PRVIH STO DANA NA PANTOVČAKU
SVOJEGLAVI PREDSJEDNIK Zoran Milanović je postao tvrdoglavi čuvar ustavnih vrijednosti, ali bez ambicija da postane „otac domovine” ili vođa nogometnih navijača
Arhiva G. I.
Posljednjih dana – nakon raspisivanja parlamentarnih izbora i izbijanja afere vjetroelektrane koja je uzdrmala HDZ u presudnom trenutku – Milanovićev karakter došao je do izražaja u punoći svog izraza tako da njegovi birači i simpatizeri mogu tvrditi kako je doista ono što je obećao – predsjednik s karakterom
Predsjednik Republike Zoran Milanović pokazao je u prohujalih prvih stotinu dana mandata i karakter i osobenjaštvo na kakvo u hrvatskoj politici nismo navikli. Posljednjih dana – nakon raspisivanja parlamentarnih izbora i izbijanja afere vjetroelektrane koja je uzdrmala HDZ u presudnom trenutku – Milanovićev karakter došao je do izražaja u punoći svog izraza tako da njegovi birači i simpatizeri mogu tvrditi kako je doista ono što je obećao – predsjednik s karakterom. Žestoka prepirka s premijerom Andrejom Plenkovićem oko pritisaka na Državno odvjetništvo uz naglasak da to pravosudno tijelo svakako ne proziva Batman nego šef HDZ-a pokazala je da mu „tvrda kohabitacija” s bivšim drugom iz kancelarija Ministarstva vanjskih poslova nije ni mrska ni nepoželjna. Štoviše, Milanović je tu nastupio kao čuvar Ustava koji brine o neovisnosti pravosuđa.
Koji dan ranije, postupio je drukčije tumačenjima – koja su doduše točna, ali neprimjerena da ih daje državni predsjednik – kako 30. svibnja uopće nije Dan državnosti, nego tek dan uspostave parlamentarne demokracije. Zanimljivo je kako HDZ, čiji je veteran Vladimir Šeks odmah pozvao na opoziv predsjednika Milanovića, istog dana „zaboravio” na tu temu, a ni sam Šeks se više ne javlja nakon Milanovićeve prozivke njegove biografije.
Neovisnost
Milanović nakon sto dana u kojima je ustrojio kabinet i uveo nove protokole u Uredu predsjednika na Pantovčaku očito osjeća i potrebu da pokaže svoju stranačku neovisnost. To je posebno važno u trenutku parlamentarnih izbora nakon kojih će mu ili Plenković ili Davor Bernardić trebati donijeti 76 potpisa da im dodijeli titulu mandatara Vlade. Ili će morati – ne bude ostvarive većine -imenovati tehničku vladu i raspisati još jedne, izvanredne saborske izbore. U tom smislu, njegova izjava kako možda i neće na biralište posve je razumljiva. Jasno je kako predsjednik koji je došao iz SDP ne će glasati za HDZ ili Miroslava Škoru koje je potukao na izborima prije nekoliko mjeseci – te da će ostati nepristran i izvanstranački političar tek ako uopće ne navrati do birališta 5. srpnja.
U prvih stotinjak dana od prisege na Pantovčaku 18. ožujka Milanović se pokazao posve drukčijim od svih svojih prethodnika. Nije pompozan kao Franjo Tuđman, nema priča viceve kao Stipe Mesić, a ne mogu ga prozvati ni „kuhanom nogom” što je bio medijski nadimak dr. Ive Josipovića. Nije ni navijač ni nova „majka Hrvata” kao Kolinda Grabar-Kitarović – predsjednica koju smo zaboravili tjedan dana nakon što je napustila tron. Milanović je svojeglavi političar koji u javnim istupima inzistira kako samo želi poštovati Ustav i skromne ovlasti koje su mu dane – u pogledu vanjske i obrambene politike.
Kao što ga se nakon izbora za premijera nije moglo uspoređivati s prethodnicima – Ivicom Račanom, Ivom Sanaderom ili Jadrankom Kosor – tako ga se ne može uspoređivati ni s prethodim stanarima Pantovčaka.
Držeći se ovlasti, predsjednik nije pravio probleme oko imenovanja veleposlanika ili vojnih zapovjednika – za ambasadora u Beograd otišao je vječni Hido Biščević, zapovjednik Glavnog stožera postao je admiral Robert Hranj – u tim pitanjima predsjednik nije ulazio u prijepore s premijerom. Ali, u pitanjima zaštite Ustava i pritisaka na pravosuđe nije pokazao razumijevanje za Plenkovićeve probleme.
Odnos Milanovića prema Hrvatskoj vojsci gdje je predsjednik Republike vrhovni zapovjednik može se ocijeniti vrlo pažljivim. Iako se donedavni ministar obrane Damir Krstičević svadljivo opirao čak i promjenama svečanih odora Počasno-zaštitne bojne jer su šarene kazališne uniforme završile u spremištu, već nakon nekoliko tjedana zajedno je s Milanovićem plovio brodom Obalne straže i posjećivao vojne objekte.
