvene prilike bile su više nego ispod minimalnog standarda. Kvaliteta života većine istarskog, posebice ruralnog stanovništva, bila je na vrlo niskoj razini.

Bez pomoći liječnika, koji su ordinirali samo u većim gradovima, seosko stanovništvo bilo je prinuđeno pribjeći nekim starim načinima liječenja, koji nisu imali puno veze s medicinom. U ruralnim sredinama još uvijek su na cijeni bili travari. Ponekad, kad ni to nije pomoglo, stanovništvo se obraćalo štrigama i štrigunima i prepuštalo njihovim vradžbinama.

U vrijeme Italije Istra se svrstavala uz najsiromašnije njene pokrajine, osuđena na puko preživljavanje, a i ono je mnogo puta dolazilo u pitanje. Najbolji pokazatelj vrlo niskog stupnja higijenskih, zdravstvenih uvjeta jest i velika smrtnost, pogotovu novorođene djece. Stopa mortaliteta od čak 23,3 promila, Istru je stavila na treće mjesto u Italiji. Godine 1924. situacija će se malo popraviti iako će još uvijek stopa mortaliteta biti visoka. Istra će među svim tzv. novim provincijama biti na drugom mjestu po mortalitetu, iza zadarske provincije sa 17,7 promila. Iako se na njenom teritoriju nisu vodile ratne operacije, Istra je demografski bila uništena, kako zaraznim bolestima, poput španjolske groznice, malarije i tuberkuloze, tako i nasilnim migracijama tijekom rata u unutrašnjost monarhije. Bila je pokrajina najviše zahvaćena tuberkulozom, od koje je čak 3,1 posto stanovništva umiralo. Prva je bila i po smrtnosti dojenčadi, a visok postotak bio je i umrlih od tifusa, dizenterije i malarije, tipičnih bolesti nerazvijenih krajeva.

Posebno teška situacija bila je u vodoopskrbi istarskih sela i mjesta, zbog čega su zdravstvene i higijenske prilike bile izrazito loše. Često su u vrijeme velikih suša, korištene lokve koje su se inače koristile kao pojilišta za stoku. 

Jedna od nepovoljnih činjenica u cjelokupnom radu na poboljšanju sanitarnih uvjeta u Istri bila je relativna velika nepismenost istarskog stanovništva. Trebalo je ponajprije opismeniti stanovništvo, a potom ga educirati. Međutim, taj proces je u Istri bio relativno dugotrajan, tako da tek krajem tridesetih možemo vidjeti i prve plodove zdravstvene i higijenske edukacije.

Ako se u dvadesetim godinama moglo govoriti o posljedicama rata, iako ratnih operacija u Istri nije bilo, kao uzroku nepostojanja socijalne politike i nemogućnosti zbrinjavanja socijalno ugroženih osoba, tako se tridesetih provlači kroz brojne izvještaje konstatacija da je nemoguće stvoriti konzistentnu socijalnu politiku zbog "loše volje" (cativa volonta) odgovornih ljudi.

Bolesti koje su u Istri znale često biti značajnim čimbenikom njezine depopulacije svakako su malarija i tuberkuloza. Prvih poratnih godina u Istri je izbila epidemija malarije. U porečkom kotaru postotak oboljelih varirao je od 6 do 9 posto. Bile su zahvaćene gotovo cijele obitelji i to u vrijeme najintezivnijih poljskih radova. Samo između Poreča i Vrsara zabilježena su 2.492 slučaja. Za neke se regije smatralo da su čak 4/5 stanovništva zaražene. Bio je osnovan i poseban odbor protiv malarije, Comitato antimalarico, koji je dosta učinio na zaštiti stanovništva dijeleći kinin i sjekući raslinje koje je pogodovalo razmnožavanju komaraca. Unatoč svemu, epidemija je izbila s jeseni na zimu 1932. godine na području Novigrada i ušća Mirne.

Najugroženija područja u Istri bila su na Labinštini i Poreštini. Epidemije malarije bile su toliko jake da je prijetila opasnost širenja. Međutim, sustavnim radom antimalarijskog odbora, na čijem je čelu bio Mauro Gioseffi, epidemiolog rođen u Pazinu (1879.-1951.), do kraja dvadesetih situacija se znatno popravila.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam