GRADSKI REPORTER
Zaspala je Medulinka. Tko će ju probuditi?
(P. SOFTIĆ)
Daleko je dogurao Medulin sa svojim zabavama za turiste od nekadašnjih svirki po terasama ugostiteljskih objekata i hotela. Pojavile su se neke nove, moderne manifestacije koje prate i stvaraju nove trendove, a u svemu tome nipošto se ne zaboravlja tradicijsko naslijeđe ove primorske općine, barem kroz ribarske fešte. No, jesu li one dovoljne da turistima prenesu autohtoni doživljaj Medulina? Znaju li današnji turisti gdje su uopće bili i što će moći ispričati svojim obiteljima i prijateljima kada se vrate s godišnjeg odmora?
"Ove godine nije bilo istarskog pira?", pitala sam negdje krajem ljeta djelatnice Općine Medulin na jednoj manifestaciji.
"Ne, nažalost… Mislim da se ne održava već jedno dvije, tri godine", odgovorila mi je jedna od sugovornica.
"A joj. Baš šteta. Fali mi ta manifestacija. Baš je bila jedinstvena, specifična, lijepa za vidjeti…", uzvratila sam.
"E da… I nama fali, vjerujte mi…", uzdahnule su i one.
Za one koji ne znaju, Društvo kulturno-umjetničkog stvaralaštva Mendula je negdje od 2009., u suradnji s lokalnim stanovništvom, organiziralo Medulinku, kulturno-umjetničku manifestaciju koja je do najsitnijeg detalja rekonstruirala autohtoni istarski pir na medulinskoj rivi. Posebnost Medulinke bila je, osim u živopisnoj kostimografiji, interaktivnoj izvedbi i bogatoj gastronomskoj ponudi tradicionalnih jela, i u tome što je na tom "piru" Medulinka uvijek imala ženika iz nekog drugog kraja Istre. Da bi pir bio što realniji, uz dvije pozornice bila je postavljena i rekonstrukcija tipične istarske kuhinje kako je nekad izgledala. Ispred pozornice bio bi postavljen dugačak stol za kojim su svati kasnije večerali i pili, sa svim tradicijskim elementima na stolu. Živo pamtim izraze oduševljenja na licima turista koji su znatiželjno oko sebe ispitivali publiku o čemu se tu radi. Neki su se kasnije znali okušati i u plesu, dok su drugi rado probali istarsku supu iz bukaleta i potom kimali glavama u znak da im je fino.
DKUS Mendula tih je godina zaista bio istaknuti baštinik tradicijskog nasljeđa i kulturnog sjaja Medulina i okolice, a osim prikaza istarskog pira, njegove se članove tijekom cijele godine moglo povremeno vidjeti u raznim mjestima Općine Medulin gdje su svirkom i plesom predstavljali lokalnu tradiciju. Kako čujem, DKUS Mendula je, nakon stotinjak godina ponosnog postojanja, već neko vrijeme na izdisaju. Nažalost, najveći problem im je bio usuglasiti mišljenja i stavove unutar samog Društva, ali i bezbolno odraditi prijelaz generacija, odnosno privući novu djecu u Društvo i obrazovati ih da za svoje i buduće generacije sačuvaju znanja o lokalnim plesovima, pjesmama, glazbalima i običajima. Tuga je to o kojoj Medulinci nerado pričaju. Zato se svi nadaju da će se pojaviti novi entuzijasti koji će oživjeti ovo društvo i revitalizirati narodnu baštinu, a velika nada polaže se i u medulinsku osnovnu školu koja je ove godine na prijemu za prvašiće imala zamjetno veći broj malih folkloraša. Jer, kakva nas budućnost čeka bez sjećanja na život u rodnom mjestu kakav je nekad bio?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
