tri desetLJEĆA od sukoba
Trideset godina od nereda uoči utakmice Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru: Bobanov napad na milicajca Refika - SIMBOLIČNA SLIKA RASPADA JUGOSLAVIJE
U intervjuu koji je prije dvije godine dao za brazilski Globo, Zvonimir Boban, bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije te Dinamova (i Milanova) legenda prisjetio se i događaja na maksimirskom stadionu 13. svibnja 1990. godine, kada je na neodigranoj utakmici Dinama i Crvene zvezde došlo do nereda između navijačkih skupina Bad Blue Boysa i Delija. Taj događaj mnogi, pretjerano, nazivaju početkom Domovinskog rata i raspada Jugoslavije.
Ono što je označilo taj dan - prije točno 30 godina - jest trenutak kada je Boban kao tadašnji kapetan Dinama napao milicajca. Boban je zbog tog čina jednima postao svojevrsni nacionalni junak, drugima nacionalist, a nije bio mali broj i onih koji su izjavljivali da su sukobe navijača izrežirali HDZ i hrvatske službe, i koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova.
Boban: Ponovio bih to
- Tu nisam bio sam. Puno se ljudi u Hrvatskoj u tom povijesnom trenutku poistovjetilo sa mnom. Ja sam bio samo jedan od tri ili pet tisuća mladića koji je mislio jednako. Samo, ja sam bio 'desetka' Dinama, kapetan i mlada zvijezda momčadi. Nisam napravio ništa više ili manje od ostalih toga dana na stadionu. Do tada smo živjeli u strogom režimu, gotovo paklu. A sve to je bila naša velika volja za slobodom. Bih li to ponovio? Uvijek, rekao je Zvone Boban u tom intervju. No, nije bio mali broj onih da su nogomet tog dana u drugi plan stavili - huligani.
Mediji su prošlih godina znali često za izjavu pitati i napadnutog policajca Refika Ahmetovića. Protiv Bobana je tada podnesena i kaznena prijava, a Refik je u dva navrata dolazio na ročišta u Zagreb, no zbog rata je cijeli slučaj zastario. Usput, poslije rata Refik Ahmetović postao je šef autoškole u sarajevskoj Vogošici.
O ovoj temi dobrim se sugovornikom čini aktualni ravnatelj pulske srednje Medicinske škole Ivan Žagar, koji kao povjesničar na zagrebačkom Filozofskom fakultetu dovršava doktorski rad i knjigu pod nazivom "Nogomet, navijači i nacionalizam u Jugoslaviji 1980-1991."
- Događaji na Maksimiru bili su, u biti, šlag na kraju?
- Teži i nasilnički i međunacionalni izgredi na stadionima Jugoslavije počeli su se događati nakon smrti Tita. Tada su naglo izbile i snažna gospodarska kriza (nestašice benzina, kave, deterdženata, inflacija..), politička kriza na Kosovu 1981. te društvena kriza. Počinje se glasnije govoriti o međunacionalnim odnosima te dolazi do snažne provale kritike režima. Kritizira se ne samo rad Partije već i samog Tita - kroz književnost, film, glazbu i druge vidove kulturnog stvaralaštva. Čitava ta kriza se prelila na jugoslavenske stadione. Već 1982. imamo ozbiljan incident uoči utakmice između Partizana i Hajduka koja se igrala na Dan republike, jedan od značajnijih državnih praznika, kada je 300 Partizanovih navijača 'Grobara' hodalo kroz Beograd te s ukrasnih jarbola skidalo srpske republičke zastave, jer im "one jugoslavenske već tada nisu bile zanimljive", te su se u holu hotela Palas, u kojem su odsjeli igrači gostujuće momčadi, najprije potukli s Torcidom, a onda razbili autobus s igračima Hajduka koji ih je trebao odvesti na stadion. Na samoj utakmici je bilo dosta neprimjerenog skandiranja, među kojima i onih na nacionalnoj osnovi poput: "Neka splitska Riva čuje da je peder sv. Duje". U to se vrijeme još uvijek nije otvoreno vrijeđalo Hrvate i obratno, nego se preko vjerskog opredjeljenja indirektno vrijeđala nacija. Navijači Hajduka su uzvraćali s "Mi Hrvati" i "Isus, Marija, Hajdukova armija", klubovima iz Srbije se često skandiralo Cigani, cigani te se počesto pjevala pjesma 'Marijane, Marijane' s, kako su ondašnji dokumenti ali i novine etiketirali, s "klerofašističkim završetkom", što je značilo da se pjevao zadnji stih "Ime Isusovo". To je prilično bolo oči ondašnje vlasti.
