Nedavno objavljeni tekst Borisa Dežulovića pod naslovom "Jebo vas Vukovar" izazvao je vrlo burne reakcije, bio je izložen verbalnoj lomači. Napali su ga ratni veterani, vukovarsko-srijemski HDZ, Hvidra, Ministarstvo hrvatskih branitelja i drugi, optužili su ga da bezobzirno vrijeđa i omalovažava žrtve Domovinskog rata. Posebno je oštar u napadu bio Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara i predsjednik Domovinskog pokreta. Ipak, bilo je i onih koji su stali u obranu Dežulovića, na primjer Bojan Glavašević, sin ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića, književnik Ante Tomić, kolumnist Jutarnjeg lista, kao i zamjenik glavnog urednika Glasa Istre Bojan Žižović.

Nisam pomnije pratio ovu priču pa nisam ni registrirao sve one koji su se obrušili na Dežulovića i njegove branitelje, koji su bili u manjini. Napominjem da je Dežulović kolumnu napisao s povodom, odnosno nakon što je gradonačelnik Vukovara zabranio nastup Radi Šerbeđiji uoči obljetnice pada Vukovara. Evo tog teksta prenijetog iz Jutarnjeg lista:

"Jebo vas Vukovar, jebo vas posebni domovinski pijetet, jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo Vas Vukovar, jebala vas smrt."

Snažan sadržaj

Nije mi namjera ulaziti u neku detaljnu analizu teksta kolumne, iako je tekst kratak, ali snažnog sadržaja. Mogu samo napomenuti da se Borisa Dežulovića i njegovih kolega sjećam još iz vremena izlaženja legendarnog Feral Tribuna u kojem su objavljivani vrlo kritički (satirični) tekstovi na račun HDZ-a, a pogotovo Franje Tuđmana koji je "škrgutao zubima", ali javno, prema mom sjećanju, nije osudio napisane tekstove, a ni tražio zabranu. I danas čuvam neke brojeve i knjigu kolumni pod nazivom "Pravorijek" koje je u tom časopisu objavio moj prijatelj Vladimir Primorac, sudac Vrhovnog suda, kojeg je Tuđmanova ekipa predvođena Vladimirom Šeksom 1995. godine u etičkoj čistki izbacila iz suda.

Iznijet ću neka svoja razmišljanja vezana za kolumnu, posebno što se tiče orkestriranih napada desničara HDZ-a, uključivši i Vladu, odnosno Ministarstvo branitelja. Prije toga citirat ću, naravno skraćeno, onih nekoliko hrabrih branitelja i autora spornog teksta. Zašto kažem hrabrih? Pa zato jer se izlažu riziku da i oni budu izloženi verbalnom linču Ivana Penave i njemu sličnih.

Saborski zastupnik Bojan Glavašević je u podužem komentaru napisao i sljedeće :

"... Pobjeda nije kad se grad kojeg su željeli ubiti pretvorio u sveto mjesto koje više ne pripada živima. To je spomenik tragedije. Pobjeda je kad ga opet pretvoriš u mjesto koje se dolazi živjeti. Tko to ne razumije nije razumio ni – grad, to ste vi...".

Novinar Glasa Istre Marcello Rosanda objavio je opširnu i dojmljivu reportažu o svojim dojmovima s lica mjesta pod dojmljivim naslovom "Grad heroj se nakon mimohoda vraća u ulogu Grada spomenika".

Iz opširne kolumne književnika Ante Tomića u Jutarnjem listu od 6. studenog 2021. godine, koju preporučujem da je svatko pročita, na teme o kojima piše i Boris Dežulović, prepisujem samo jedan manji dio:

"...U prilikama poput ove prepoznaju se diktature...U masovnom obaveznom žalovanju, u živčanoj napetosti koja nas bez izuzetaka obuzima u ovo doba godine, u hiljadama crvenih žižaka kod niza nekih neukusnih mazarija s križevima, golubicama, bodljikavim žicama i izrešetanim vodotornjevima... Obljetnica vukovarske tragedije, emocionalne se nabrajaju kao sprovodi sjevernokorejskim vođama, žestoko i nepopustljivo, kao da je devedesetprva jučer bila. Takav slučaj hemofilije medicina još nije vidjela, to nikako da zaraste, trideset su godina ovdje „rane još svježe“, a ako tkogod primijeti da je to pretjerano, cmizdrava mu se predstava čini neiskrena, njega se označi izdajnikom, taj nam ne voli domovinu...

