Na stolu se nalazi doručak kao ogledni primjer kojega bi dijabetičari trebali konzumirati. Sirni namaz, dvije kriške kruha, dvije kriške šunke ili tvrdo kuhano jaje te jogurt. Tu je i košara puna jabuka. Preporučljiva je kao međuobrok. Uz doručak pacijenti Dnevne bolnice prepričavaju svoja iskustva. Stvara se bliskost, jer bolest često zbližava ljude

U pulskoj bolnici u Negrijevoj ulici već pet godina radi dijabetološka dnevna bolnica. Njeni korisnici, od milja zvani cukerančići, nisu proslavili jubilej uz rođendansku tortu, jer ne jedu slastice. Slavlje se očekuje na proljeće preseljenjem u novosagrađenu zgradu Opće bolnice gdje traje finalno opremanje prostora.

Koliko je liječenje i kontrola dijabetesa danas usavršena saznajemo od dr. Danijele Fabris Vitković, specijalistice endokrinologije i dijabetologije, ujedno pročelnice Službe za internu medicinu i voditeljice dnevne dijabetološke bolnice.

- Iza nas je pet godina ustrajnog rada. Polako smo i sukcesivno rasli. Danas imamo posla znatno više nego li možemo odraditi u ovom prostoru s aktualnim osobljem i stoga jedva čekamo preseljenje u primjerene prostore na novoj lokaciji. Do sada se našem edukativnom medicinskom stručnom timu pridružio i fizioterapeut, a s uvođenjem radnog mjesta psihologa pacijenti bi dobili još kvalitetniju pomoć u liječenju i pristupu bolesti, mišljenja je dr. Fabris Vitković.

Spavaju doma

Okreće stranicu povijesti dnevne bolnice na početnu godinu, onu 2014. kada je ovaj projekt bio tek u povojima.

- Rad dnevnih bolnica je pod ingerencijom HZZO-a. U vrijeme kad smo startali u Puli dnevne su se bolnice tek počele razvijati širom Hrvatske. Intencija je bila i ostala da se bolnički odjeli rasterete pacijenata koji su pokretljiviji. Već se godinama preferira kao što je uvriježeno u svijetu da pacijenti koji su mobilniji ne zauzimaju mjesta u bolničkim posteljama nego da noći provode u svojim domovima, a bolničke pretrage i konzultacije obavljaju kroz dnevnu bolnicu. Pokazalo se da takvim pacijentima odgovara što ne moraju ostati u bolesničkoj postelji, jer to ima i psiholoških prednosti. S druge strane nisu izloženi bolničkim infekcijama, jer nažalost, one su ipak realnost. Gledano s ekonomskog aspekta nama je taj model liječenja kroz dnevnu bolnicu rentabilniji, jer su nam troškovi liječenja pacijenata u cijelosti pokriveni. Kroz dnevnu bolnicu postupak liječenja i tijek praćenja bolesti pacijenta isti je kao na odjelu bolnice, pri čemu je samim pacijentima ugodniji boravak i edukacija u dnevnoj bolnici. Osjećaju se zdravijima i aktivno sudjeluju u edukativnim radionicama, konzultiraju se, stječu nova znanja i vještine o kontroli svoje bolesti, naglašava dr. Fabris Vitković.

Dr. Danijela Fabris Vitković s jednom od pacijentica u dnevnoj bolnici

- Rad u našoj dnevnoj bolnici se odvija u grupama od pet do šest pacijenta svaki tjedan po tri dana od 8 do 12 sati s novom ili starom grupom, jer se potonja javlja u dnevnu bolnicu ciklički, nakon tri mjeseca, kada pacijenti dolaze obavljati kontrolne pretrage, konzultacije i edukacije prilikom kojih dobivaju povratnu informaciju o svom zdravstvenom stanju. Pacijent je u međuvremenu dužan tri mjeseca voditi dnevnik kontrole šećera. Utvrdi li se da je pacijent dovoljno educiran, discipliniran i samostalniji te sigurniji u održavanju svoje glikemije upućujemo ga u Centar za dijabetes koji se također nalazi u blizini naše dnevne bolnice. U tom se slučaju prorjeđuju pretrage i kontrolni pregledi, pojašnjava dr. Fabris Vitković. Po sličnom principu funkcioniraju i ostale dnevne bolnice za druge bolesti kao što su reumatološke, hematološke, onkološke, gastroenterološke, endokrinološke.... Zaista se velik posao odrađuje u prostoru Dnevnih bolnica i nužno je preseljenje u nove prostore.

