Broj 14736. Njega Tulio Demetlika, zamjenik istarskog župana i bivši gradonačelnik Labina, pamti kao da mu je datum rođenja. "Da me sada pitate broj moje osobne iskaznice ili JMBG, ne bih znao, ali broj koji sam dobio kad sam se zaposlio u rudniku bio je 14736. Jer u rudniku smo bili brojevi", započinje Demetlika svoju priču o iskustvu rada u kovi. Da, Demetlika se, kao mnogi Labinjani, svakodnevno spuštao u jamu, i to deset godina, sve do zatvaranja rudnika. Tada mu, pretpostavljamo, nije bilo ni na kraj pameti da će kasnije završiti u politici u kojoj mu je, kaže, gledajući iz današnje perspektive iskustvo iz rudnika bilo od velike pomoći.

Prvi se put u rudniku zaposlio kao student istarskih ugljenokopa Raša. "Budući da je u ono vrijeme samo rudnik davao stipendije, a ona mi je bila nužna za studiranje, 1976. sam potpisao stipendijski ugovor s ugljenokopima", pojašnjava. Studirao je u Mariboru gdje je završio višu elektrotehničku. I onda su ga 1980. zvali iz rudnika i rekli mu da im treba inženjer elektrotehnike. Prije toga je svake godine kao student praksu odrađivao u kovi.

Tragični slučajevi

- Sjećam se svog prvog ulaska u rudnik, onog osjećaja spuštanja u utrobu zemlje, kad sam u ušao u kletku, odnosno lift, rudarske lampe na čelu… Tada me vodio pokojni električar Paliska. Išli smo u jamu Raša otkloniti kvar na telefonskoj mreži. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti. Bio je to početak mog rada u rudniku. Bio sam uzbuđen, imao sam, priznajem, malu nelagodu koja je brzo nestala. Spustio sam se na 160 metara ispod površine. Najniža točka do koje smo mogli ići bila je 500 metara dužine samog okna, odnosno oko 300 metara ispod nulte točke, opisuje Demetlika početke svoje rudarske karijere koja je trajala do zatvaranja okana Ripenda i Labin.

Rudarstvo je daleko najopasnije zanimanje na svijetu, nesreće su česte i obično pogibeljne. Demetlika kaže da su se u labinskim kovama događale najviše na otkopima. Pojašnjava nam da je otkop mjesto gdje se nalazi stijena ugljena, gdje se on iskopava, zatim ukrcava u grabuljare pa u nekakav silos ili sipku, onda ide na trake, pa u vagone koje vlakić vozi do izvornog stroja i diže se na horizont (horizonti su glavni hodnici koji su iskopani u kamenom vapnencu gdje je sigurnost gotovo stopostotna), i otuda se ugljen vozi na separaciju. Kamen koji bi u tom slučaju ostao mlio se i njime se zasipavalo prostore u rudniku koji su već bili iskorišteni. Nikad se u kovi nije smjela puštati velika šupljina zbog mogućnosti urušavanja.

- Najveći se broj nesreća događao zbog takozvanih gorskih udara, odnosno kad bi se zbog pritiska terena sam od sebe oslobađao sloj ugljena. Praktički su se događale mini eksplozije, ali ne zbog nekog otvorenog plamena, nego zbog pritiska. Naš je rudnik bio opasan zbog tog gorskog udara. Također, u rudniku je bila prisutna ugljena prašina koja je eksplozivna, a bilo je, u manjim količinama, i metana. Eksplozija do koje je došlo u jami Raša 28. veljače 1940., kad je poginulo najviše rudara odjednom, dogodila se upravo zbog metana. Problem je bio što je prva eksplozija podignula ugljenu prašinu pa su uslijedile lančane eksplozije. Oni koji su uspjeli pobjeći od same eksplozije otrovali su se i ugušili jer su se u izlaznoj zračnoj struji pojavili plinovi, kaže Demetlika.

U njegovoj rudarskoj karijeri nije bilo većih nesreća, ali je bilo pojedinačnih tragičnih slučajeva. "Dok sam bio šef, poginula su trojica električara. Dvojica su poginula na visokom naponu. U jami je bio napon od šest tisuća volti. U oba se slučaja radilo o nepažnji. Jedan je poginuo prvog dana nakon velikog štrajka 1987. Sjećam se da je bila nedjelja. Rudari su odmah nakon štrajka krenuli s radom.

Međutim, kada rudnik ne radi 30 i više dana, netko ga mora prvo prekontrolirati, iako je on morao biti stalno održavan, čak i za vrijeme štrajka. Rudnik je živo tijelo, ne možete ga zatvoriti kao ured i vratiti se nakon 30 dana. Stoga su električari i mehaničari svakodnevno odlazili dolje. Uglavnom, prvog dana nastavka proizvodnje napravili smo plan što sve moramo pregledati. Taj mladi električar je čak i preživio udar struje, ali je nakon tri dana umro u bolnici. Treći električar je poginuo tako što je pao u silos. Hitna je došla po njega i vozila ga za Rijeku, ali je kod Čepića izdahnuo. Nesreće su se događale. Rudarstvo je jako rizičan i opasan posao. Ulazak u jamu ne znači da ćete i izaći iz nje. Kad smo ulazili u rudnik, predavali smo svoj broj, a na povratku su nam ga vraćali. Ako broj ostane, znači da je radnik stradao."

Među zadnjima

Nakon ovoga shvaćamo zašto je taj broj s početka priče tako bitan. On je na neki način označavao život. Demetlika se i sam našao u pogibeljnoj situaciji.

- Jednom smo na testnom radu Ripende… Nikad ne zaboravim tu večer… Završili smo posao u jami i ukrcali se u kletku da izađemo vani. U jednom trenutku lift je stao i počeo propadati. Ispod vas je rupa od 500 metara. Srećom, postoje dvije sigurnosne kočnice koje, međutim, nisu odmah proradile pa smo padali nekoliko desetaka metara dok jedna kočnica konačno nije blokirala. Ostali smo visjeti na sajli u tom oknu, a kroz glavu vam prolazi misao hoće li ona puknuti. Nas desetak se popelo na krov kletke i skočilo na nosače te smo se potom stepenicama vertikalno penjali 150 metara i konačno izašli vani, svi živi i zdravi, priča Demetlika

Povezane vijesti

• Poginulo čak 185 rudara, kopači svi do jednoga
• DA SE NIKAD NE ZABORAVI U eksploziji metana i ugljene prašine poginulo čak 185 rudara
• TRUJU LI DOISTA ČUVENI LABINSKI RUDNICI OKOLIŠ? Neki smatraju da će vladajući sada sigurno umanjivati problem, ali da je riječ o pravoj opasnosti za zdravlje ljudi