Ivan Penava ne propušta primijetiti ako netko, po njegovom sudu, nema poštovanja za žrtve Vukovara. Moglo bi se kazati kako je to njemu posao od devet do pet, desetljećima već on krasno živi od pokazivanja prstom u neprijatelje...".

"Jebačka" podrška

Na kraju citiram skraćenu verziju teksta njegovog mlađeg kolege Bojana Žižovića iz Glasa Istre koji sličnim, "jebačkim" vokabularom kojim se služio i Dežulović brani ono što je on napisao.

"A sve u ovoj zemlji već je pojebeno, i tvornice i radnici, i težaci, i stoka sitnog zuba, i građani s kreditima u švicarcima i građani s kreditima u eurima, i građani s bilo kakvim kreditima, i branitelji, i nebranitelji i spomenici (pogotovo oni narodnim herojima). Sve je toliko razvaljeno od jebanja da nikome nije više ni do spominjanja tog glagola.

E sad jebačima, odnosno oni koji jebu, a nisu jebeni, zasmeta naravno kad se to njihovo neumorno prakticiranje seksualnih odnosa javno obznani, pa ih se prikaže i, grozote li, gole. Uskomešaju se ti jebači do te mjere da potom danima javnost neumorno još više jebu...Doduše naježe se ti jebači, koji jebu sve po spisku ne birajući ni spol ni dob, kad im spomeneš Vukovar. To ih narajca do te mjere da se jednostavno ne mogu kontrolirati, obuzme ih tolika želja za spolnim odnosom, da im i pjena na usta izlazi. Pa odmah kreću u jebačke diskvalifikacije. Ima još toga, ovdje bih se zaustavio, baš kod ovog posljednjeg jebačkog pitanja, u kojem se spominje dostojanstvena kolona sjećanja. Dostojanstvena ? Je li takva bila i 2013. kad su aktivisti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara blokirali put i spriječili tadašnju vlast, na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem i predsjednikom Ivom Josipovićem da u koloni idu od opće bolnice do memorijalnog groblja. A sve po nalogu neke druge stranke koja je obljetnicu Vukovara iskoristila za politički obračun, dok danas govori o pijetetu, ma nemojte me jebati..."

Bravo Bojane na ovako hrabrim riječima podrške i obrane teksta svog kolege B. Dežulovića. Iz citiranog teksta Bojana Žižovića, nema dileme, zna se tko su strane u ovom seksualnom aktu. Ta ista stranka (HDZ) te iste 2013. godine stajala je iza još jednog, ovog puta, usudio bih se kazati, rušenja legalno izabrane SDP-ove vlasti.

Radi se o poznatoj, nazvao bih je šator-pobuni dijela branitelja koji su se utaborili, pod šatorom, bez traženja i dobivanja dozvole u Savskoj ulici u Zagrebu i tu danima stolovali, uz verbalne prijetnje da će na kolnik ulice postaviti plinske boce, marširali (također bez dozvole) na Banske dvore – Markov trg, i tamo se sukobili sa policijom. U njihove šatorske dvore pohodila ih je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i još neki visoki predstavnici HDZ-a. Krajnji cilj im je bio rušenje Vlade, što je školski primjer protuzakonitog pa i protuustavnog djelovanja. Koliko se sjećam, među šatorašima nije bilo istarskih branitelja.

Penavine prozivke

U pravu je Ante Tomić kad Ivana Penavu proziva da ne propušta primijetiti, već desetljećima, ako netko, po njegovom sudu, nema poštovanje za žrtve Vukovara. Doista, on koristi svaku priliku da nas na to podsjeća da nisu procesuirani oni koji su počinili zločine, kao i na činjenicu da nisu pronađeni (posmrtni ostaci) mnogih koji su nestali. Naravno da se žrtve Vukovara, ali i sve druge civilne žrtve Domovinskog rata ne smiju zaboraviti. Ne treba Penava poticati i prozivati državne organe, već je to njima obaveza, prije svega sigurnosnim službama i Državnom odvjetništvu, da treba privesti odgovornosti svakoga tko je počinio zločin u Domovinskom ratu, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovom prilikom podsjećam na riječi bivšeg predsjednika Vrhovnog suda da Hrvati u Domovinskom ratu nisu počinili nikakve, pa ni ratne zločine.

Penava također svaku priliku koristi da naglasi da nikada ne bi koalirao sa Srbima, ništa ne poduzima da smiri tenzije i netrpeljivost između Hrvata i Srba koja vlada u gradu heroju, kao ni da se Srbima priznaju barem ona prava koja su im priznata Ustavom, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Podsjećam da su svojevremeno dvojezične ploče koje su stavljene na zgrade javnih, državnih ustanova bile silom skinute i razbijene. Ustavni sud taj je vandalski i necivilizirani čin legalizirao svojom odlukom da će se ploče moći staviti kada za to budu ispunjeni uvjeti.

Podsjetio bih Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda, kao i suce tog suda, da su Ustav i Zakon o ljudskim pravima i pravima etničkih nacionalnih zajednica ili manjina donijeti davno, a i rat je okončan pred 30 godina. Iako se čekaju ti neprecizni i fluidni uvjeti, ta prava Srbi u Vukovaru neće dočekati uskoro, odnosno nikad.

Podsjetio bih i na to da Penava nikada neće dati suglasnost za dvojezičnost u Vukovaru, što je javno demonstrirao izjavom da sa Srbima ne bi nikada koalirao i da je za njega ustaški pozdrav "Za dom spremni" – svetinja. Gradonačelniku Vukovara preporučio bih da se upozna sa sadržajem zakona donesenima u vrijeme Domovinskog rata, na zahtjev Franje Tuđmana, kojim se aboliraju od kaznenog postupka svi oni Srbi koji su učestvovali u pobuni, a nisu nosili oružje. I sam sam kao sudac Vrhovnog suda izravno u pojedinim slučajevima primjenjivao odredbe tog zakona. Penava, međutim, danas, 30 godina nakon Domovinskog rata inzistira da vukovarski Srbi otkriju sudbinu nestalih. Pitanje je da li u tom gradu i ima ikoga više (Srba) koji bi nešto znali o nestalima.

Istarska convivenza

Navodim da su i mog oca, još davne 1944.godine, u logoru ubili zločinci, nacisti, i nikada nisam saznao gdje su njegovi posmrtni ostaci. No, zbog toga ne pada mi na pamet optuživati njemački narod. Ivanu Penavi preporučio bih da dođe na "studijsko" putovanje u Istru i da se tom prilikom upozna s našom novijom poviješću, pogotovo onom pod fašističkom vlašću i strašnim, tragičnim posljedicama koje su nam počinili domaći fašisti, , ne samo oni koji su doselili iz Italije.

Nakon oslobođenja bilo je i osvetničkih poteza pojedinaca, ali i službenih vlasti. Međutim, nakon te, rekao bih, katarze koja je kratko trajala, uspostavljen je suživot – convivenza s pripadnicima talijanske zajednice i priznata su im, odmah nakon oslobođenja, sva prava, na jezik, školovanje, koja su kasnije i proširena.   Ako Penava dođe u Istru i upozna se sa našim "modelom" praštanja, suživota i pravima koja su priznata nacionalnim manjinama, posebno talijanskoj zajednici, preporučio bih da mu Istrani poklone knjigu "Istra u Titovo doba". On bi taj poklon, naravno, s gnušanjem odbio, ali neka mu barem pročitaju isječak teksta iz te knjige koju je napisao Milan Rakovac, a koji glasi :