Posebnu traumu navijačima Crvene zvezde i posebno Partizana su iz nekog razloga predstavljali Vinkovci. Otkad je 1983. ondašnji Dinamo iz Vinkovaca ušao u Prvu saveznu ligu, tamo su ih masovno dočekivali domaći ljudi i potom se obostrano vrijeđali na nacionalnoj osnovi. Kako su Vinkovci na neki način tih godina bili Staljingrad za navijače iz Srbije, na sličan je način Knin 1990. postao Staljingrad' za hrvatske navijače - kada su vlakom prolazili kroz taj grad. Pritom nije bilo važno je li u pitanju bio derbi Dinamo - Hajduk jer je Torcidi svako gostovanje podrazumijevalo prolazak kroz željezničku stanicu Knin, gdje su doživljavali neugodnosti od tamošnjih "Martićevih" policajaca, kojima su se često pridruživali i lokalni Zvezdaši gađajući ih kamenjem i slično.
"Procvetala bela lala, mi čekamo Đenerala"
Prekretnica je bila 1985. i 1986 godina. Najprije je izbio veliki skandal u Splitu kada je Torcida nakon utakmice Hajduk-Zvezda pobacala nekoliko ročnih vojnika u uniformama u more, nakon što su ih istukli. Novine su danima pisale o "fašističkim" i "nacionalističkim " neredima itd., iako su Hajdukovci toga puta vjerojatno sve to radili iz klupskih motiva. Nije bilo prvi puta da je vojska izvlačila deblji kraj. Čak i uoči utakmice između istih rivala 4. svibnja 1980. godine, na kojoj je direktno pred kamerama objavljena vijest o smrti Tita, došlo je na sjevernoj tribini Poljuda do obračuna Hajdukovaca i Zvezdaša - većinom vojnika na odsluženju vojnog roka u Splitu, da bi ista ta publika u 43. minuta, kada je utakmica prekinuta radi priopćavanja vijesti o titovoj smrti, zapjevala "Druže Tito mi ti se kunemo", što je prihvatio cijeli stadion, oko 50.000 okupljenih.
Prije pojave ekstremnog nacionalizma krajem 1980-ih, valja spomenuti i događaje nakon utakmice 1/14 finala nogometnog kupa Jugoslavije između Zvezde i OFK Beograda u kolovozu 1986., kada je skupina od 100 Zvezdaša krenula prema glavnom beogradskom željezničkom kolodvoru kako bi dočekali Partizanovce koji su se vraćali s gostovanja radi obračuna. Na putu do tamo su istukli nekoliko Albanaca, prodavača kokica, kukuruza, sjemenki... porazbijali njihove objekte i jednu pekaru. Usput su vikali "Udri ih majku im šiptarsku, da osvetimo ove dole", misleći na Srbe na Kosovu, pri čemu su pjevali i tada najstrože zabranjene pjesme: "Procvetala bela lala, mi čekamo Đenerala" (misli se na Dražu Mihajlovića, on je jedini Đeneral), "Srpska se truba do Kosova čuje", "Oj vojvodo Sinđeliću" i druge. Do tih sam podataka došavši do presude jednome od izgrednika. Njih 15-ak su osuđeni i dobili kazne zatvora od tri do šest mjeseci. Samo mjesec dana nakon ovog događaja u Večernjim novostima objavljen je Memorandum SANU. A prava kriza u državi i na tribinama kreće 1988. godine, ni godinu dana od dolaska na vlast Slobodana Miloševića.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
