UZ 22. LIPNJA

ZAVIČAJNI ANTIFAŠIZAM Iz pulskog stradarija izbacili jugoslavenske, ostavili Tita i istarske antifašiste

Dok se diljem Istre, gotovo u svakom gradu, nalazi ulica koja nosi naziv po 43. istarskoj diviziji, njezinog komandanta Save Vukelića nema gotovo nigdje * Pukim spletom okolnosti u Puli ostaje Karlo Rojc

| Autor: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Vladimir Kapuralin

Vladimir Kapuralin


Istra i Kvarner se s pravom smatraju hrvatskim regijama koje su sačuvale sjećanje na antifašističku baštinu i tekovine Narodno-oslobodilačke borbe (NOB), čiji dan obilježavamo danas, 22. lipnja, kada je 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Vrijednosti nekog društva ili zajednice najprije se vide na takozvanom pojavnom nivou, točnije u nazivima ulica, trgova, ustanova. Kada je o Istri riječ, do masovnog brisanja nazivlja, pa i rušenja spomenika koji podsjećaju na partizansku borbu ovdje nije došlo kao u velikom dijelu Hrvatske početkom ratnih 90-ih. Međutim, nekih je promjena na tom polju ipak bilo.

Prvomajska i Omladinska

U priči o antifašističkoj baštini posebno je zanimljiv slučaj najvećeg istarskog grada, Pule, gdje je gotovo tri desetljeća gotovo neprikosnoveno sve donedavno vladao IDS koji antifašizam drži kao jednu od svojih glavnih programskih odrednica. Početkom 90-ih gradske vlasti Pule mijenjaju gotovo cjelokupan stradarij. Ne može se reći da duh vremena nije okrznuo i Pulu jer se mijenjaju svi nazivi koji podsjećaju na socijalističko razdoblje. Na primjer, Prvomajska postaje Ulica Sergijevaca (što je stari naziv iz predjugoslavenskog razdoblja), iako su upravo na početku ove ulice u prvomajskim prosvjedima 1920. poginula četvorica radnika na koje su karabinjeri otvorili vatru, o čemu svjedoče i oštećenja na Slavoluku. Omladinska pak mijenja ime u Radićevu ulicu.

Nestaje i sve što se veže za Jugoslaviju ili druge južne Slavene, pa tako nema više ni Beogradske ili Njegoševe ulice. No, kako smo rekli, partizani u Puli nekako "preživljavaju" vrijeme krvavog raspada Jugoslavije i rata sa Srbima. Ali, ne baš svi. Točnije, Srbi i drugi nehrvati partizani zauvijek odlaze iz pulskog stradarija. Na primjer, Ulica Petra Drapšina postaje Ulica Starih statuta. Ostaju, dakle, samo Hrvati, ali opet ne baš svi. Zapravo, ostaju samo istarski antifašisti, dakle Hrvati i Talijani, pa tako zbog tog zavičajnog kriterija bez svoje ulice ostaje i jedan Marko Orešković.

gg

Novo doba nije preživio ni najpoznatiji partizanski zapovjednik za vrijeme Drugog svjetskog rata u Istri, Savo Vukelić, prvi ratni komandant 43. istarske divizije, general-pukovnik i narodni heroj koji je 1974. godine sahranjen u Aleji velikana u Beogradu. Po njemu se u Puli nekad zvao Dom mladosti, danas Dom sportova "Mate Parlov". I dok se diljem Istre, gotovo u svakom gradu nalazi ulica koja nosi naziv po 43. istarskoj diviziji, njezinog komandanta nema gotovo nigdje. Osim u Rijeci, pronašli smo njegovu ulicu u Poreču i bistu u Pazinu, u Parku istarskih velikana.

Postoje iznimke od ovog pravila, ali do kojih je došlo pukim spletom okolnosti. Devedesetih godina u Puli Obala maršala Tita postaje Riva, a Titovo ime dobiva obližnji park gdje se danas nalaze biste antifašista, ali samo istarskih. Društveni centar Rojc, nekada kasarna JNA, nosi isto ime kao i za vrijeme Jugoslavije, po narodnom heroju Karlu Rojcu. Nakon odlaska JNA, u kasarnu se smještaju brojni prognanici i izbjeglice iz Hrvatske i Bosne. No, poslije u ogromno zdanje ulaze razne udruge i tu mimo vlasti sami organiziraju svoj rad, kulturne i druge aktivnosti. Stari se naziv i dalje koristi. S vremenom Grad mora prihvatiti novonastalu skvotersku situaciju u Rojcu i na neki je način ozakoniti i uvesti neke regule u rad najveće zgrade u gradu gdje danas djeluje stotinjak udruga. U takvim konfuznim okolnostima, ali i zahvaljujući onima koji su naselili Rojc, među kojima dominiraju baš pobornici antifašističkih vrijednosti, ime poginulog partizana iz Banja Luke je ostalo.

Gorlatov stradarij

Karlo Rojc potječe iz obitelji slovenskih doseljenika u zapadnu Bosnu. Bio je jedan od organizatora ustanka u svom kraju, a poginuo je braneći partizansku bolnicu od četničkog napada. I on je imao ulicu u Banja Luci gdje je 90-ih također provedeno preimenovanje ulica, pa i onih koje su nosile imena po antifašistima. Kriterij je bio sljedeći: partizani Srbi ostaju, svi ostali nestaju iz grada, a pritom još u gradski stradarij ulaze četnički komandanti. Isti oni od čije je ruke poginuo, recimo, dr. Mladen Stojanović, koji po ovom neobičnom antifašističkom kriteriju još uvijek postoji u Banja Luci i Karlo Rojc kojeg tamo više nema. Zapravo, nema ga više nigdje, osim u Puli.

gg

Vladimir Kapuralin, predsjednik pulskog SRP-a, kaže da su u pulski stradarij iz 1993. preuzeti mnogi nazivi stradarija iz 1923., 1937. i 1940. godine, dakle, tvrdi, iz razdoblja fašizma na ovim prostorima čiji je autor Achille Gorlato.

- Umjesto Obale maršala Tita dodan je Titov park s bistom Josipa Broza na kojoj piše samo "državnik", odnosno "statist" bez navođenja titule ili neke druge uloge, navodi Kapuralin. Pločica je, podsjetimo, nedavno iščupana i, prema tvrdnjama iz Komunalne palače, bačena u more.

Osim navedenih ulica kojih više nema, Kapuralin nabraja i bivši Trg revolucije te ulice Božidara Adžije, Ognjena Price i Vitomira Širole Paje, dok je Bulevar Borisa Kidriča preimenovan u Arsenalsku ulicu. "Carinski gat preimenovan je u Riječki gat, ne u čast grada Rijeke, nego prema Gorlatovom stradariju, kad je gat imenovan povodom D'Annunzijeve okupacije Rijeke", tvrdi Kapuralin.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater