Premanturka rođena u Puli 24. travnja 1924., Rossana Rossanda bila je novinarka, književnica, prevoditeljica, zastupnica u talijanskom parlamentu, te osnivačica lista komunističke partije Italije "Il Manifesto". Kao vrlo mlada, sudjelovala je u partizanskom pokretu u Italiji te potom bila militantni član Komunističke partije Italije (PCI)

U Rimu je u dobi od 96 godina umrla Rossana Rossanda, Premanturka rođena u Puli, talijanska novinarka koja će ostati upamćena u Italiji po mnogočemu. O njezinoj smrti izvijestio je u jednom tvitu direktor talijanskog ljevičarskog dnevnog lista Il Manifesto, novine koju je Rossanda osnovala prije više od pola stoljeća. Novinarka, spisateljica i intelektualka, Rossana Rossanda rođena je u Puli 1924. godine. Za vrijeme fašizma u Italiji se kao vrlo mlada djevojka i antifašistkinja tijekom Drugog svjetskog rata pridružila Pokretu otpora i nakon rata postala članicom PCI-a (Partito Comunista Italiano). Nedugo potom ju Palmiro Togliatti, vođa talijanskih komunista, imenovao glavnom i odgovornom za kulturnu politiku Komunističke partije Italije, a 1963. godine prvi je put izabrana u Talijanski parlament - Camera dei Deputati.

Razlaz s Partijom

Ubrzo, međutim, Rossanda počinje zauzimati snažne kritičke stavove prema "real socijalizmu" SSSR-a i sovjetskog bloka. Na tragu masovnih studentskih prosvjeda 1969. godine, zajedno sa suradnicima, osniva časopis Il Manifesto koji dvije godine kasnije postaje dnevni list. Novine su to koje se u potpunosti uklapaju u komunistički tabor, no zauzimaju tada suprotne stavove u odnosu na ideološku liniju PCI-a. Konačni razlaz Rossande i PCI-a dogodio se 1969. godine nakon njene snažne osude sovjetske invazije na Čehoslovačku. I kao novinarka i kao spisateljica, Rossanda je uvijek veliku pozornost pridavala radničkim pokretima i feminističkim borbama. S izdavačkom kućom Einaudi je 2005. godine objavila autobiografiju "Djevojka prošlog stoljeća".

O toj knjizi reći će: "Ovo nije povijesna knjiga. To su sjećanja koja zapisujem kada vidim da me netko sumnjičavo pogleda na ulici, ili pita: zašto ste bili komunist? Zašto kažete da jeste komunist? Što mislite raditi sada, bez stranke, bez ureda, uz novinu koja više nije vaša? Je li to samo iluzija za koju se tvrdoglavo držite? Svako malo netko me nježno zaustavi i kaže: "Bili ste legenda!" Ali tko želi biti legenda? Ja ne. Legende su projekcija drugih ljudi, tako te drugi vide. Ja nemam veze s tim. Stvara mi nelagodu. Nisam nikakvo ime na nadgrobnom spomeniku, izvan svijeta i vremena, ali se i dalje borim s jednim i drugim".

Izjave sućuti

Pojavljuju se, na društvenim mrežama, mnoge izjave sućuti iz svijeta politike i novinarstva. "Oproštaj od Rossane Rossande, djevojke prošlog stoljeća. Naučila nas je vrijednosti neslaganja i kritičkog razmišljanja. Ostavlja nam veliko nasljeđe: kultura i politika se nikada ne mogu promatrati razdvojeno, a individualne slobode, socijalna pravda i jednakost sazrijevaju zajedno", piše Nicola Zingaretti, tajnik talijanske stranke PD.

Talijanski Ministar gospodarstva Roberto Gualtieri piše: "Partizanka, intelektualka s gorljivim kritičkim duhom, uvijek angažirana u politici. Nedostajat će nam njen lucidan, nikad konvencionalan pogled na svijet. Zbogom djevojko prošlog stoljeća!"

Iako na suprotnoj strani političkog spektra, javio se i bivši premijer Silvio Berlusconi koji je rekao, između ostalog, da želi odati počast uspomeni na Rossandu iako su njezina politička uvjerenja bila daleko od njegovih. - To me nije spriječilo da cijenim, čak i putem osobnog poznanstva, njezinu kulturu i kritički duh, kazao je Berlusconi.

Andrej Bader: Nikada se nije vratila u Pulu ili Premanturu

Pulski povjesničar Andrej Bader je osvrnuvši se na život i porijeklo Rossane Rossande kazao da je njezin otac bio poznati pulski javni bilježnik, uvjereni fašist koji je u tu stranku ušao iz ideoloških uvjerenja, a ne iz nužnosti ili da bi imao kakvih partijskih pogodnosti. Prema Baderovim riječima on si je u prezime Rosanda dodao još jedno „s“, premda je jako dobro znao da to prezime potječe od udovice Rozi Slipšević. Kćerku Rossanu otac je 1930. godine poslao na školovanje u Veneciju, a zatim na studij u Milano. Nikada se više nije vratila u Pulu, niti u Premanturu.

Jednom prilikom na pitanje o porijeklu i zavičaju odgovorila je: "Što biste htjeli da znače korijeni? Ne mislim na to. Pravi identitet je onaj kojeg netko izabere. Ostalo je slučaj. Ne idem u Pulu već toliko godina, ne uspijevam ih niti pobrojati. Sjećam se mora u Istri. Nekih malih otoka s divljim narcisima i divljim kunićima, (njena obitelj bila je onomad u vlasništvu otoka Ceje i Fenere). Nedostaje mi to stalno promjenjivo more kao i nestati na suncu Mediterana. Ali ne osjećam nostalgiju. Nijedna nostalgija nije tako jaka, da je sjećanje ne bi moglo zamijeniti. Svako toliko pogledam poneku sliku iz tog svijeta i iz tog vremena. Mog oca i majku. I mislim da sam usprkos svega dio njih, kao što su i oni dio mene.“

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• Glas Istre je Istra
• Napustio nas je doktor Leo Kovač: CIJENJENI PULJSKI LIJEČNIK I PRIJATELJ SVOJIH PACIJENATA