"...Josip Broz Tito dosljedno će voditi politiku dobrosusjedstva i unatoč bolnim ratnim ranama, uspjet će osobito važno za Istru i Dalmaciju, postići ravnotežu s Italijom, primjerice čak će se zapravo zauvijek, od zahtjeva za izručenjem više od osam stotina ratnih zločinaca, u ime mira i dobrog susjedstva...". A Penavi kad spomeneš naše Srbe i one koji nemaju nikakve veze sa zbivanjima 90-tih godina jer su bili djeca, ili se nisu bili ni rodili, zapjene mu se usta. Moram priznati da se naježim i zabrinem kad slušam Ivanu Penavu i njegove istomišljenike koji najavljuju preuzimanje vlasti u državi, jer bi način sadašnjeg ponašanja i vladanja Vukovarom prenijeli na cijelu državu. Ipak se nadam i vjerujem da do toga neće doći.

Moram kazati da glavni urednik Glasa Istre Robert Frank iznosi uvjerljive i brojne argumente za svoj zaključak da je Boris Dežulović, pozivajući se na staru maksimu iz rimskog prava - "nulla regule sine exceptione" - nema nijednog pravila bez iznimke - nije trebao, smio objaviti sporan tekst. Međutim, kad se pročita uvodni dio Frankovog teksta, očito je da i on misli da se radi o novinaru-publicistu koji ruši tabue. Zato i ne čudi da je Dežulović napisao tekst ne za škafetin, već da se objavi. Od Dežulovića očekivati neku autocenzuru ili slično, kao što mu sugerira Frank, iluzorno je.

Hrabri novinari

Kamo sreće da imamo što više Dežulovića, naravno i u Glasu Istre. Ja ih vidim u mlađim snagama kao što su Marcello Rosanda i Bojan Žižović. Uostalom, beskompromisnih, odvažnih novinara bilo je i ranije u Glasu Istre. Podsjećam na uzrečicu (narodnu poslovicu) "za dobrim konjem se prašina diže". Da nema takvih, rekao bih hrabrih novinara koji nekad doživljavaju ne samo verbalne, već i druge napade, u javnom prostoru bismo imali jalovost i jednoumlje. Sreća je da se zakonskim propisima više ne ograničava jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčeno i našim Ustavom, a to je sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Tako baš i nije bilo u bivšoj državi, ali je i tada bilo hrabrih, beskompromisnih novinara koji se nisu koristili citiranom krilaticom da svako pravilo ima iznimaka. Naprotiv. Iznijeti ću jedan slučaj iz davnih 80-tih godina prošlog stoljeća kada sam obnašao dužnost javnog tužitelja Hrvatske. No, prije toga moram s nekoliko riječi upoznati čitatelje sa zakonskim normama koje su ograničavale slobodu mišljenja, pogotovo kad su bile u rukama nekih koji su te propise vrlo ekstezivno i rigidno tumačili i primjenjivali. Radi se o takozvanim deliktima mišljenja, širenja lažnih vijesti iz članka197 Kaznenog zakona Hrvatske, neprijateljske propagande iz članka 133 Kaznenog zakona Jugoslavije i povrede ugleda SFRJ-a iz članka 15. KZJ.

Slučaj koji sam najavio odnosi se na poznatu novinarku kolumnisticu Jelenu Lovrić koja i danas redovno objavljuje svoje kolumne u Nacionalu. Ona je, naime, u časopisu Start broj 32 od 12. rujna 1981.godine objavila poduži članak pod naslovom "Odgovoran je netko drugi". U tom tekstu Lovrić iznosi svoja mišljenja o nekim negativnim pojavama, neodgovornosti i sl. Uopće se ne radi o neistinama, lažima, a kamoli širenju lažnih vijesti, niti namjeri autorice za izazivanje neraspoloženja i uznemiravanja većeg broja građana, kao što joj je općinski javni tužitelj imputirao u optužnici podignutoj pred Općinskim sudom u Zagrebu 22. prosinca 1981. godine. Na pune četiri stranice Jeleni Lovrić je na teret stavljen cjelokupni tekst napisan u kolumni.

