1852. Rođen je u Klani Matko Laginja, odvjetnik, političar i preporoditelj umro u Zagrebu 18. ožujka 1930.. Osnovnu školu polazio je u Klani i Kastvu, a od 1863. do 1871. kraljevsku riječku gimnaziju. Pravo je studirao u Zagrebu i Grazu, gdje je 1876./77. polazio i trgovačko-obrtničku akademiju, a od 1877. do 1879. u Trstu i višu trgovačku školu kao stipendist Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Potom je kratko bio perovođa zagrebačkoga poglavarstva, 1880. općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i ušao na popis tršćanske odvjetničke komore. Od lipnja 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je otvorio odvjetnički ured.

U sklopu hrvatskoga narodnoga preporoda u Istri djelovao je politički, ali i gospodarski, s ciljem postizanja neovisnosti hrvatskih seljaka o talijanskim veleposjednicima i trgovcima. Bio je na čelu zadružnoga pokreta (zadrugarstvo), koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica) i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčani zavod u Istri, kojemu je bio dugogodišnji voditelj. Na molbu seljaka Talijana utemeljio je 1899. posujilnicu u Vodnjanu (Cassa rurale Dignano). Zadružno organiziranje na selu i gospodarska neovisnost imali su utjecaja na izražavanje vlastite političke volje seoskoga stanovništva na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa suradnicima je 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Bio je tajnikom Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru i vodio je tiskaru "Laginja i drugovi" u Puli, u kojoj je tiskana Naša sloga.

Pripadao je mlađemu naraštaju pravaški orijentiranih istarskih preporoditelja. Politički je djelovao kao zastupnik u Istarskom saboru (izabran 1883., 1889., 1895., 1901., 1908. i 1914.) i u Carevinskom vijeću u Beču (izabran 1891., 1897., 1907. i 1911). Boreći se za prava Hrvata u Istri, u Istarskom saboru pokušao je 1883. održati prvi govor na hrvatskom jeziku, ali su ga zastupnici Talijani prekinuli i napustili dvoranu. Kriza u redovima narodnog pokreta Hrvata i Slovenaca u Istri na kraju XIX. i početkom XX. stoljaća, kada Laginja 1901. nije izabran na izborima za Carevinsko vijeće, bila je ubrzo prevladana. Na izborima 1907., održanima na osnovi općega i tajnoga prava glasa, Laginja je s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem u trima izbornim kotarima postigao gotovo plebiscitarnu pobjedu. Zbog pritiska vlade u Beču, ali i njegovim zauzimanjem, vodstvo Hrvatsko-slovenske narodne stranke sklopilo je 1908. s talijanskim nacionalnim liberalima sporazum po kojem su Hrvati i Slovenci broj svojih zastupnika u Istarskom saboru mogli povećati na 19 (od ukupno 47). Poslije izbora provedenih na temelju te reforme osnovan je Zemaljski odbor, u kojem je Laginja imenovan zamjenikom zemaljskoga kapetana. Bio je zagovornik politike mira koju je inaugurirala vlada u Beču radi postizanja suradnje talijanske i hrvatsko-slovenske strane. Tijekom I. svjetskog rata boravio je u Opatiji, Beču i Zagrebu, gdje je nastavio živjeti do kraja života. Godine 1917. bio je pobornikom Svibanjske deklaracije, kojom se tražilo ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba na područjima Austro-Ugarske. U Zagrebu je radio na rješavanju problema istarskih emigranata.

Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba imenovalo ga je 31. listopada1918. povjerenikom za Istru. Povjereništvo je 10. travnja 1919. ukinula vlada Kraljevine SHS, ali je Laginja ostao stalno angažiran na rješavanju istarskih pitanja. Sudjelovao je u radu na razgraničenju s Italijom nakon 1920., a pri vladi u Beogradu bio je imenovan predsjednikom Savjetodavnog odbora za rješavanje riječkog pitanja, no nije imao bitnog utjecaja. Uz još trojicu predstavnika, zastupao je Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS (1919.–20). U skupštini se opredijelio za Narodni klub, odnosno Hrvatsku zajednicu. Vlada Stojana Protića imenovala ga je 1920. hrvatskim banom. Povodom nametanja Vidovdanskog ustava 1921. istupio je iz Ustavotvornog odbora, dao protucentralističku izjavu i sa zastupnicima iz redova Narodnoga kluba napustio skupštinu. Držao je da Hrvatska zajednica ne mora uvijek biti solidarna s radićevcima, nije se slagao s političkom taktikom Stjepana Radića i zauzimao se za ulazak zastupnika njegove Hrvatske republikanske seljačke stranke u parlament kako se ne bi slabile hrvatske pozicije u državi. Naviknut na austrougarski pravni sustav, u svojoj se borbi pozivao na legitimnost, no parlamentarizam Kraljevine SHS funkcionirao je drugačije.

Iz stranačkoga se života povukao 1925.–26., ali to nije bio i prestanak njegova društvenog djelovanja. Od 1926. u Zagrebu je bio aktivan u Zadruzi za izgradnju malih obiteljskih kuća i stanova. Surađivao je u Našoj slozi, pisao za list Pravo iz Zadra, uredio je zbirku Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otoci (izdanje Naše sloge, 1880.), a i sam se bavio književnim stvaralaštvom. Po mnogima Matko Laginja najznačajniji je Istranin u povijesti. (Istrapedia)

1891. U Puli je rođen političar Luigi Bilucaglia. Potječe iz vodnjanske obitelji. Politički je djelovao sa stajališta talijanskog iredentizma, protiv austrijske vlasti.

Bio je među utemeljiteljima fascija. Obnašao je dužnost puljskog gradonačelnika od 1928. do 1934. kada su u gradu utemeljeni novi i vrijedni objekti, kao što su hram talijanskih mornara u Mornaričkoj crkvi, Istarski muzej, gledalište u Areni, nogometno igralište, školske zgrade u Fažani, Loboriki, Medulinu i Muntiću, otvorena Učiteljska škola, osnovana puljska nogometna vrsta "Grion"... Sudjelovao je u izgradnji istarskog vodovoda, bio je predsjednik brodogradilišta. Napustio je Pulu u travnju 1945., a umro u Padovi 14. veljače 1971. (Istarska enciklopedija)

1910. U Puli je umro književnik Ante (Antun) Tentor. Rođen je 12. siječnja 1860. u Cresu, gdje je pohađao talijansku pučku školu, u Rijeci gimnaziju, a pravo studirao u Zagrebu, Grazu i Beču. Od 1885. bio je u državnoj službi u Trstu, Cresu, Puli, Sežani i Lošinju, a 1898. postao je tajnik okružnoga suda u Rovinju te 1906. i sudbeni savjetnik. Za studija prava u Zagrebu upoznao se s M. Laginjom, A. Šenoom i Đ. Deželićem te je bio u redovima pravaške mladeži.

Prve je tekstove objavio u Vijencu i pravaškoj Slobodi. S A. Harambašićem uređivao je almanah Hrvatska, u kojem je tiskao podulju romantičarsku pripovijest "Lijepa Mare". Priče, prikaze, feljtone te anonimne dopise "Iz zapadne Istre" objavljivao je u Supilovu Novom listu, a surađivao je i s V. Spinčićem, promičući u djelima vlastiti društveni i politički angažman. Idejni je prvak književnog realizma u nas. Uveo je zapadnu Istru s prijelaza XIX. u XX. st. u hrvatsku književnost. Objavljen mu je roman "Beg Mirko" te dva istarska romana "Suvišna usta" i "Ljubav na prijevaru". (Istarska enciklopedija)

1916. U Markovcu kraj Višnjana rođen je Albin Bernobić, liječnik, stručnjak za kožne i spolne bolesti umro u Zagrebu 25. lipnja 2007. Zagrebu Nakon osnovne škole u Višnjanu srednju je završio u Zagrebu 1937. gdje je 1943. diplomirao na Medicinskom fakultetu. Radio je u domovima zdravlja u Petrinji, Labinu i Rijeci, a od 1946. kao asistent na odjelu za kožne i spolne bolesti Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu.

