Ilustracija (Snimio Sergej Drechsler)
Redakciji Glasa Istre stiglo je pismo koje bi trebalo uzdrmati temelje zdravstvenog sustava – jer ono nije samo vapaj jedne majke, već krik iz Istre. Ispod hladnih brojki i statistika, postoji stvarna bol, a zove se – nemoć roditelja dok gledaju svoje bolesno dijete i slušaju rečenice poput: "Šta vi tu tražite, sad nam i cijela Pula dolazi."
U potresnoj ispovijesti, čitateljica iz Pule iznosi niz šokantnih detalja s kojima su se ona i njezino dijete suočili kad su, nakon odlaska jedinog neuropedijatra iz pulske bolnice, bili prisiljeni potražiti pomoć u Rijeci. Tamo ih, kako tvrdi, nisu dočekali liječnici – već zidovi nerazumijevanja i sramotnog odnosa prema malim pacijentima.
Roditelji iz Istre, pogođeni teškim bolestima svoje djece, sada više nemaju izbora – jedina opcija su kilometri putovanja, poniženje i stres. Kako je moguće da u cijeloj županiji nema nijednog neuropedijatra, pitaju se mnogi – dok institucije šute, a djeca pate.
Pismo koje nam je poslala majka iz Pule prenosimo u cijelosti – bez uređivanja, kako bi istina ostala gola, sirova i bolna:
"Nakon što je Pulska bolnica ostala bez jedinog neuropedijatra, roditelji iz Istre doslovno su prisiljeni tražiti specijalističku pomoć u drugim gradovima. Nažalost, to znači, u najvećem broju slučajeva, odlazak u Rijeku. No, ono što smo tamo doživjeli kao roditelji, dodatna je trauma na već teško iskustvo.
Mojem su djetetu nažalost potrebne redovite kontrole zbog febrilnih konvulzija koje je imalo. Budući da u Istri više nemamo neuropedijatra, naša obiteljska liječnica nas uputi u KBC Rijeka i iznenađujuće dobijemo termin za dva dana, 17.07. u 8 ujutro.
Zvala sam više puta da provjerim jer se EEG inače ne radi tako rano, nitko se nije javljao. Dođemo na zakazano (pedijatrijski odjel), a tamo nas je dočekala sestra s rečenicom: "Šta vi tu tražite, sad nam i cijela Pula dolazi." Sličan ton doživjeli smo i kod kardiologa: "Vi iz Pule samo punite čekaonice."
Ilustracija (Snimio Marko Gracin)
Objasnim situaciju, a sestra kaže da me zvala dan ranije (nisam se iz prve javila ali sam nakon par minuta uzvratila više poziva), ali se nitko nije javljao. Njezin odgovor na to je bio: "Nemam ja vremena za to, radim sama, dat ću otkaz."
S djetetom od 5 godina sam u ordinaciji bila skoro sat vremena, uz špotanje i bahatost na svaki moj odgovor.
Pitam se: gdje se mi, građani Istre, smijemo liječiti? Zar zdravstveni sustav u ovoj zemlji vrijedi samo za određene regije? Kome mi to plaćamo zdravstveno i dopunsko osiguranje ako ne možemo dobiti osnovnu medicinsku skrb kad nam je najpotrebnija?
Ovo nije samo osobni problem, ovo je sustavni problem. Kada jedno dijete ostane bez potrebne specijalističke skrbi, kad roditelji budu neugodno dočekani jer traže pomoć to više nije zdravstvo, to je ravnodušnost.
Ne tražimo ništa više od onoga što svi građani ove zemlje zaslužuju, a to je pristup liječenju, poštovanje i podršku. Ako smo svi jednako obveznici HZZO-a, onda svi moramo imati pravo na jednaku i dostupnu zdravstvenu skrb bez obzira dolazimo li iz Istre, Like, Slavonije ili Zagreba. Za kraj zelim naglasiti da sam se U OB Pula osjećala kao doma , tamo su sestre uvijek ljubazne i profesionalne. Nikad ne bih pomislila da majka s djetetom može doživjeti toliku nelagodu i poniženje.
Apeliram na odgovorne institucije da osiguraju jednako pravo na liječenje za svu djecu, bez obzira odakle dolazimo. Naša djeca zaslužuju bolje", stoji u apelu i pismu koje nam je uputila čitateljica.
Povodom ovog šokantnog svjedočanstva, kontaktirali smo ravnatelja pulske Opće bolnice, dr. Andreja Angelinija, koji nam je rekao da je upoznat sa slučajem i da je osobno pogođen doživljenim ponašanjem prema pacijentici iz Pule:
– Meni je zbog toga jako žao, ali nažalost ne mogu utjecati na ponašanje osoblja u drugim bolnicama. Mi smo, naravno, odmah riječku pedijatriju obavijestili kako ćemo im slati pacijente s obzirom na novonastalu situaciju u Puli. Što se tiče EEG očitavanja, osmislili smo rješenje u kojem pacijentima dajemo nalaze na DVD-u, zajedno s instalacijskimm programskim softverom koji može očitati nalaz bilo gdje – no uređaji nisu standardizirani u Hrvatskoj, što nije problem sustava već čisto tehničke naravi. Ovako pokušavamo olakšati.
(Arhiva Glasa Istre)
Najstrože osuđujem ovakav način postupanja prema našim pacijentima u KBC Rijeka. Problemi sustava, pa i nečiji osobni problemi, ne smiju se prelamati preko leđa pacijenata – a pogotovo najmlađih, kao i njihovih roditelja – poručio je Angelini.
Tko brine o djeci iz Istre? Tko će im pružiti osnovnu zdravstvenu skrb kad sustav zakaže, kad nema neuropedijatra, kad ih drugi gradovi dočekuju s prijezirom i nervozom?
Redakcija Glasa Istre uputila je i službeni upit KBC-u Rijeka te ćemo njihove odgovore objaviti čim ih dobijemo.
Dok čekamo odgovore – ostaje pitanje koje ne smije ostati bez eha: Ima li u Hrvatskoj mjesta za svu djecu – ili samo onu iz "pravih" gradova?