Dužnost javnog tužioca Hrvatske preuzeo sam u srpnju 1986. godine, odnosno pet godina nakon podizanja optužbe protiv Jelene Lovrić, koju mi je netko doturio da bih se upoznao za kakvu je svinjariju optužena novinarka. Moram napomenuti da sam došao u tužilaštvo iz istarskog sudstva gdje sam do tada proveo 23 godine kao sudac i predsjednik suda. Sudstvo je bilo neovisno i efikasno, i, vjerujte mi na riječ, ovakvih nakaradnih progona novinara, ali ni drugih pojedinaca, nije bilo. Bio sam šokiran radi čega je optužnica podignuta, pa sam poslao takozvanu obaveznu uputu nižim javnim tužiteljima, koja glasi :

"...Svim okružnim tužiteljima naređujem da su prije pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo širenja lažnih vijesti iz članka 19. KZH i za krivično djelo povreda ugleda SFRJ iz članka 157 KZJ dužni neposredno upoznati javno tužilaštvo Hrvatske sa sadržajem krivične prijave, radnjama koje poduzimaju ili namjeravaju poduzeti. Ova uputa stupa na snagu odmah...".

Na taj način sam osigurao da ne bi nikome palo napamet da dignu optužnicu za spomenuto krivično djelo (koje je prvenstveno bilo upereno prema novinarima) bez mog znanja odnosno suglasnosti. Tih optužnica za mog mandata nije bilo.

Drugu sam uputu nižim javnim tužilaštvima uputio vezano za primjenu članka 133 KZJ-a, neprijateljske propagande, koja glasi :

"...U odnosu na krivično djelo neprijateljske propagande iz čl. 133 KZJ treba imati na umu da se optužuju samo oni koji su pozivali ili poticali na protuustavnu promjenu društvenog uređenja, odnosno oni koji su aktivno djelovali s tih pozicija, javno tužilaštvo od kad sam ja tužitelj nije i neće provoditi pod krivični postupak zbog tzv. delikta mišljenja, kako se tu i tamo insinuacijama i poluistinama insinuira, zlonamjerno nastoji stvoriti krivu predodžbu, kod neupućenih o postupanju javno tužilačke organizacije u ovim predmetima. Prema tome, u odnosu na krivično djelo neprijateljske propagande i njegove počinitelje, javna tužilaštva u SR Hrvatskoj razgraničavaju slobodno iznošenje kritičnih stavova i ocjena, od pozivanja i poticanja na protuustavnu promjenu društvenog uređenja.

Optužnicu koja je bila podignuta protiv Jelene Lovrić čuvam i danas u svojoj arhivi da me podsjeća na ona vremena, a njene članke i kolumne sam kontinuirano čitao kad god sam bio u prilici. Pogotovo mi je drago da je neko vrijeme pisala i za Glas Istre. Čitam ih zato jer su njen kritički i britki stil i stav o negativnim pojavama u društvu i nosiocima tih pojava, bez obzira jesu li lijevi ili desni, crveni ili crni, kroz svih ovih 50 godina ostali isti. Uvijek širi "lažne vijesti", kako je to 1981. godine „pravno" okvalificirao jedan zamjenik općinskog javnog tužitelja u Zagrebu.

U Hrvatskoj , na sreću, nema ranije citiranih rigidnih zakonskih propisa kojima bi se kriminaliziralo iznošenje mišljenja. Ima međutim, drugih načina i sredstava koji imaju isti cilj – zastrašiti i ušutkati novinare.

Povezane vijesti

• Transvestiti su najveće face!
• Dežulović i Lucić nasmijavali gorkim pjesmama
• HND: Novinar godine Boris Dežulović, nagrada za životno djelo Marinku Čuliću