Više od materijalnih stvari i novca nama puno znači kada nam ljudi dođu u posjet, pokažu razumijevanje, daju nam potporu i toplu riječ, kaže Rasima Mihić te ističe da na svijetu nema većeg blaga od zdravlja stoga za ove blagdane kada svi nešto žele ona više od svega želi zdravlje u svojoj obitelji

Predrag Mihić (56) bivši je labinski policajac koji je prije osam godina zbog chronove bolesti koja je na njemu ostavila vidljivog traga otišao u invalidsku mirovinu koja iznosi samo 2.500 kuna. Živi u Labinu sa suprugom Rasimom, stalnom sezonskom radnicom, pomoćnom kuharicom u Valamarovom hotelu u Rapcu i kćerkicom Elenom, 10-godišnjom učenicom četvrtog razreda OŠ Ivo Lola Ribar. Druga kćerka se udala i živi sa suprugom odvojeno, također u Labinu, te posjećuje i pomaže roditelje koliko može. Donijela im je ovih dana i bor koji krasi kut njihovog stana u labinskim kazarmonima.

Predrag je od 1995. godine, otkako je obolio, imao deset operacija, smršavio je 50 kilograma i ima samo mali dio crijeva. Svojevremeno je pao na samo 48 kilograma, a danas ima oko 55. Nažalost čest je korisnik labinske Hitne pomoći i riječke bolnice.

Pomoć tri anđela

- Teško živimo zbog moje specifične bolesti koja ima svoju progresiju i zahtjeva posebnu ishranu. Bio sam ovih dana ponovno u riječkoj bolnici i isprobao neki novi, biološki lijek. Svako toliko moram na kontrolu u Rijeku, a često kada imam napadaje i povraćam moram na Hitnu. S ovim troškovima života, primanjima i lijekovima to je tipična hrvatska priča. Borimo se svi s mojim tegobama. Srećom nismo gladni, pomaže nam i Udruga Svetog Vinka Paulskog. Kada su saznali za nas i došli nam u posjetu kao da su došla tri anđela. Dolaze cijele godine, kontaktiraju nas, to su nesebični ljudi zbog kojih se osjećamo da nismo sami, da nismo zaboravljeni ni napušteni. Pružaju nam nadu u pozitivan ishod moje zdravstvene priče, govori Predrag, a supruga Rasima dodaje:

- Napišite da ne tražimo nikakvu pomoć, nama je najvažnija topla ljudska riječ. Ne žalimo se jer nismo gladni, a ima puno ljudi u goroj situaciji od nas. Najviše nas pogađa suprugova bolest, veliki su troškovi za režije i lijekove, a tu je i djevojčica. Više od materijalnih stvari i novca nama puno znači kada nam ljudi dođu u posjet, pokažu razumijevanje, daju nam potporu i toplu riječ, kaže Rasima te ističe da na svijetu nema većeg blaga od zdravlja stoga za ove blagdane kada svi nešto žele ona više od svega želi zdravlje u svojoj obitelji.

-Suprug je ovisan o meni, vozim ga stalno kod doktora. Najteže mi je kada moram na posao, a njega moram ostaviti kući s tegobama i bolovima. Kada ima bolove zna se šaliti da mala ne gleda njegove muke, kaže Rasima.

Pitamo ih kako će obitelj Mihić proslaviti Božić i Novu godinu?

- Bit ćemo kod kuće, u krugu obitelji, suprug, kćerka i ja. Nešto ću prigodno skuhati i pripremiti za Božić i Novu godinu, odgovara Rasima.

Pomažu 150 osoba

Nada Lončarević iz Udruge Svetog Vinka Paulskog kaže kako u Labinu ima 150 osoba kojima oni pomažu. Najviše je samaca, njih 27, obitelji s djecom je 24, a još je 17 obitelji bez djece kojima udruga pomaže.

- Sve nam se više javljaju samci koje posebno teško pogađaju ovi božićni i novogodišnji blagdani, jer se sada još više osjećaju usamljeno, zaboravljeno i napušteno. Oni se teško snalaze sami. Žene koje žive same snalažljivije su od muškaraca, jer si nešto mogu same skuhati. Muškarci kad su sami jednostavno potonu, predaju se svojoj osami pa dok traje. Stoga ih mi obilazimo, nešto donesemo i pružimo utjehu i nadu. Za ove blagdane pripremili smo 80-ak paketa, neki su ih došli sami uzeti, a nekima smo odnijeli kući. Već sedam godina traje ta humanitarna akcija prikupljanja hrane uoči Božića, a očekujemo da ćemo do Nove godine obići još dvadesetak ljudi. Moram se ovom prilikom posebno zahvaliti učenicima Osnovne škole Matije Vlačića, podupiratelju akcije već 19 godina Mauru Liculu, Mesnici Moral, Radio Labinu, a ove se godine u humanitarnu akciju uključio i Judo klub Meto, kaže Nada Lončarević, jedna od 13 volonterki iz Udruge Svetog Vinka Paulskog koja nesebično pomaže potrebitima. S nama je posjetila i obitelj Mihić i tom nam je prilikom iznijela svoj prvi dojam za vrijeme prvog susreta s Predragom i njegovim očima. Tada je zapisala: "Izražene oči na njegovom licu govorile su više od riječi. Tople i blage iščekivale su nadu tražeći u njoj smisao života”, pročitala nam je Nada.

