PIŠE SANDRA ZRINIĆ TERLEVIĆ
Uzalud nama "Neka moja Istra blista"!
(D. MEMEDOVIĆ)
Gledam i ne vjerujem. Nikad toliko smeća nije bilo tamo gdje ga, zapravo, i ne bi smjelo biti. U šumicama, na livadama, na puteljcima, pa čak i u lokvama. Smeća svugdje oko nas. Šumice nisu bile tako zakrcane zadnjih deset, petnaest godina. Na svakom šumskom odvojku, puteljku, pa čak i na livadama počeli su nicati divlji deponiji. Pa čak i pored cesta, trasom gdje smo ponosno bodrili najbolje od najboljih triatlonaca, sudionike Ironmana 70.3. ugostili smo ih nekoliko tisuća iz tko-zna-koliko zemalja u par godina, pokazivali im ljepote južnog dijela Istre, gdje su oni prolazili kilometar po kilometar biciklističke dionice. Danas je ta ruta prava sramota. Što u najlonskim većima, što razbacano po granama i grmlju, vijori se smeće na sve strane. Što bi sada ti isti triatlonci mislili o našoj destinaciji, gdje su to došli?
S druge strane, računi nikada nisu bili veći, a bit će i veći, kažu nadležni, jer su, eto, baš na razini države odlučili da moraju uskladiti nekakve uredbe i posljedično povećati cijenu za više od tisuću posto?! Uglavnom, da skratimo, računi će biti i veći, a problem smeća neće se riješiti!
Dio javnosti smeće ne selektira iz revolta zbog povećanih računa, dio zato što nije niti zadužio (neki nisu niti dobili, iako su zatražili) kontejnere za selekciju, a dio zato što živi u "ilegali" pa ih i nema u evidenciji i žele da taj podatak ostane što duže nepoznanica komunalnim poduzećima. Kako bilo, smeće stvaramo svi, plaćali odvoz ili ne! Međutim, rezultati su poražavajući. Nikada ovako prljave nisu bile naše zelene površine ili, kako se volimo hvaliti, "pluća grada". Sjećam se kako smo kao perjanice u Hrvatskoj krenuli s eko akcijom "Neka moja Istra blista". Prihvatili su je i stari i mladi. Čistile su se šumice, lokve, čuvale zaštićene prirodne cjeline, sadila se drva, evidentirale rijetke i endemske biljne i životinjske vrste… Bio je to projekt kojeg su kasnije mnogi kopirali i koji je doista imao lijepe rezultate. Zalud! Tužno je što, umjesto da smo unaprijedili naš mentalni sklop, mi smo debelo nazadovali i vraćamo stanje na najljepšim dijelovima našeg poluotoka na vrijeme otprije 20-ak godina i stvaramo ponovno deponije, bilo na starim ili novim lokacijama. I tu na žalost rješenja ovom, sve većem problemu, nema niti na vidiku!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
