Razgovor s vlasnicom vodnjanske galerije
Sanja Pereša Macuka: Mediteranske žene s godinama jačaju i frajerice su kroz cijeli život
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
Kad god su vrata galerije "La musa" u Vodnjanu otvorena, ona postaje dio velikog dnevnog boravka starog grada. Trgovačka ulica, con calma, živi svoj ljetni ritam. Na vratima galerije pulska umjetnica i profesorica Sanja Pereša Macuka ćakula sa susjedima u prolazu; kvartovska djeca ulaze u izložbeni prostor kao u svoju sobu. Djeca su znatiželjna i druželjubiva, ne boje se i ne zaziru od galerija. Niz Trgovačku teče rijetki promet i razgovori na svim vodnjanskim jezicima: pozdravi i podbadanja u hodu slika su mediteranskog grada u nestajanju. I intervju sa Sanjom povremeno nam skače s teme na temu jer nas prekidaju kurjoži turisti i dobacivanju skloni lokalci.
Magnetna privlačnost
Aktivno je bila izlagačka sezona u La musi: postavljeno je bilo više izložbi, poput fotografija Marka Krnjajića te slika Pere Šćulca i Lee Ješovnik. Dugo toplo ljeto primiče se kraju, ali sprema se i još toga, kao što je izložba fotografija portala Vodnjanski đir u rujnu. Zbog takvih događaja u Vodnjan stižu brojni Puležani, a tu se okuplja i manja jezgra Vodnjanaca. Galerija u inače tihoj staroj jezgri ima tu neku magnetnu privlačnost.
- A šta smo bez kulture i umjetnosti? Kada izlažu domaći umjetnici, poput lokalnog dečka Pere Šćulca, onda je za očekivati da dođe toliko ljudi da ne stanu u galeriju. Malo sam se zabrinula kad je izlagala Lea, mlada studentica likovne akademije iz Zagreba, ali moram reći da me iznenadilo da je i tada bilo puno. Dolazak u galeriju je uvijek ugodno iskustvo – doći, pogledati, popričati, popiti čašu vina.
Na otvorenjima baš živne taj donji dio uspavane Trgovačke ulice. Zbog gužve na ulici zastanu i oni prolaznici koje umjetnost naizgled ne zanima. Bace oko, pitaju što se zbiva.
- Istina. Često gledam kako su neke galerije tako prazne i čini mi se da su umjetnici uspješno potjerali publiku iz njih. Ljudi kao da smatraju da nemaju u njima šta tražiti. A trebalo bi ta dva svijeta više povezivati. Daleko od toga da umjetnik treba podilaziti publici, ali galerije i umjetnost trebaju biti privlačne i zabavne.
Svi mi zapravo i radimo za publiku. Sigurno da je u galeriju lakše ući kad se osjeti neka prisna atmosfera i da autor ili vlasnik želi prezentirati svoj rad. U "La musi" uglavnom i jesu tvoji radovi, zar ne?
- Najviše imam svojih radova, a nešto malo od prijatelja i poznanika. Recimo, kako ne radim keramiku tako sam za Vodnjan naručila unikatne boce za maslinovo od Alide Blašković iz Labina. Ali da, ideja je da bude sve originalno i jedinstveno. Slikam stalno i izlažem sve što nastaje preko zime. Slikanje je uvijek bilo tu u meni: završila sam grafičku srednju školu, studirala sam povijest i hrvatski, ali umjetnost je uvijek klijala. I željela sam je prezentirati. Svi mi trebamo skupiti hrabrosti i pokazati ono što stvaramo. Zimi mi je slikanje mentalna higijena - neki gledaju turske serije, a ja izvadim boje i mažem. Svi koji stvaraju to kuže.
Rezultat toga su i ove nove slike na velikom formatu.
- Novi ciklus zove se "Koordinate tišine", u plavom tonu. Krenula sam od jednog rada pa sam razvijala dalje ideju.Uvijek imam radove u tim azurnim bojama.
Plavo-zeleni tonovi karakteristični su i za tvoje prepoznatljive "Nonice" u kupaćim kostimima.
- A sada imam i malo drugačiji, novi ciklus "Nonica" za koji me inspirirao viralni lik "Tuto passa" (golišavi djedica iz Napulja, koji ležerno živi filozofiju Mediterana, op.n.). Ta priča s nonicama krenula je davno prije moje galerije, a izložila sam ih u Puli kod Vedrana Šilipetra. I ljudi su odlično reagirali na njih. To je ono što kažem da trebamo skupiti hrabrosti i pokazati što radimo. Najbolji je kompliment umjetniku kad mu netko kaže: "Ja to želim, koliko košta?". I to mi je bilo zeleno svijetlo da stvaram.
Nama je jedna od "Nonica" poslužila kao motiv za Gradsku štoriju i sjećanja na obiteljske odlaske na plažu u djetinjstvu. Čista nostalgija.
- Osnovna inspiracija za "Nonice" su mi žene na kupalištu Stoja. Pod onim drvoredom one donose ždraje, sjede, igraju karte, ručaju, suše rublje, piju vino... I to samo žene. Plivaju i pjevaju "La gioventù non torna più". One su dugovječne, a toliko toga kroz život iznijele na svojim leđima. I sada dan provode na otvorenom, druže se i vesele. Cijeli su život frajerice. Njihova me snaga inspirira. Isto tako ima onih "dečki" u hladu koji igraju briškulu i to su zadnji ostaci pravog Mediterana. Zvali su me prije dvije godine za izložbu s juga Italije, u Molise, i tada sam shvatila da je ta priča ista od Portugala do Grčke. Uz cijelu obalu, gdje su žene emancipirane, događa se isto: žene jačaju s godinama i žive punim plućima, stvaraju svoje zajednice. I to sam htjela preslikati.