Ovaj će Božić za mnoge potrebite stoga biti u znaku nade, mira i tople ljudske riječi koja će im zamijeniti blagostanje u kojem uživaju neki drugi.

BEZ SVOGA KROVA NAD GLAVOM: Obitelji Dervišaj iz Raše kojima je izgorio stan u studenom morali su preseliti kod roditelja… OSMEROČLANA OBITELJ U DVOSOBNOM STANU

Izet Dervišaj, njegova supruga Valentina i njihovo dvoje male djece, Eleonora (4 ) i Maja Lena (2) nakon požara u Raškom stanu prije nešto više od mjesec dana smjestili su se kod Izetovih roditelja u Krapnu. Ovdje žive od te kobne noći 14. studenog koja im je u vatrenoj stihiji odnijela sve osim života.

- Ovdje je strava, katastrofa. Živi nas osmero u dvosobnom stanu, uz moju četveročlanu obitelj, majku i oca tu su još dva brata, govori Izet. Djeca nemaju nikakve uvjete pa ni za igru, vani je hladno, a ovdje unutra skučeno. Božić koji dolazi bit će mi najgori u životu. Kad nemam svoj stan, svoj mir, a ni posao nema ni Božića. Privatni poslodavac dao mi je otkaz nakon požara, jer sam četiri dana ostao kući kako bi sređivao posljedice požara u kojem nam je sve izgorjelo. Jednostavno je bez obrazloženja rekao da mu više ne trebam. Bez božićnice i otpremnine, ali srećom nije mi ostao dužan plaću. No, nešto ćemo morati organizirati za Božić, ali bez božićnog drvca, jer moja majka se boji da bi se božićno drvo u malenom stanu srušilo na razigranu djecu. Sada tražim stan u podstanarstvu, ali su preskupi ili ih nema, kaže Izet koji preživljava od pomoći dobrih ljudi koji su se javili odmah nakon požara i dostavili nešto odjeće i novca koji se gotovo istopio. Supruga Valentina dok se igra s djevojčicama dodaje:

- Jako nam je teško. Cijeli dan svi boravimo u jednoj prostoriji. Djeca se nemaju gdje igrati. U našem stanu iako smo u njemu bili podstanari kitili smo svake godine bor, a ovdje se svekrva boji da ga ne sruše, kaže Valentina.

Traži pomoć općine

- Želim da čim prije nađu smještaj kako bi svi bili u miru. Ovdje je prevelika gužva i ništa ne funkcionira kako treba. Treba im hitno neki stančić da budu slobodni i sami, kaže Izetova majka.

Pitamo Izeta kako dalje?

- Bio sam u labinskom Centru za socijalni rad i rekli su nam da će nas kontaktirati. Ovdje puše na sve strane, djeca su mi stalno bolesna, imala su upalu uha i bronhitis. Pod hitno trebamo neki stan, nužni smještaj. Želim da javnost zna. Velika je sramota od općine Raša koja je obećala da će mi naći nužni smještaj za mjesec dana, a sada kažu da ja sa dvoje djece nemam pravo na nužni smještaj. Neki imaju svoje privatne stanove i imaju veća prava od mene, jer posjeduju i općinske stanove. Gdje je tu pravda? Što rade državne institucije? Načelnica kaže da nema adekvatnih uvjeta, kao da je tražim luksuzni stan. Neka mi daju bilo kakav stan ja ću ga srediti da moja djeca imaju slobodu kao nekad. A ne da spavamo stisnuti. Ja sam odrastao bez ičega gol i bos, to svi znaju. I nikad nisam tražio pomoć od nikoga. Ali sad neka mi pomognu, ne zbog mene nego zbog moje djece, neka mi daju bilo šta. Molim ih i javno, govori razočarano i ogorčeno Izet.

Ništa mimo procedure

Odgovor smo potražili u Općini Raša gdje su nam opovrgnuli da su obećali Izetu dati nužni smještaj.

- Općina je odmah nakon požara materijalno pomogla obitelj Dervišaj koja je živjela u podstanarstvu u privatnom stanu. Razumijemo njihovu složenu situaciju, ali se ona ne može rješavati ovim putem, pritiskom preko medija. Općina stanove dodjeljuje sukladno zakonu i propisanoj proceduri. Ne može obećavati ništa mimo toga, rekla je općinska načelnica Raše Glorija Paliska. (Branko BIOČIĆ)

Povezane vijesti

• Paliska Bolterstein: Nadamo se prihvatljivom rješenju za obje lokalne zajednice
• Rašani ne mogu sami graditi pročistač
• Na cesti Raša - Labin prometna nesreća, teško ozlijeđena 77-godišnja žena, troje lakše