Glas Istre, 1988. godina
Točno prije 33 godine, 31. siječnja 1988. godine, Glas Istre je pisao o silovanju i malom broju njegovog prijavljivanja, temi koja je i ovih dana aktualna u Hrvatskoj. Naime, nakon što je glumica Milena Radulović u Beogradu odlučila istupiti i prijaviti seksualno nasilje, brojne žrtve u Hrvatskoj prekinule su šutnju i progovorile o svojoj traumi. Kako piše naš list, u Rijeci je u to vrijeme prijavljeno nekoliko monstruoznih slučajeva silovanja djevojčica i žena, od kojih je jedna i ubijena. Prema tadašnjim podacima Okružnog javnog tužilaštva u Rijeci, od 12 prijavljenih slučajeva tri su prijave odbačene zbog nedostatka dokaza i nepostojanja osnovane sumnje. Doktor Pulević se tada osvrće na traumu nakon seksualnog zlostavljanja za koju tvrdi da uvijek postoji. Riječ je, kaže, o psihičkom stresu koji može izazvati postraumatsku neurozu.
"Ta se neuroza može manifestirati raznovrsnim simptomima - od osjećaja straha, nesigurnosti, napetosti, pa do seksualne odbojnosti i frigidnosti. Kakve će se sve posljedice javiti ovisi o događaju, ličnosti žrtve i sredini u kojoj žrtva živi. Naime, usprkos činjenici da okolina obično osuđuje takav čin, nerijetko je prisutna i sumnja u kojoj je mjeri sama žrtva doprinijela silovanju, a to onda predstavlja novu traumu na već doživljeni šok", piše u članku.
Delikatnosti odmjeravanja kazne za silovatelja, kao i dokazivanja cijelog procesa razlozi su zbog kojih žrtve često odustanu od sudskog postupka. Ponovno se moraju prisjećati mučnih trenutaka i patnje kroz koje su prošle, a strah od javnosti i sramota također utječu na tu odluku. U to vrijeme najdalje na ovim prostorima u kaznenoj politici otišla je SR Slovenija koja je predložila kažnjavanje silovanja i u braku. Sugeriralo se da je najvažnije raditi na samoj prevenciji kako do takvih stvari ne bi došlo. "Ključnu ulogu u tom procesu imaju obitelj, škole, domovi za odgoj, ali i društvo u cjelini", pisale su tada naše novine. Nakon što su prošle 33 godine, zaključiti se može da naše društvo na tome mora još mnogo raditi.
Veliki događaj bila je stota obljetnica proizvodnje rovinjskih cigareta i 115. obljetnica postojanja Tvornice duhana Rovinj (TDR). Utemeljena je 1872. godine kao pogon za opskrbu cigaretama časnika austrougarske vojske. Godinu dana prije obljetnice, TDR je dobio plaketu ZAVNOH-a za jednu od najuspješnijih privrednih organizacija u Hrvatskoj.
Prije 14 godina proizvodni pogon premješten je u Kanfanar. O tome koliko je industrija duhana važna govori brojka od danas gotovo 700 zaposlenih u toj tvornici. To je oko 6 posto zaposlenika te industrije u cijeloj Istri. Istarska duhanska priča kreće s ručnom proizvodnjom cigareta. Naime, radnice, nazvane tabacchine, u početku su ručno izrađivale malene svitke ispunjene rezanim duhanom. Tako su nastale prve rovinjske cigarete. Pod imenom „Drama“ i „Ungariche“, prve rovinjske cigarete bile su pravi civilizacijski događaj, a ne samo sredstvo ekonomskog uspjeha. Njihovom izradom najavljena je cigaretna revolucija i na našem području, koja je do tada već poharala Europu.
"Radnice u Rovinju su izrađivale cigarete tako što su savijale listove duhana iz Jave, Brazila, Kube i Portorika", pisali smo tada.
Cigareta je bila i čest motiv u književnosti, a odabir tipa cigarete i načina njenog uživanja otkrivao bi mnogo o samim likovima. Do velike revolucije u pušenju došlo je za vrijeme Krimskog rata, čime je rat postao promotor novih oblika pušenja. Utjecaj su ostvarili turski i ruski vojnici od kojih su Englezi i Francuzi pokupili taj novi način pušenja cigareta, često smotanih u novinski papir. To nije bio prvi put da se ovakav trend proširio u vrijeme rata.