I dalje ih radiš, od njih ne odustaješ.
- Naslikam ih svako toliko, uvijek po tri rada – u triptihu. A onda kupe neku pa ih razdvoje i bude mi teško. S druge strane dobar je osjećaj kad pomislim gdje su moje slike sve otišle. U Englesku, Švicarsku, Njemačku... Neki dan je bila jedna žena i zagledala se u sliku dviju nonica kako ulaze u more. Sa suzom u oku mi je rekla: "To me tako podsjeća na moju mamu". Ta je slika otišla u Beograd. One mogu biti svačija nona ili mama, kao i ona koju spominješ, a na kojoj curici kaže "Tek si jela". Svi smo mi to proživjeli u djetinjstvu.
"La musu" si otvorila prije tri godine. Otkud ideja da kao profesorica iz Pule otvoriš galeriju u Vodnjanu?
- Godinama ranije zalazili bi na Braču ili Hvaru baš na ovakva mjesta i bila sam tužna što i ja nemam takvu priču. Uvijek mi je želja bila imati galeriju u malom gradiću. Istina da sam si s njom zakomplicirala život i dala dodatnog posla, ali me ona s druge strane dignula i promijenila život. Sada sve radim s puno više lakoće i opuštenosti. To mi je trebalo i izgradilo me. Uostalom, dolazi mi puno divnih ljudi, to su cijeli svemiri. Kako kažu: "Kad staviš prst u more povezan si sa cijelim svijetom". Tako je i meni - kad mi dođu ljudi u galeriju dolazi mi cijeli svijet.
I pronašla si prostor za svoj san u Vodnjanu i to po povoljnim uvjetima.
- Da, preko programa "Proent", što je zapravo europski projekt za oživljavanje starogradskih jezgri. To je prilika za ne toliko komercijalne ideje da se u roku od pet godina, koliko traje ugovor o najmu bez naknade, stane na noge. Htjela sam prostor koji će postati generator kulture i susreta i točno sam u tome uspjela. Je li to ekonomski uspješno? Za sada teško funkcionira bez dodatnih prihoda, ali je održivo i na površini sam.
Stalni osmijeh na tvom licu kaže da nisi požalila.
- Ne, nisam. Doduše, nadala sam se da će i Vodnjan napredovati brže. U Vodnjanu vidim neki mirakolo, čekam da nešto krene, ali ponekad mi se čini kao da netko drži ručnu. Razvoj turizma ide, ali sporije nego sam se nadala. Kao promatraču mi se čini da nedostaje sinergije iako svi imaju iste ciljeve: dobru infrastrukturu, dobru školu, jako gospodarstvo, itd.
I Vodnjanci čekaju neki turistički bum, ali on se može pokazati kao dvosjekli mač. Gdje se dogodi nekontrolirani bum tu se stare jezgre pretvaraju u grad duhova izvan sezone. U Vodnjanu se ipak živi i zimi.
- Nisam sigurna koliko Vodnjan "živi" zimi. Ali da, ima sadržaja, ima ljudi i ima djece na ulicama. Logika kapitala i turizma zna biti neumoljiva i puno je štete u starim jezgrama napravljeno zbog turizma proteklih desetljeća. Ne može se sve svoditi na ljetne suvenirinice i apartmane. Srećom, primjećujem da se počela stvarati neka nova klima i generacija političara koji su spremni braniti svoje mjesto i prostor - i od ekoloških problema i od građevinske mafije. Ponekad je i prednost kada malo zaostanemo u razvoju, kao što se dogodilo Grožnjanu, koji je bio napušten i konzerviran u svojoj ljepoti, a onda mu se dogodila čarolija umjetnosti, glazbe, jazza i glume.
Sličice tovarčića
Zato Vodnjan ima priliku sačuvati svoju autentičnost.
- Netko mi je rekao za Vodnjan da je nasukani Rovinj. Isti je kao Rovinj prije 50 godina. A šta je bio Rovinj prije turizma? I arhitektonski su dosta slični: vencijanska gotika, palače, čarobne ulice u kojima se čovjek voli izgubiti. Raj za fotografe!
To i ja svima kažem. I baš kao da privlači samo one turiste koji vole istraživati i ući u galerije.
- Meni i jesu stranci glavna klijentela. Domaći dolaze, ali turisti najviše kupuju. Kako često kažu da im se nešto sviđa, ali da ne mogu to odnijeti kući, tako sam napravila i serije malih radova. Nešto što će im stati u kofer. To su mali formati, hibridi između suvenira i umjetnosti, nešto autentično u što če se čovjek zagledati.
Kod nas pojam "suvenir" zvuči banalno, čak i vulgarno. A trebao bi funkcionirati kao memorija, baš nešto vrijedno i unikatno, na nekoj osobnoj razini.
- Točno. Mi odmah pod suvenir pomislimo na nešto što je kontejnerom stiglo iz Kine i na čemu piše "Rovinj" ili "Pula". Ovdje imam unikatne male crteže, sličice tovarčića, simbole Vodnjana i Istre. I ne osjećam se kompromitirano time što crtam magarčiće jer uživam u tome i crtam nešto što ljudi zapaze i čemu se osmjehnu. Vidim dobru emociju. I svakome tko kupi, kažem: "Hvala što podržavate male galerije". Kontejneri koji stižu iz Kine opaka su konkurencija, ali nikad neće imati onu dušu koju mogu naći u galerijama i antikvarijatima.