Specijalizirao je dermatologiju, od 1971. predavač je na Medicinskom fakultetu, a doktorirao je 1976. Bio je šef alergološkog laboratorija s ambulantom za profesionalne bolesti, od 1979. predstojnik Klinike za dermatovenerologiju, a 1980. promoviran je u sveučilišnog profesora. Bio je i suradnik Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. Napisao je niz radova u struci čiji je razvoj aktivno pratio i nakon odlaska u mirovinu 1983.. (J. Lipozenčić, Acta Dermatovenerol Croat)

1938. U Gornjoj Toplici u Srbiji rođen je veslač Vladimir (Vlado) Nekora. Umro je u Puli 24. siječnja 2004. U povijest sportske Pule i Istre ušao je zahvaljujući nastupu na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Veslanjem se počeo baviti 1958. u pulskom veslačkom klubu Istra. Njegove su mogućnosti ubrzo zapazili tadašnji treneri jugoslavenske reprezentacije te je postao reprezentativac u posadi četverca s kormilarom u sastavu Ofe, Pinter, Skalac, Nekora, kormilar Stipančev.

Ta je posada bila član Veslačkoga kluba Mornar iz Splita, a u vrijeme Olimpijskih igara svi su bili na odsluženju vojnoga roka. Na OI-ju su zbog bolesti jednog člana posade ispali u kvalifikacijama. Nekora je u sezoni 1959./60. kao član Mornara postao državni prvak u posadama osmerca i četverca s kormilarom. Imao je status zaslužnog sportaša Istre. (Istarska enciklopedija)

1944. Spaljena su sela Vodice, Dane, Trstenik, Klenovšćak, Rašpor i Račju Vas na Ćićariji. Njemački i talijanski vojnici iskalili su se na civilnom stanovništvu, jer im nije uspjelo uništiti partizane na tom području. Željeli su, također, kazniti Kras za sve partizanske akcije na pruzi Trst - Pula i cesti Trst - Rijeka, ali i za sve partizanske manifestacije na tom području. Okupatori su toga dana uništili oko tisuću stambenih i gospodarskih zgrada, prognali sve stanovnike sela Vodice i Dane koji su se vratili na svoja zgarišta tek nakon završetka rata. Tridesetak mladih žena i djevojaka odveli su u konclogore, odakle se nisu sve vratile svojim kućama. Mladiće nisu uhvatili jer su bili u partizanima. Do temelja su spalili selo Dane s 55 kuća i 56 gospodarskih objekata. Dok su gorjele Vodice, vojnici su sve stanovnike koje su zatekli odveli do Podgrada i odande otpremili u konclogore u Njemačkoj.

Ćićarija je tijekom Drugog svjetskog rata podnijela ogromne ljudske i materijalne žrtve, a ratni kotar Kras odigrao je u Istri specifičnu ulogu. Ćićarija je bila središte ratnih i političkih zbivanja: u rujnu 1942. Brgudac postaje ustanički centar, u listopadu u tom je selu osnovan prvi Narodnooslobodilački odbor u Istri, u prosincu 1943. u Brgudcu je održano Prvo partijsko savjetovanje za Istru. Nacisti su 30. travnju 1944. na Krasu spalili selo Lipa i pobili sve koji su se zatekli u selu, između 263 i 280 civila. Najmlađa žrtva imala je samo šest mjeseci. Isključimo li SSSR, jedina sela u Europi osim Lipe, koja su imala istu sudbinu (sve zatečeno stanovništvo poklano, sela spaljena) su Lidice, Ležáky i Oradour-sur-Glane.

Povezane vijesti

• U HRVATSKOJ ČAK 200.000 ALKOHOLIČARA Nesretno tri milijuna Jugoslavena
• GODINA JE 1980.: Puljani trošili iznad svojih mogućnosti čekovima bez pokrića
• JESU LI LJUDI NEKAD BILI POŠTENIJI? Konobar našao i vratio sedam i pol milijuna dinara!