Kompromis je postignut i oko povlačenja Hrvatske vojske iz Afganistana – predsjednik je naredio odlazak novog kontigenta koji se, prema sporazumu sa saveznicima, ipak počeo vraćati kući.
Milanović je u prvih sto dana poslao i jednu za vojsku značajnu, te jednu simboličnu poruku. Potvrdio je, naime, kako su novi borbeni zrakoplovi potrebni, dok je na simboličkoj razini dao naputak da Počasno-zaštitna bojna koristi nove hrvatske jurišne puške s dugom cijevi. Drugim riječima, u Milanovićevo doba je na „hrvatsko rame stigla hrvatska puška” i u Ured predsjednika kako je još početkom 1990-tih godina zazivao zaboravljeni ministar obrane i HDZ-ov jastreb Šime Đodan.
U vanjskoj politici Zoran Milanović nije solirao ili provodio politiku koja bi izazivala bilo kakve prijepore. Posjetio je dva puta Sloveniju i obnovio političko prijateljstvo s Borutom Pahorom što se skladno poklopilo s naporima Plenkovićeva kabineta da sa slovenskim premijerom Janezom Janšom i njegovim kabinetom postignu praktične dogovore u doba pandemije. Milanović nije – za razliku od nekih prethodnika – glumio „bratstvo i jedinstvo” posjetama glavnim gradovima država bivše Jugoslavije da bi time stekao rejting u regiji koji mu ionako nije potreban. Zagovarao je jedino interese Hrvata u Bosni i Hercegovini – što mu je također ustavna obaveza.
Drugi međunarodni posjet odigrao se u Beču – gdje se razgovaralo o tada aktualnoj i danas smanjenjem pandemije iznova pokrenutoj migrantskoj krizi. Tom prilikom naišao je na veće razumijevanje kod austrijskih sugovornika nego u Banskim dvorima.
Pratitelji zbivanja na Pantovčaku, domaći „kremljolozi” koji u svakom pomaku predsjednikove ruke vide prst sudbine, nisu imali mnogo što za analizirati. Naravno, sama inauguracija u ožujku kojom je počeo mandat bila je predmet i divljenja i osporavanja, a estradne priče o izvedbi „Lijepe naše domovine” u verziji Josipe Lisac u nedostatku drugih događaja u tom sektoru recentno su oživljene usporedbama s aktualnom izvedbom himne od strane istarske pjevačke dive Radojke Šverko.
U nešto manje banalnosti možemo svrstati uklanjanje niza bisti povijesnih velikana iz hola predsjedničkog ureda. Umjesto povratka biste Josipa Broza Tita, Milanović je dao ukloniti sve čije su kamene glave tamo svjedočile politiku i svjetonazor dotadašnjih državnih poglavara, uključujući Franju Tuđmana i Josipa Jurja Strossmayera. Možda je Milanović taj potez trebao najaviti u izbornoj kampanji – ali objašnjenje da Pantovčak nije muzej dovoljno je za pospremanje povijesnih poprsja.
U dvije najveće krize koje su pogodile državu još od vremena Domovinskog rata – epidemije i zagrebačkog potresa – Milanović nije šutio, ali je jasno rekao kako za rješavanje tih problema nadležnost sjedi u Vladi. U prvom obraćanju građanima zbog korona krize 13. ožujka ukazao je da treba slušati stručnjake, a mjesec dana kasnije potvrdio je kako odluke o povratku u „novu normalnost” treba donositi politika. Na dan potresa, obišao je Zagreb i jasno rekao da se Vlada treba primiti posla na njegovoj obnovi.
Najvažnija uloga
Povijesne teme ipak su pokazale svjetonazor Zorana Milanovića. U Jasenovcu – gdje je bio na zajedničkoj komemoraciji žrtvama ustaških zločina s premijerom i predsjednikom Hrvatskog sabora – Milanović je lakonski poručio kako ploču s oznakom HOS-a treba „negdje baciti”. Na obilježavanju Bljeska, 1. svibnja u Okučanima, napustio je svečanost nakon provokacije u majicama HOS-a. Očito, to je crta preko koje predsjednikov karakter ne može prijeći – bilo kakvo izrugivanje antifašizmu i njegovoj predsjedničkoj ulozi kod Milanovića izaziva žestok i neočekivan odgovor.
Naredni državni praznik vezan uz važan povijesni datum – Dan antifašističke borbe 22. lipnja – vjerojatno će također biti, posebice zbog izborne kampanje, podložan provokacijama na račun predsjednika.
Svoju najvažniju ulogu čuvara Ustava na kojoj je inzistirao u prvih sto dana svoje vlasti predsjednik Milanović odigrat će nakon srpanjskih parlamentarnih izbora. Odnos prema sabiračima parlamentarne većine i imenovanje novog mandatara trebalo bi dokazati njegovu proklamiranu neovisnost zbog koje, vjerojatno, neće ni navratiti do birališta.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