Pacijenti iz cijele Istre

Kao što je rekla dr. Fabris Vitković, broj pacijenta je relativno mali u odnosu na ukupni broj oboljelih, a i koncept je takav da se ne može raditi s velikim brojem bolesnika. Upoznajemo grupu pacijenta u kojoj su Biljana, Vera, Kristijan, Sanja i Luciana.

Voditeljice edukacija i konzultacija su medicinske sestre Branka Mošnja, Tatjana Piljan i nutricionistica Kristina Božac. Svoje programske aktivnosti provode u suradnji s liječnicama dijabetologinjama dr. Marizom Babarović Jurišić, Aleksandrom Blagonić i novozaposlenom liječnicom Marinom Milotić.

- Ništa nije prepušteno slučaju. Sve je pod kontrolom liječnica, a mi smo zadužene za neposredan rad s pacijentima i koordinatorice smo ciljnih aktivnosti. Pacijenti iz cijele Istre nam se vraćaju svaka tri mjeseca, borave tu po tri dana u tjednu, od 8 do 12 sati kada im obavljamo krvne pretrage, ostale laboratorijske nalaze prema potrebi, UZV pretrage, mjerimo krvni tlak, važemo ih te utvrđujemo jesu li se pridržavali naših uputa, kazuje sestra Mošnja dok u međuvremenu dogovara telefonom termine za prisutne bolesnike kod različitih specijalista.

Nutricionistkinja Božac im na video platnu prezentira svojstva određenih namirnica, hranidbenu piramidu, zbraja dnevni unos potrebnih kalorija, podučava pacijente o zamjenskim namirnicama. Na stolu se nalazi preporučljiv doručak kao ogledni primjer kojega bi dijabetičari trebali konzumirati. Sirni namaz, dvije fete kruha, dvije fete šunke ili tvrdo kuhano jaje te jogurt. Tu je i košara puna zdravih jabuka. Preporučljiva je kao međuobrok. Uz doručak pacijenti Dnevne bolnice prepričavaju svoja iskustva. Stvara se bliskost, jer bolest često zbližava ljude. Razmjenjuju brojeve telefona kako bi razmjenjivali i nove informacije. Dva sata nakon doručka opet slijedi mjerenje šećera, pa vježbe, a sve to, uz razgovor gdje pacijenti saznaju sve što ih zanima.

Problem pretilih osoba

- Najveći problem predstavljaju pretili pacijenti i oni koji ne prihvaćaju svoju dijagnozu. Recimo i to da se kod novootkrivenih šećeraša pojavi neko vrijeme jedno stabilno stanje, takozvani medeni mjesec, što ih uljuljka i opuste se. Ne primjenjuju zadanu terapiju i odustanu od nužne promjene načina prehrane i stila života. No kada se bolest ponovno vrati onda je to u znatno težem obliku radi čega budu očajni i treba im psihološka pomoć. Kod pretilih osoba je problem još slojevitiji. U pozadini njihove psihe skriva se velika frustracija pa svoje komplekse liječe prekomjernim jelom i nerado surađuju u otvorenim dijalozima izbjegavajući upute s edukacija, kazala je Božac.

Zdravija i pravilna prehrana, tjelovježba, izbjegavanje poroka i stresa trebao bi postati modus vivendi i osobama koje ne pate od glikemije. Samodisciplinom treba prevenirati kako ne bi postali dio statističke brojka iz one grupe od 150 tisuća prikrivenih bolesnika kojima još bolest nije dijagnosticirana.

Povezane vijesti

• Tri desetljeća Centra za dijabetes u Puli
• Senzori za dijabetičare na listi pomagala HZZO-a
• Aparat za bezbolno kontinuirano mjerenje glukoze od danas na HZZO-ovoj listi pomagala